Naslovnica Premium

Arsen: Maestro, djed i čarobnjak

Zvučno, emotivno i jezično podmazivao je naš škripavi, tvrdi svijet pri čemu je popravio sluh onima koji su ga htjeli čuti
21. kolovoza 2015. u 12:00 21 komentara 3762 prikaza
16.03.2014., kino Tuskanac, Zagreb - Premijera dokumentarnog filma Moj zanat o sansonijeru, skladatelju, glazbeniku Arsenu Dedicu u reziji Mladena Maticevica.  Photo: Nina Djurdjevic/PIXSELL
Foto: Nina Djurdjevic/PIXSELL

O velikanu naše kulture Arsenu Dediću ovih dana puno je rečeno. O njemu govore i oni koji su ga dobro poznavali i oni koji su ga jednom usputno sreli, ali, eto, svatko ima svoju anegdotu s Arsenom i svima im je maestrova riječ promijenila život. Oglašavaju se i laici i oni koji su se studiozno bavili njegovim golemim opusom. Pišući o Arsenu, većina spomeničara ustvari piše o sebi, uzima jedan segment njegova djela ili života i napuhava ga u poželjnom smjeru, koristeći Arsena za projiciranje vlastitih stavova, bilo estetskih bilo političkih. Društvene mreže zatrpane su njegovim pjesmama, stihovima, fotografijama. Arsen je, htio-ne htio, smrću podsjetio na sebe pa je posmrtno opet "in". Analizirajući reakcije na smrt jedne od rijetkih naših neupitnih veličina, možemo ponešto zaključiti i o društvu u kojem živimo, u ovom slučaju o tome kako se odnosimo prema smrti.

U kulturi poput suvremene zapadne, koja potiskuje svijest o neuklonjivoj smrtnosti, u izjavama uglednika i u komentarima anonimaca na društvenim mrežama dominiraju izrazi šoka i nevjerice, kao da je strašno i neviđeno to što je u 78. godini umro čovjek koji je sam za sebe odavno ironično govorio kako mu već teče odjavna špica. Ljudi ustvari plaču nad sobom i neprihvaćanjem vlastite smrtnosti. Arsen Dedić nadmašio je prosječan muški životni vijek. Pavlovski rečeno, dobar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, njegoševski – imao se rašta i roditi. Umjesto cendranja, primjerenije je smrt velikana iskoristiti za racionalno prisjećanje i izražavanje zahvalnosti na djelu koje je ostavio zajednici.

Arsenu je nakon prve "odjavne špice", za koju se činilo da je počela 2004., transplantacijom jetre produžen život. Koliko je situacija tada bila kritična, svjedoči činjenica da je HTV pripremio emisiju koju smo gledali i sada, kada je "odjavna špica", nažalost, bila prava. U talijanskom novinarskom žargonu unaprijed napisane nekrologe za velikane nazivaju "krokodilske suze". Razumljivo je, pogotovo u ranije vrijeme sporije tehnologije, da je na vijest o smrti pape ili nobelovca bilo nemoguće u pola sata napraviti velike priloge ili specijale, već se to pripremalo unaprijed za one koji su se, što bi se reklo, primakli lopati. Tako je veliki talijanski pjesnik Eugenio Montale šezdesetih godina istražujući po arhivi dnevnika Corriere della sera, uz ostale "krokodilske suze" našao i svoje, tj. napisane za njega. "Krokodilske suze" za Arsenom već su 2004. bile izvađene iz ladica kada je, tim čudom moderne medicine, koje nedovoljno cijenimo, dobio još 11 i pol godina života. Operacija u Padovi uspjela je i već se otpisani Arsen vratio. Iz tog vremena potječe i besmrtna šala pokojnog Pređe Vušovića. Kad je prvi put nakon operacije oporavljeni Arsen došao u Gavellu na piće, Pređo ga je upitao: "A je li, Arsene, đe ti je ona stara jetra?", aludirajući na to da je njegova u takvom stanju da bi mu i stara prijateljeva valjala.

Transplantacija u Arsenovu slučaju nije bila samo biološko produžavanje bolne i isprazne starosti, već dar Božji, jer je zahvaljujući njoj još čitavo desetljeće stvarao, nastupao, djelovao i djedovao – tj. igrao ulogu koja mu je u starosti bila najdraža i najvažnija – uživao u rastu svojih unuka. Arsen Dedić napisao je neke od najljepših hrvatskih pjesama iz različitih perspektiva, od unuka ("Dida moj") do onih najslavnijih iz motrišta ljubavnika i muža. Ali čini se da je ljubav prema unuci zadnjih godina sve to nadmašivala. Nije pretjerano reći da je od rođenja unuke Lu Arsen bio najveći promotor djedovske radosti u hrvatskoj kulturi.

Talent poput njegova čudesno je rijedak, pogotovo u sretnom spoju s puno rada i za kreativnost pogodnih životnih okolnosti, od emotivnih lutanja dok se za to ima višak energije u mladosti do obiteljske stabilnosti u zrelosti i starosti. Arsen je ispunjavao naš svijet smislom i ljepotom, pomogao je slušateljima i čitateljima sublimirati emocije koje većini ljudi ostanu poluprerađene pa se raznježe ili rasplaču tek uz pravu pjesmu, koja im dođe kao vodič do vlastita srca. Proširivao je hrvatski jezik i davao mu novo dostojanstvo. Estetski nas je odgajao od ranih dana, od pjesmica u vrtiću, preko glazbe za dječje filmove i najznačajnije naše serije pa do kazališnih predstava i svog glavnog opusa šansonijera i pjesnika. Od najave za emisiju "Male tajne velikih majstora kuhinje" pa do "Vlaka u snijegu", sve što sam upijao kao dijete uglazbio je Arsen.

