Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Antiprofesionalizam – doba uprosječivanja kad i ministar može biti bilo tko

Zabrinuto pučanstvo, kojemu je uglavnom već dosta sterilne uravnilovke, voljno je pomoći, ali na njega moćnici obraćaju pozornost samo kad im ‘dogori do nokata’
09. prosinca 2019. u 22:45 0 komentara 219 prikaza
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Ponekad je teško biti otac. Recimo, supruga navečer izađe na proslavu obljetnice mature ili ima neku drugu obvezu, a novopečeni tatica ostane sam s malim djetetom. Nakon nekoga vremena beba počinje plakati. Tata nekako pripremi hranu i pokušava je nahraniti, ali dijete odbija bočicu. Možda treba promijeniti pelene? Provjera pokazuje da su suhe. Beba plače sve žešće, sva se zajapurila. Otac je uzima u ruke, nosi po stanu i pokušava zabaviti mumljajući neku pjesmicu i pritom nespretno plešući, ali bez uspjeha. Nemir je sve veći. Zašto beba plače? Supruga se ne javlja na mobitel. Mladom tati ponos ne dopušta da nazove njezinu majku ili sestru, one ga ionako ne gledaju dobro. Svašta mu pada na pamet. Kriva je genetika, pomišlja, dijete je izgleda na ženu i njene; oni su nervozni i stalno nešto prigovaraju. Uh, možda se dijete rodilo zločesto i takvo će biti cijeloga života. Naposljetku naziva svoju majku koja živi u drugom gradu.

Zagreb: Klauzuru HDZ-a o pripremama i koordinaciji izborne kampanje PROBLEM ŠTRAJKA U ŠKOLAMA Plenković: Prosvjeta nije jedini resor, vidite da i drugi dolaze sa zahtjevima o koeficijentima

Nakon što ga je pažljivo saslušala, ona mu kaže da se vjerojatno radi o grčevima, koji će ubrzo prestati ako se djetetu lagano masira stomak. Zaista, za kratko vrijeme beba se smiri i ponovno usni. Naravno, ovo nije tekst samopomoći za neiskusne očeve. Metaforu uplakanog djetešca i tate koji ne zna kako da se nosi s tom teškoćom smatram valjanim uvodom za razmatranje ključnih čimbenika najduljega štrajka u povijesti hrvatskoga školstva. Preneseno značenje ipak se manje odnosi na „bebu“: nastavnici i njihovi sindikati su, glasno i traumatično za okolinu, ali nedvosmisleno, izražavali ključne razloge svoga nezadovoljstva. Navedena metafora puno bolje od toga funkcionira u vezi s „tatom“ – premijerom koji se naposljetku morao osobno (drugi su čekali da on donese odluku, čak se i nadležna ministrica izmaknula od odgovornosti) nositi s kompliciranim problemom. I to onim koji je kao takav izvan njegova dotadašnjeg iskustva, uz ostalo i zato što je on puno voljniji, pa i sposobniji, baviti se nekim pitanjem iz međunarodnih odnosa.

