Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Analiza izbora: SDP-ovi lokalni 'festivali demokracije'

Baukova reforma načina izbora lokalnih vlasti važna je samo zato što ne donosi ništa bitno novo
26. studenoga 2012. u 09:26 3 komentara 9 prikaza
'22.02.2012., Split - Sprovod Milorada Bibica Mosora na splitskom groblju Lovrinac. Arsen Bauk, Zoran Milanovic.  Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL'
Foto: 'Ivo Cagalj/PIXSELL'

Jesu li demokratske institucije kapitulirale pred samovoljom pojedinaca. Takvih ima u brojnim gradovima, ali nisu toliko vidljivi kao Kerum. Glavaš vodi HDSSB iz mostarskog zatvora, Čačić će uskoro voditi HNS "iz smjene" neke mađarske ili hrvatske ćelije. A i bivši šef HDZ-a nepravomoćno je osuđen.
Prije nekoliko dana pred saborskim zastupnicima našli su se prijedlog Zakona o lokalnim izborima i prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi.

Važni nisu po tome što nešto bitno novo donose, nego po tome što ništa bitno novo ne donose. Zanimljivi su i kao izraz, kako bi politički teoretičari rekli, „ovisnosti o odabranom putu“, to jest ustrajavanja na starim političkim institucijama kakve god one bile i kakve god su se dosad pokazale. Naime, sadašnje lokalne i regionalne političke institucije izvorno su oblikovane pod prošlom HDZ-ovom vlašću, ali uz potporu ondašnje oporbe te ih stoga nova vlast očito smatra i svojim odabirom i ne želi ih mijenjati. To se ponajprije odnosi na način izbora lokalne i regionalne vlasti, ali posljedično i na cijeli sustav vlasti.

Razgraničiti nadležnosti

Dizajniranju političkih institucija u lokalnim i regionalnim zajednicama u Hrvatskoj prišlo se naopakim putem. Logično bi bilo najprije odabrati sustav vlasti, a onda iz toga izvesti racionalne modele izbora te vlasti. Konkretno, najprije je trebalo odlučiti hoće li se u općinama, gradovima i županijama uspostaviti, uvjetno rečeno, predsjednički, polupredsjednički ili parlamentarni sustav, a potom utvrditi modele izbora vlasti unutar sustava koji je odabran. No naši su zakonodavci i ovlašteni institucionalni dizajneri, vjerojatno pravni stručnjaci, pošli obratnim putem: najprije je odlučeno da bezuvjetno želimo izravno birati načelnike općina, gradonačelnike i župane, a potom se nastojao sklepati nekakav sustav vlasti koji je umnogome predodredila ta činjenica.

Jer, zašto bi se čelnici izvršne vlasti birali izravno i dobili neposrednu demokratsku legitimnost ako ne bi imali nikakve važne ovlasti i ako bi se pretvorili u lokalne ceremonijalne meštre? Ako se biraju izravno, moraju imati makar malo vlasti kako se izbori ne bi pretvorili u nesvrhoviti „festival demokracije“. Nakon proteklog mandata nije pretjerano reći da su rezultati takva pristupa porazni.

Ako se u lokalnim i regionalnim zajednicama htio ozakoniti „predsjednički sustav“, onda su se morala precizno normirati dva područja. Prvo, trebalo je jasno razdvojiti nadležnosti i ovlasti čelnika izvršne vlasti (načelnika, gradonačelnika i župana) i predstavničkih tijela kao „lokalnih parlamenata“ (općinskih i gradskih vijeća te gradskih i županijskih skupština) i urediti njihove međusobne odnose. To kod nas nije učinjeno. Drugo, kako bi tako razdvojena tijela vlasti bila demokratski legitimna, moraju biti birana na izravnim općim izborima. I dok načelnici, gradonačelnici i župani ne mogu biti birani drukčije do nekim oblikom većinskoga izbornog sustava, lokalni i regionalni parlamenti mogu biti birani prema svakome izbornom sustavu. Naš se zakonodavac odlučio za takozvani latinskoamerički model u kojemu se čelnik izvršne vlasti bira većinskim, a parlament razmjernim izborima, i to čistijim razmjernim izborima od onih na nacionalnoj razini. Otkako taj model postoji u Latinskoj Americi, a postoji dugo, iznjedrio je niz empirijskih dokaza protiv sebe. Ideološki podijeljeni parlamenti uglavnom se nisu uspijevali suprotstaviti volji i samovolji predsjednika država te su se usidrili u politički sustav kao drugorazredna tijela. I kad su imali u svojim rukama institut opoziva predsjednika, obično ga nisu mogli djelotvorno koristiti zbog ideološke i političke podijeljenosti.