U svom radu uspijevao je biti širok (od glazbe za kulinarsku emisiju i dječji film, do "ozbiljne" poezije), a da pritom zadrži i dubinu i slojevitost, silno produktivan, a da ne žrtvuje kvalitetu (nađite mi jedan pogrešan ton, govorio je, a možemo isto dodati za banalnu rimu ili loš stih). Bio je emotivan, ali ne i patetičan, ironičan i ciničan, ali ne i destruktivno sarkastičan, vrlo moderan i otvoren novim medijima (prije svega televiziji), ali i konzervativan u smislu njegovanja tradicije. Arsenov svijet pun je modernih, često i naizgled banalnih motiva, kao što su željeznica, kino, bife, konobar, izbor za miss i sl., ali i žive spone s tradicijom hrvatske književnosti, od Ujevića do kajkavskih pjesama. Uza sve druge sretne Arsenove sinteze ističe se ona Mediterana i Kontinenta. Postalo je opće mjesto reći kako je Arsen južnjacima otkrivao čaroliju Zagreba, no on je nije samo otkrivao, već dobrim dijelom i stvarao.

Nakon pjesama za djecu, gdje se temeljno oblikuje ukus, a među kojima se ističe Bubamarac kao apsolutni favorit, Arsen nas je preuzimao kao TV gledatelje. Od divne glazbe za serijal "Jedrima oko svijeta", u vrijeme kada nismo sve imali na dlanu preko Google Eartha, nego je svijet još bio začaran i daljina egzotična, preko nostalgične i nježne uvodne teme u "Prosjake i sinove", kao kontrapunkt grubosti prikazanog svijeta, koji se smekšava tek na kraju, do otmjene dramatičnosti glazbe za Glembajeve, Arsen Dedić dao je presudnu glazbeno-emotivnu podlogu nizu generacija TV gledatelja. Bilo je i slučajeva kada je Arsenova glazba bila nemjerljivo bolja od serije, kao u slučaju serijala "U registraturi", koji će sigurno nadživjeti. Svojim primijenjenim skladateljskim radom uspostavio je razinu prema kojoj se moraju, htjeli-ne htjeli, odmjeravati ili barem težiti joj svi kasniji kolege.

Oni koji jednostavno kažu "Arsen je institucija", nesvjesni što govore, ustvari pogađaju bit. Ono što nam kronično nedostaje su stabilne institucije. Nešto što je iznad partikularnog voluntarizma, trenutačnih hirova i proizvoljnosti i što je općeprihvaćeno kao društvena vrijednost. Reakcije nakon Arsenove smrti pokazuju da je u svojoj domeni bio upravo to. On je neupitno nacionalno dobro, poput Plitvičkih jezera ili međimurske gibanice. Otkako znam za sebe, takav je i tu je, u tom smislu jedino je čudno da Arsen prestaje, pa bilo to sa 78 ili 108 godina.

Već nekoliko dana zapljusnuti smo odličnom glazbom. Neizbježan Arsenov fizički odlazak prilika je za novo oživljavanje i recepciju njegova djela, ali i promišljanje njegova vremena. Rođen 1938., pripada generaciji za čijeg se života svijet dramatično mijenjao. U dobu često traumatične modernizacije, u životnom luku njegove generacije, gdje te rodi nepismena majka, u desetljeću i zemlji u kojoj, kako svjedoči Rudolf Bičanić u potresnoj knjizi "Kako živi narod", četiri petine ljudi nema svoj krevet, do Facebook-žalovanja 2015. u vrijeme trenutačne dostupnosti kompletnog glazbeno-pjesničkog opusa u svakom kraju svijeta, utješna je pomisao da glazbeno i jezično nismo stablo bez korijena, već da je sve te tijekove, promjene, lomove, boli, osobne, obiteljske, društvene, civilizacijske naš čovjek uspijevao sublimirati u viši sklad i ljepotu.

Arsen Dedić zvučno je, emotivno i jezično podmazivao naš škripavi, tvrdi svijet pri čemu je nepovratno popravio sluh onima koji su ga htjeli čuti. Posebna priča bio bi motiv provincije u Arsenovoj poeziji. Slavni "Posljednji tango u Đevrskama" nikada nisam interpretirao kao tomićevsko ruganje provinciji, nego kao ironično iskazanu simpatiju prema tragičnom heroizmu ljepotice iz Piramatovaca i njenom nastojanju da se izdigne iz svijeta oličenog u grotesknom provincijalnom natjecanju za miss.

O njegovu blagotvornom umjetničkom djelovanju na okolinu možda najbolje svjedoče brojni dueti. Preslušavajući ih danas, fascinira prije svega to kako je svoje kolege činio boljima. Među duetima bilo je i onih s pjevačima koje sam ranije smatrao bezveznima, a koji su uz Arsena doživljavali preobražaj, kao da je Maestro nekim čudom osvjetljavao njihove dotad neviđene najbolje strane. Što reći na kraju nego: Arsenova magija čak je Burnaća pretvarala u zlato.

>> Odlazak Arsena Dedića dirnuo je sve generacije, voljeli su ga i rokeri i reperi

>> Arsen Dedić napisao je neke od najljepših stihova na ovim prostorima

  • meme46:

    Znala sam ga i sjećam se svake riječi koju smo razmijenili.Imao je dosta izražen ego ali mu se sve opraštalo.

  • Anasta:

    Odlican tekst Nino! Kao i uvijek, duhovito sroceno, njegosevski - imam rasta petkom citati vecernjak.

  • tomoice_tomice:

    "dotur" se osjetio pozvanim. Iako ga nitko nije zvao. Tko još poziva tamničare svojih duša? Bit će da se odlučilo malo podaprati pazuhe domoljublja. Pregaoc je potrošio i suza i znoja.