Kao da je pao s Marsa

Najveću uporabnu vrijednost navedena metafora pak ima kad je riječ o opisu njegove interakcije s nastavnicima i sindikatima. Komuniciranje Andreja Plenkovića bilo je najuže grlo krize vezane za štrajk prosvjetara. Da je tomu tako, ne svjedoče samo za premijera neugodne poruke štrajkaša (npr. transparent „ANDREJ, NISMO TE TAKO UČILI! ‘Tvoja’ 16. gimnazija“), nego i mnogih drugih građana različitih uvjerenja i svjetonazora. Pa i prema njegovim riječima i djelima vezanima za taj bunt gotovo listom kritički orijentirani nastupi političkih analitičara, novinara i intelektualaca. Tako je Branimir Pofuk je 30. studenoga na ovim stranicama upozorio: „Ako itko ništa ne shvaća o ovom štrajku, to je premijer“. S druge strane, baš je Plenkovićevim riječima, prvo onima u završnim pregovorima sa Sanjom Šprem, Branimirom Mihalincom i drugim vođama sindikata, a potom iznesenima u obraćanju javnosti 2. prosinca, ta kriza naposljetku kako-tako okončana. Američki politički komunikolog Craig Allen Smith tvrdi kako se „stvari rješavaju kroz politiku, a politika provodi putem komuniciranja“. Slijedom toga poučka, neugodan štrajk prosvjetara mogao se prevladati samo intervencijom nositelja najveće moći u državi. Za tu je intervenciju bilo nužno stubokom promijeniti sadržaj i način općenja s „drugom stranom“ i javnosti u cijelosti. Dogovor je postignut kad se Plenković prestao obraćati sindikatima i građanima ove zemlje arogantno i neupućeno u srž problema.

Radnici Đure Đakovića izašli na ulice KRIZA U ĐURI ĐAKOVIĆU Radnici ponovno u štrajku: Mi odustati nećemo, sve nas mogu pozatvarati!

A ta se srž puno manje odnosi na povećanje plaća učiteljima i nastavnicima, a više na uspostavu njihova dostojanstva. Posljednja je riječ ključna za štrajk prosvjetara; bremenita je dugogodišnjim frustracijama zbog nepovoljnoga profesionalnog i socijalnog položaja djelatnika u osnovnim i srednjim školama. Da je tomu tako, pokazuju poruke s velikoga skupa na Trgu bana Josipa Jelačića i izjave sindikalnih aktivista da je to „prvenstveno štrajk za dostojanstvo“ (nastavnica Silvija Vuković u emisiji „Puls“ HTV-a 28. studenoga). Prosvjetarima je jednostavno „puknuo film“ kad su shvatili da se njihovo zaostajanje u plaćama za zaposlenicima koji imaju analogni stupanj obrazovanja u drugim javnim službama, produljuje unedogled, što njima osobno i njihovim obiteljima, kao i profesiji, daje slabe izglede za budućnost. Zašto je premijer u listopadu i studenom, vezano za neobično odlučan prosvjed učitelja i nastavnika, govorio i djelovao „kao da je pao s Marsa“? On je obrazovan čovjek i iskusan političar kojemu su dostupni precizni statistički podaci i drugi stručni uvidi, pa se moglo očekivati da shvaća u čemu je žarište političke i društvene frke vezane za taj štrajk. Također, stranka kojoj je na čelu znade značenje riječi dostojanstvo, što je uz ostalo pokazala svojim djelovanjem za povrat samopoštovanja hrvatskoga naroda u devedesetima, kao i sredinom ovoga desetljeća, kad je bila u opoziciji, podržavajući aktivnosti Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata. Unatoč tome, kod Plenkovića i njegovih, umjesto preciznoga dijagnosticiranja uzroka štrajka, izrazilo se ono što je još davno famozni Robi K. (Viktor Ivančić) iz Feral Tribunea nazvao „tupilo od nekuženja“. Premijer i najbliži suradnici papagajski su ponavljali kako ne razumiju zbog čega prosvjetari i dalje odbijaju raditi kad im je sredinom listopada Vlada podignula plaće (u tri vala), kao i svim drugim javnim i državnim službenicima, onoliko koliko su prvotno tražili (6,11 posto). Naizgled je takva priča, puštena u javnost shodno uzusima odnosa s javnošću, bila taktičke naravi, dakle usmjerena na to da se unatoč preprekama realizira cilj – prekid štrajka.

