Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Bez zloglasnih Osimskih ugovora ne bismo imali granični spor sa Slovenijom

Uvijek smo s njima nadrapali i nešto izgubili: Pacta conventa, ugovor o prodaji Dalmacije, Rapallski ugovori, Rimski ugovori, a neki bi zlurado pribrojili i najnovije Vatikanske.
18. prosinca 2017. u 23:45 3 komentara 2169 prikaza
Andrej Plenković, Miro Cerar
Foto: Igor Šoban/PIXSELL

U „Oficiru s ružom“ ima jedna scena kad Petar Horvat u krevetu gospođe Matilde Ivančić napravi ljubomorno-politički ispad jer je u noćnom ormariću pronašao fotografiju njezina prethodnog ljubavnika, izvjesnoga Dietricha, časnika Wehrmachta.

Miro Cerar SUTRA U ZAGREBU Erjavec Ceraru prije sastanka s Plenkovićem: 'Nadam se da neće ništa potpisati...'

Momak sa te fotografije zove se Željko, duhovit i darovit, htio je biti glumac, a i ja sam bio vjerovao u njegov talent. No za njega nikad uloge u mojem filmu, pa sam mu dao da bude barem na fotografiji. Uglavnom, ne vidjeh Željka dugo, a onda ga sretnem sredinom devedesetih u Dežmanovoj, baš se vraćao s posla. Radio je, naime, u luksuznom staračkom domu za, kako bi to duhovito rekao pokojni glumac Đuro Utješanović, „pale borce“, to jest za istaknute partizane. No, devedesetih počelo u isti dom smještati ostarjele ustaše. Rasplakao me Željko, ali ne od tužnih staračkih priča, već od smijeha što sve na staračkodomskoj bojišnici ustaše i partizani rade jedni drugima. Prsti su me svrbjeli od želje da se dočepam svoje stare „Biserice“ i napišem o tome filmsku komediju, ali sam bio odustao već pri prvome gutljaju kave u „Trinaestici“. Što bi se publika više smijala, to bi se jače uvrijedile obje strane, a glavni je razlog bio i opet u znamenitoj anegdoti filmskih organizatora o zvonu. Običaj je, naime, da seosko zvono poprati dolazak biskupa u selo. No, eto biskupa, a zvonjave nema. Pita biskup velečasnoga zašto nije zvonio njemu u čast, a on odgovori: – Imade za to pet razloga, monsinjore. Kao prvo, nemamo zvono… – Ne treba dalje – prekine ga biskup. Jednako tako, da sam i napisao taj scenarij, nitko mi za taj film ne bi dao javni novac, kao što mi ga uostalom i ne daju posljednjih šest godina, a ne bi baš voljeli ni retrospektivu mojih filmova, jer nisu im draga ni moja filmska (ne)djela u zastari. I ne treba dalje. No, pomislim ponekad, bi li taj i takav film možda imao i svoje dobro, ljekovito djelovanje? Jer moći se nasmijati drami i strahoti, prvi je znak mogućnosti izlječenja od trauma. „Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“, sliči intrigantnom naslovu urnebesne filmske komedije. U svakome slučaju, to je nešto rijetko duhovito i svježe u našem smrtno ozbiljnom javnom prostoru. TV serija takvoga naslova mogla bi živjeti mnogo sezona te dogurati barem do 2491. godine, to jest do petstote obljetnice državne samostalnosti, koja bi bila uveličana svečanom sjednicom Povjerenstva te priopćenjem da su, nakon konačnoga suočenja s prošlošću, na pragu zakonskih prijedloga koji će do tisućite obljetnice samostalnosti zanavijek riješiti sve hrvatske povijesne prijepore.

Da bismo se s prošlošću uopće mogli suočiti, moramo o njoj znati bilo što pouzdano. Ako, na primjer, distanca od devet stotina godina nije dovoljna, kolika bi ta distanca trebala biti? Mislim na znamenitu i kobnu nam 1102., to jest na zloglasni dokument zvan Pacta conventa, o kojemu nitko nije pisao tako duhovito i opako kao Krleža, kada smo se, ničim izazvani, posve dragovoljno odrekli svojega suvereniteta, te mađarskome srednjovjekovnome MOL-u ugovorno prepustili upravljačka prava i većinski paket dionica, protiv čega ćemo se idućih četiri stotine godina parničiti. Davne 1924. jedan genijalni um u „Deset krvavih godina“ okrutno nas je suočio s našom milenijskom potrebom i naravi da zbog vlastite nam nesloge, dragovoljno jurimo pod jaram stranim krunama i gospodarima. No, onda treba samo malo začeprkati po tim neprijepornima i kobnima Pacta conventa i ustanoviti da je zapravo riječ o inačici filmske anegdote o zvonu i biskupu. Naime, Pacta conventa uopće nema, ne postoje niti su ikada postojala. Mađari, stoljećima administrativno pedantni, uopće ne posjeduju niti su ikada posjedovali, a niti znaju ili pamte takav dokument. Budimo sigurni da je on ikada bio načinjen i potpisan, da bi nam danas MOL s njim mahao pod nosom, stavljajući arbitražu u širi povijesni kontekst. Pacta conventa kao povijesne činjenice i dokumenta za Mađare uopće nema. A za nas, osim fikcionalnoga aksioma i negativne metafore, nema ga također. Naime, gotovo dva i pol stoljeća kasnije, u jednome trogirskom redovničkom zapisu, spominje se nešto pod tim imenom, a pritom je puno rodbinskih i povijesnih netočnosti. Jedino što se manje-više doima izvjesnim jest krunidba mađarskoga kralja Kolomana 1102. u Biogradu na Moru. E sad, kako je Koloman tamo dospio i što je tamo radio osim krunidbe, posve je drugo pitanje.