Taj je defektni „prezidencijalizam“ nepromišljeno, kao svojevrstan uzgredni proizvod, uveden u hrvatske lokalne i regionalne zajednice. Na lokalnoj razini on ne mora biti tako zlokoban kao na državnoj, ali može biti vrlo štetan, a nerijetko je i karikaturalan. U dosadašnjoj političkoj povijesti Hrvatske bilo je svakakvih pojava, ali nikad se, primjerice, nije dogodilo da gradonačelnik drugog po veličini grada u zemlji ne obavlja poslove za koje je izabran i plaćen, a mjesecima uopće i ne dolazi na radno mjesto, javno govoreći da je zaokupljeniji svojim privatnim biznisom i privatnim životom nego javnim gradonačelničkim poslovima. Sve to čini pred očima nemoćnoga Gradskog vijeća u kojemu su ideološki glože naše stranke, splitskoga biračkog tijela, državnih tijela i cijele javnosti. Tko mu što može? Političari i stručnjaci raspredaju o tome bi li Keruma trebalo opozvati i bi li pokretanje mehanizama opoziva uopće bilo djelotvorno. Bi li na referendum za opoziv uopće izašao propisani postotak birača i bi li opoziv dobio potporu propisane većine? Gotovo je sigurno da na referendum ne bi izašao propisani broj birača kako bi bio pravovaljan. A kad je tako, onda Keruma treba trpjeti do kraja mandata što god on činio i kako god se ponašao. Nije li to kapitulacija demokratskih institucija pred samovoljom pojedinca? Takvih samovoljnih čelnika ima i u brojnim drugim općinama i gradovima, ali nisu tako vidljivi i provokativni kao Kerum.

Ni predložene zakonske promjene neće isključiti takvu praksu u budućnosti. One ne zadiru dublje u strukturne odnose u lokalnoj vlasti. Zakonodavac još ne zna ni što će s institutom opoziva izravno izabranog čelnika izvršne vlasti ni hoće li zadržati referendum kao sredstvo opoziva. Umjesto da se vrti u začaranom krugu, zakonodavac je trebao temeljito promijeniti i sustav vlasti i modele njezina izbora. U lokalnim zajednicama treba se vratiti „parlamentarnom“ sustavu, i to čistijemu parlamentarnom sustavu od onoga koji je ozakonjen na državnoj razini. To znači da središnja tijela vlasti trebaju biti općinska i gradska vijeća te gradske i županijske skupštine. One bi iz svojih redova birale načelnike, gradonačelnike i župane koji ne bi bili samo ovisni o lokalnim parlamentima nego i odgovorni njima. Drugim riječima, lokalni parlamenti ne bi bili samo glavna odlučivačka nego i glavna kontrolna tijela izvršne vlasti koji u sebi imaju ugrađen mehanizam opoziva – većinu glasova vijećnika – ako se načelnik, gradonačelnik ili župan otmu svakoj kontroli i počnu se ponašati kao turske kabadahije.

Zakonodavac je mogao otići i korak dalje te promijeniti sustav izbora lokalnih i regionalnih predstavničkih tijela. Kako bi se, makar tendencijski, smanjila razina ideologizacije lokalne vlasti, vijećnike bi trebalo postaviti kao zastupnike konkretnih interesa njihovih zaseoka, sela, gradskih četvrti i gradova, a ne ideoloških programa svojih stranaka. Da bi to postali, trebalo bi ih birati većinskim izborima, i to izborima relativnom većinom kako bi se smanjili financijski i vremenski troškovi. Tek bi onda izabrani vijećnici imali interesa i motiva da se doista usredotoče na životna pitanja svojih lokalnih zajednica. Neki takvu orijentaciju posprdno nazivaju „kanalizacijskom politikom“. Ništa zato. U mnogim je hrvatskim općinama i gradovima preče i važnije riješiti kanalizacijske probleme nego besplodno raspredati o ustašama i partizanima. Takvom promjenom izbornog sustava mogli bi biti zadovoljni i zagovornici veće personalizacije izbora, ali ne bi trebale biti nezadovoljne ni političke stranke jer bi i u budućnosti njihovi kandidati činili većinu u lokalnoj vlasti. Izbori su naprosto „stranačka stvar“ i zacijelo će u dogledno vrijeme to i ostati.