1 / 38
Veliki prosvjed učitelja i profesora održan je danas u Zagrebu

Sva je neprilika, međutim, da se u tom i takvom komuniciranju premijera i članova Vlade te rukovodstva HDZ-a izrazilo dubinsko nerazumijevanje najvažnijega uzroka i dublje pozadine toga bunta. Na što se odnosilo to i takvo „nekuženje“ Plenkovića i njegove administracije? Prije svega na dostojanstvo prosvjetara, ono što je Velimir Šonje u tekstu objavljenom prije tjedan dana na blogu Arhivanalitika opisao kao „pokazatelj koliko društvo cijeni njihov rad“. S tim je, prema tom ekonomistu, povezan „osjećaj nepravde“ koji je uvjetovan okolnošću da su im „koeficijenti ranije smanjivani, a obrazovna reforma od njih traži promjenu dosadašnjega načina rada“ za koju, smatraju, trebaju biti adekvatno nagrađeni. Tome treba pridodati učinak kolektivne memorije koju istinska profesija (koja se najviše razlikuje od zanata po dugotrajnom formalnom obrazovanju i drugom obučavanju, navlastitim pravilima i postojanju udruženja) posjeduje na ovaj ili onaj način. Tako su za vrijeme socijalističkoga sustava učitelji i nastavnici bili više poštovani od vlasti i građana, nego što su to posljednjih gotovo tri desetljeća. Sjećam se dobro kako je moja majka, nastavnica u osnovnoj školi “Bratstvo i jedinstvo” u Splitu (kasnije preimenovanoj po gradskoj četvrti - OŠ Bol), dolazila na kraju svake nastavne godine kući s buketima cvijeća i bombonijerama, ozarena poštovanjem koje je zajedno sa svojim kolegicama i kolegama, koji su gotovo svi bili veoma ozbiljne i profesionalnom postignuću usmjerene osobe, uživala od učenika, roditelja i drugih. Veličina ovoga teksta ne dopušta sustavno izlaganje zamršene pozadine nezadovoljstva prosvjetara koju do početka ovoga mjeseca ili – možda – uopće nisu shvatili premijer i njegovi pobočnici, pa samo naznačujem izvjesne aspekte te pozadine i naposljetku se malo više zadržavam na jednoj.

Nova Facebook grupa Jasna poruka Plenkoviću: Mnoge škole već su se na Facebooku izjasnile za još jači prosvjed

Tako treba imati na umu dugogodišnje notorno zanemarivanje (sustava) odgoja i obrazovanja kod nas. Nadalje, valja uzeti u obzir izrazitu dominaciju politike nad drugim područjima društvenoga života u suvremenoj Hrvatskoj, koja uz ostalo dovodi do dominacije političke kaste nad drugim elitama, a svakako se još dramatičnije izražava u odnosu vodećih političara prema nastavnicima i znanstvenicima nego primjerice prema poduzetnicima i drugim pripadnicima gospodarske elite (posljednji ipak raspolažu s velikim financijskim sredstvima koji se u prevladavajućem klijentelističkom sustavu često koriste u razmjeni quid pro quo, tj. usluga za uslugu). Također, za razmatranje uvjetovanosti nezadovoljstva prosvjetara uputno je imati na umu strukturne poremećaje upravljanja u javnom sektoru u ovodobnoj Hrvatskoj. Ti su poremećaji uz ostalo jasno izraženi u neracionalnom i nepravednom sustavu koeficijenata, koji napose egzistencijalno i na druge načine smrzava profesionalne skupine „daleko od vatre“ (vlasti). Nekim profesionalnim skupinama ranije su se „elegantno“ podignuli koeficijenti, izvjesnim pojedincima se nelegitimno daju ne samo visoke plaće nego i povlaštene mirovine, i slično. Posebnu pozornost pak usmjeravam na egalitarni sindrom, koji je prema mom uvidu jedan od osnovnih generatora nezadovoljstva prosvjetara. Josip Županov je takvim sindromom nazvao bateriju kolektivnih stavova na temelju koje raščlanjuje radikalni egalitarizam kao alokaciju „društvenih nagrada“. Ingeniozni sociolog je u knjizi „Od komunističkoga pakla do divljeg kapitalizma“ koju je objavio 2003., godinu prije smrti, ovako opisao tu vrijednost koja se popularno naziva „uravnilovkom“: „Glavna je ideja radikalnog egalitarizma da nitko ne smije dobiti više od onoga koji ima najmanje“. S tim u vezi svakako treba imati na umu sljedeće: Vlada je svojom listopadskom odlukom o povećanju plaća svima u javnom sektoru jednako distribuirala „nagrade“. Dakle, i visoko i niže obrazovanima, sposobnima i nesposobnima, marljivima i lijenima, profesionalcima koji su zaposleni na pošteno provedenim natječajima i „uhljebima“ ovisnima o stranačkom i drugom pokroviteljstvu, skupinama koje su unatoč svojim doprinosima u podređenom materijalnom položaju i onima kojima uopće nije loše, itd. Pobliži uvid u egalitarni sindrom pokazuje da se odnos Vlade prema prosvjedu prosvjetara itekako uklapa u većinu njegovih sastavnica. Ponajprije u perspektivu ograničenoga dobra prema kojemu je količina pozitivnih stvari u društvu (ekonomskih dobara, ugleda, itd.) ograničena i ne može se (znatnije) povećati, nego je moguća samo preraspodjela.