Pogledajte što će se promijeniti uvođenjem eura:

Andrej Plenković, Miro Cerar
1 / 10
1. Rast će cijene u kafićima, restoranima, rekreaciji...

Možda je ljetovao u svojem resortu, možda je na akciji otkupio vilu nekoga hrvatskoga kneza s međunarodne tjeralice, možda je pregovarao o jadranskim koncesijama? Hajdemo se, dakle, pri tome „suočavanju“ kao prvo suočiti s našim vlastitim mazohizmom da si pripisujemo dragovoljnu „personalnu uniju“ te dragovoljno pokoravanje Mađarima koje se očigledno nikada nije dogodilo, baš kao što si predbacujemo da smo mi te 1407. prodali Dalmaciju Veneciji, a to nije imalo veze s nama, nego je to i opet učinio MOL zvan mađarski kralj Ludovik, koji se dugo cjenkao pa je krenuo od tristo tisuća dukata te se napokon 9. srpnja 1407. u crkvi San Silvestro s duždem Stenom našao na konačnih sto tisuća. O toj se, dakle, financijski unosnoj transakciji znade i mjesto i vrijeme i datum, te i dandanas postoji potpisani dokument, a o Pacta conventa – ništa. Ima samo nešto izvjesno; u svim tim ugovorima latinsko-talijanskih imena, bili oni stvarni ili fikcionalni, postoji jedno pravilo.

Uvijek smo s njima nadrapali i nešto izgubili: Pacta conventa, ugovor o prodaji Dalmacije, Rapallski ugovori, Rimski ugovori, a neki bi zlurado pribrojili i najnovije Vatikanske. Istina, postoje i ugovori nazvani po jednome talijanskom gradu, kojima smo prvi put u povijesti nešto ušićarili, ali nisam siguran da ih je pristojno spominjati, a zovu se Osimski ugovori iz pradavne 1975. u jednoumnome mraku vladavine Zloglasnoga. No možda i nismo bili dobili koliko se čini, jer bez Osimskih ugovora uopće ne bi bilo našega pograničnoga spora sa Slovenijom, jer cijeli bi Piranski zaljev bio talijanski. Štoviše, s prijateljskom Italijom imali bismo neposrednu kopnenu granicu, a Talijani bi se također mogli hvaliti prestižnim teniskim turnirom u Umagu.

Andrej Plenković Plenković: Pitanje granice otvoreno od samostalnosti, treba dogovoriti Cerarov posjet Granični prijelaz 'nastavlja se dijalog' Slovenija nudi 45.000 eura onome tko odluči iseliti iz kuće koja je na hrvatskom teritoriju 'NISMO SVI PROTIV HRVATA' Odlaze u Sloveniju: ‘Srce me boli jer je polovica obitelji pristala na preseljenje’
A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
  • zlatan456:

    Kaj je zapravo auktor štel reći? Jedno je sigurno. Kroz čitavu povijest, sami smo sebi naj veći neprijatelji, ako se u Hrvate ubroje i internacionalisti (mađarofili, germanofili, jugofili). Bilo bi bolje njih ne ubrajati u Hrvate, jer oni su oduvijek ... prikaži još! bili neprijatelji onima koji su htjeli biti svoji na svome. Internacionalisti su htjeli biti tuđi na tuđem. A to opet znači da smo uvijek bili preslabi da se stvarno odupremo neprijateljima, i domaćima i stranima. U svakom slučaju, umjesto naklapanja, bilo bi bolje da je autor konačno izrazio neki čvrsti stav stav, kojeg još nisam pronašao u njegovim člancima.

  • Ninica:

    Neka mi gospon kolumnist objasni,kad već ovo piše, a misli da zna što piše, na temelju kojih bi povijesnih prava Italiji pripalo to o čemu piše. Na temelju okupacije Mlečana? Na temelju tajnog Londonskog ugovora? Ili na temelju fašističkih dogovora? ... prikaži još! Ako znamo, da je Istra bila krunska nasljedna zemlja Austrije, a većina stanovništva Hrvati.

  • dato:

    Šengen , OECD, euro ... bez pristanka Slovenije ... mhhhmmm ...misija nemoguće .