Protustranačka histerija

Zagovornicima inkluzivističke politike i izravne demokracije zacijelo se diže kosa na glavi od ovih prijedloga. U svojevrsnoj protustranačkoj histeriji – koja se zasniva i na podosta racionalnih, ali i na mnogo neracionalnih i demagoških razloga i motiva – stvorena je predrasuda da je dobro svako rješenje koje isključuje stranke ili marginalizira njihovu ulogu i utjecaj u politici. Stranačkom odlučivanju u predstavničkim političkim tijelima suprotstavlja se izravno odlučivanje posredovanjem referenduma kao demokratski superioran i jedini autentičan izraz volje naroda. S takvih se ideoloških stajališta na referendum gleda isključivo kao na demokratski proces, dok se potpuno zanemaruju ishodi referenduma koji su, kako povijest svjedoči, nerijetko bili neracionalni, nedemokratski, a katkad i katastrofalni. Takav „demokratski larpurlartizam“ potpuno je neodgovoran, osobito ako ga svjesno promiču populisti iz političkih stranaka. Kad bi bili dosljedni, raspustili bi svoje stranke i odustali od stranačke politike.

Važnu dimenziju takva pristupa čini pretpostavljanje takozvanih neovisnih kandidata stranačkima. No što znači ta neovisnost? Nije posrijedi ni ideološka i ni politička neovisnost. Čim neovisni kandidat izusti tri rečenice, koliko god nemušte bile, odmah se može svrstati u neki politički ili ideološki tabor. Nije posrijedi ni neovisnost o društvenim skupinama i organizacijama, jer su neovisni kandidati obično vezani za obitelji, zavičajne klanove, poslovne klike ili druge interesne skupine. Neovisnost se, u konačnici, svodi na nepodložnost bilo kakvim formaliziranim pravilima i postupcima selekcije, kontrole i opoziva, kakvi su svojstveni formalnim političkim organizacijama u koje se ubrajaju i stranke. Poštovanje formalnih pravila i postupaka zamjenjuje poštovanje „riječi i časti“ mafijaške vrste.

Danas je u Hrvatskoj teško zagovarati jačanje institucija predstavničke demokracije, napose političkih stranaka koje su, čini se, ušle u fazu razvoja svojevrsnoga „zatvorskog modela“. Utemeljitelj i ideolog HDSSB-a Branimir Glavaš sjedi u mostarskom zatvoru kao osuđeni ratni zločinac i iz njega upravlja strankom. Aktualni predsjednik HNS-a Radimir Čačić odlazi na odsluženje zatvorske kazne u hrvatski ili mađarski zatvor, iz kojega očito neko vrijeme kani upravljati strankom formalno, a potom iz sjene. Bivši predsjednik HDZ-a Ivo Sanader nepravomoćno je osuđen na desetogodišnju zatvorsku kaznu u jednome od sudskih postupaka što se vode protiv njega. Bivši, a možda i budući, politički moćnici sjede iza rešetaka. Loš ili dobar znak za demokraciju? Imaju li se na umu politički kontekst i politička kultura, i jedno i drugo.

Goran Ivanišević
ĐOKOVIĆEV TRENER
Goran Ivanišević: Uništio mi je život, zbog njega nisam mogao spavati
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
  • klokan13:

    Čaćić vodi HNS - točno je i vodit će ga iz zatvora ... Glavaš vodi HDSBB iz zatvora - toćno. a, kakve veze ima Sanader s HDZom - očito samo autor teksta zna, jer isti gospodin više i nije član ... prikaži još! HDZa, a kamoli da ga vodi. Očito je bitno popljuvati HDZ. --- ovaj komentar će vjerovatno biti obrisan

  • Jere:

    Je li cijenjena prof. Kasapović očekivala možda od ministra ranga Arsena Bauka neko suvislo rješenje? On je partijski pješak koji mora obaviti nekakav zadatak, a to je da administracija i dalje bude glomazna, neučinkovita, ali raj za uhljebljivanje nižih stranačkih ... prikaži još! ešalona. I to će sve narod pozlatiti.