Andrej Plenković ZAVRŠILI PREGOVORI Plenković: Plaće učiteljima rastu 10,4%; Mihalinec: Nije ono što smo očekivali

Poslušnost ‘gazdi’

Došli smo u situaciju da ispunjenje zahtjeva, ne samo djelatnika u školama, nego i drugih zaposlenika u javnim službama (carinika, policajaca, medicinskih sestara…), ako se ne smanje primanja privilegiranih, nužno moraju dovesti do velikih promjena u društvenoj raspodjeli. S tim je povezana egalitarna raspodjela plaća, koja je relikt socijalizma, ali itekako i nadalje postoji u nekim sektorima. U pozadini reagiranja predsjednika Vlade i njegovih suradnika na štrajk prosvjetara mogle su se uočiti još dvije komponente egalitarnoga sindroma – intelektualna uravnilovka i antiprofesionalizam. Lako je zamijetiti kako mnogi politički utjecajni akteri kod nas izražavaju stav kako su svačije sposobnosti jednake, da bilo tko slijedom te „filozofije uprosječivanja“ može obavljati bilo koji posao, pa i ministarski (uh, kakvi su likovi obnašali tu dužnost ili su i danas na njoj…), naravno ako je stranački podoban, odnosno poslušan „gazdi“. U komuniciranju i djelovanju čimbenika vladajuće politike kod nas se nerijetko izražava negativan stav prema znanju i vještinama, normama i oblicima organiziranja što su osobitosti profesionalnih skupina. Svakako se takav društveno nedvojbeno štetan stav izrazio, i to ne samo kod ove Vlade nego i prethodnih, prema prosvjetarima kao profesionalnoj grupaciji koja je ključna za razvoj društva. U antiprofesionalizmu treba tražiti jedan od ključnih razloga zbog kojih PISA test proveden među našim učenicima pokazuje loše rezultate: materijalno nemotivirani i statusno zanemareni nastavnici i učitelji, unatoč entuzijazmu dijela njih, nisu zalog znatnijega povećanja znanja i vještina pripadnika mladoga naraštaja kod nas. Majka mladoga tate s početka ovoga teksta, koja ovdje simbolizira javnost, tj. za opće dobro zabrinuto pučanstvo kojemu je uglavnom već dosta sterilne uravnilovke, voljna je pomoći, ali na nju moćnici obraćaju pozornost samo kad im „dogori do nokata“. 

Norveška rukometna reprezntacija
Hrvatska u finalu
Pogledajte što norveški mediji pišu nakon poraza, još ne mogu vjerovati da neće u finalni boj
Plin
SMANJENJE CO2
Perspektive plina kao alternativnog goriva u prometu u Hrvatskoj
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.