Postoji nekoliko razloga zbog kojih Ranko Marinković nije puno ekraniziran na filmu i televiziji. Riječ je o prozi vrlo nezahvalnoj za filmske adaptacije, s Marinkovićevim djelom mogao se uhvatiti samo netko vrlo ambiciozan i talentiran, a povrh svega pisac nije bio baš lak za suradnju ili za davanje odobrenja za transformacije svojih djela u druge umjetničke oblike.
I kada se cijelu priču svede na ono što je ostalo, dolazimo do jednoga filma i jedne TV serije: “Kiklop” i “Zagrljaj”. Za obje je zaslužan Antun Vrdoljak, čovjek koji je ispunjavao sve uvjete da se prilagodi situaciji koja je bila sve samo ne uobičajena, a oni nisu bili samo autorske prirode. Za početak, sigurno je na to utjecala bliskost između Vrdoljaka i Marinkovića.
Nekadašnji Marinkovićev učenik na glumačkoj akademiji, Vrdoljak se počeo zbližavati s Marinkovićem kada su sredinom 1960-ih radili na scenariju za film. Marinković je pisao taj scenarij prema ideji Obrada Gluščevića, a Vrdoljak je počeo brusiti scenaristički zanat (nije službeno potpisan kao koscenarist filma). U to je vrijeme Marinković objavio roman “Kiklop” čiji je primjerak poklonio mladom Vrdoljaku koji je strasno progutao roman i zaključio da bi, postane li ikada redatelj, volio raditi film po njemu.
Drvenost Frane Lasića
Ipak, svoje prve redateljske godine Vrdoljak je posvetio ekranizaciji potpuno drukčije literature. Snimajući po djelima Ivana Šibla (“Kad čuješ zvona” 1969. i “U gori raste zelen bor” 1971.), Predraga Raosa (“Prosjaci i sinovi” 1972.), Pere Budaka (“Mećava”), Vrdoljak je pokazao senzibilitet za ruralnu sirovu estetiku. Njegovim vlastitim riječima: “Ljudi su mislili: dobro, on zna raditi te seljačke filmove, Gare, Zare, Matane, Jole, Prosjake i sinove, ali gdje će on ući u Kiklopa. I, moram reći, ništa nisam radio ozbiljnije nego taj film, a najviše zbog toga što je autor živ, jer je autor, blago rečeno, cinik i, još blaže rečeno – moj učitelj.”
Učitelj i učenik razilazili su se po brojnim pitanjima: od podjele glumačkih uloga do toga da Vrdoljak nije želio da mu Marinković dolazi na snimanje. No slagali su se u bitni(ji)m stvarima – Marinkoviću se svidjela Vrdoljakova vizija “Kiklopa” kao dokumenta o Zagrebu u vremenu prije Drugog svjetskog rata i osobito je bilo važno to što redatelj u liku Maestra nije prepoznavao Tina Ujevića. Vrdoljak mu je odgovorio da je Tin Ujević bio veliki pjesnik, a Maestro je promašena persona. Na to je Marinković s olakšanjem konstatirao: “Hvala Bogu da konačno netko razumije. Stalno me pitaju je li to Tin Ujević. Gdje će se Tin Ujević popišati na dalekovod?”
Danas nitko ne spori da je Vrdoljakov “Kiklop” uspješna ekranizacija, slaganja se razlikuju samo u nijansiranju priznanja koje idu od ocjene dobro do odlično. Jedina su sporenja oko izbora glavnog glumca Frane Lasića čija drvenost nekima odgovara kao svojstvena karakteristika lika koji glumi, ali ga neki ne mogu nikako prožvakati. Uzimanje naturščika za glavnu ulogu bilo je posve protiv Vrdoljakove prirode, ali nikako drukčije nije mogao riješiti problem glavnog glumca, najveći problem koji ga je mučio, jer mu je trebao uglađen čovjek dobra izgleda koji će poput stranog tijela stršati u scenama s vojskom.
Na primjedbu da mnogi Lasića smatraju najslabijom točkom filma Vrdoljak odgovara:
– Sigurno je da bi Gerard Philipe bio idealan glumac za tu ulogu. Ali on je već bio mrtav. Ha-ha...
U “Kiklopu” je Vrdoljak pokazao izuzetnu sposobnost da visoku literaturu i intelektualni sadržaj poveže sa scenama izrazito populističkog karaktera, a da nikada ne prelazi dobru granicu ukusa i da ti spojevi ne djeluju frankenštajnovski. Najizrazitiji primjer takvog “populizma” glasovita je scena u kojoj Boris Dvornik drži predavanje vojnicima o snalaženju u prirodi.
Jednaku je kvalitetu i sposobnost Vrdoljak pokazao nekoliko godina kasnije u ekranizacijama još zahtjevnijih Marinkovićevih pripovijesti za seriju “Zagrljaj”, sastavljenu od pet epizoda (iz nje je nastao i film “Karneval, anđeo i prah”). Za razliku od romana “Kiklop”, literatura koju je Vrdoljak ovoga puta uzeo bila je još manje filmična, gotovo meditativna, ali je Vrdoljak obavio možda i još bolji posao.
Držanje glumca za gušu
Tom serijom, koja se ovih tjedana ponovno prikazuje, pa je sve što govorimo moguće lako provjeriti, Vrdoljak je dobio doista impresivan spoj estetike, intelekta, felinijevskog mediteranskog duha na nešto akademičniji način nego što ga nalazimo kod talijanskog majstora, ali utoliko originalnijeg (za razliku od npr. otvorenih Zafranovićevih kopiranja istoga redatelja), a opet je vrlo dobro znao kojim scenama ili likovima priziva široku publiku.
Među rečenima zasigurno se najviše izdvaja Zijah Sokolović kao kočoperni žandar čiji se svijet urušava kada u mjesto uđe talijanska vojska kojoj je u svojoj nadmenosti toliko prijetio. Elegičnost pak pripovijetke “Prah” primjer je jednakog majstorluka “filmovanja nefilmičnog”, ali i držanja za gušu glumca sklonog nepotrebnom prenemaganju. Samo bi Vrdoljak ulogu Tonka pl. Jankinog dao Žarku Potočnjaku i s njim postigao što je postigao.
Dakle, Marinkovićev opus na filmu i TV-u nije velik, ali odzvanja, a da nije problematičnog odnosa prema Vrdoljaku, odzvanjao bi vjerojatno i više.
