Od srijede 26. lipnja 2013. godine počela je nova postmoderna povijest braka, bračnih i obiteljskih odnosa u Sjedinjenim Američkim Državama!
Vrhovni sud SAD-a, najviše zemaljsko sudbeno tijelo, koje, među ostalim, ima poslanje koje kod nas ima Ustavni sud – da ocjenjuje suglasnost zakona s Ustavom – presudilo je da poglavlje 3. zakona o obrani braka (hrvatski akronim ZOB bolji je od američkog izvornika DOMA: The Defense of Marriage Act) u suprotnosti s ovdašnjim ustavom, preciznije s jednim od njegovih tzv. vječnih načela: o jednakosti građana pred zakonom.
U tom poglavlju brak je bio vrlo precizno definiran: "Riječ brak znači samo zakonitu zajednicu jednog muškarca i jedne žene kao muža i žene i riječ supružnik odnosi se samo na osobu suprotnoga spola koja je muž ili žena."
Dakle, brak nije bio ozakonjen samo kao brak muškarca i žene nego i kao monogamni brak koji nije dopuštao mnogoženstvo koje, primjerice, priznaje država Utah u kojoj živi velika mormonska zajednica. Sada je ta zakonska definicija braka stavljena izvan zakona jer je proglašena protuustavnom.
Postupak pred Vrhovnim sudom protiv zakona o braku pokrenula je inače stara lezbijka iz New Yorka Edith Windsor (83) koja je navodno živjela u vrlo sretnom "braku" sa ženom po imenu Thea Spyer. Nakon smrti njezine voljene "žene" Edith Windsor je od savezne vlade zatražila oslobođenje od plaćanja poreza od 363.000 dolara na naslijeđenu imovinu, pravo koje imaju udovice ili udovci raznospolnih brakova, ali je odbijena.
Sada, nakon presude Vrhovnog suda, stekla je pravo na povrat tog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama. I to ne samo ona, nego i deseci tisuća ljudi koji žive u 14 saveznih država koje su zasad ozakonile istospolne brakove.
I demokrati i republikanci – protiv
Zakon o obrani braka u svibnju 1996. predložili su republikanski zastupnici u Kongresu i Senatu, a dobio je golemu potporu: za zakon glasovalo je 535, a protiv njega samo 81 kongresnik i senator. Liberalni predsjednik Bill Clinton zakon je potpisao u rujnu 1996., što znači da je na snazi bio nešto manje od 17 godina: do 26. lipnja 2013.
Praktične životne posljedice tih odredbi bile su sasvim konkretne: osobe koje su živjele u homoseksualnim zajednicama ili "brakovima", ali i, što je još važnije, djeca koja su živjela u takvim "brakovima" nisu imali pravo na brojna primanja i prava koja imaju ljudi koji žive u heteroseksualnim brakovima: zdravstveno osiguranje, mirovinska i nasljedna prava, prava na porezna izuzeća i olakšice...
Radikalne promjene stajališta američkih demokratskih, a sve više i republikanskih senatora, kongresnika i guvernera u posljednjih 17 godina (od 1996. do 2013.) posljedica su općih promjena raspoloženja javnog mišljenja prema homoseksualnosti koje je, s druge strane, uvjetovano vrlo dobro osmišljenim odnosima s javnošću, suptilnim marketingom, ali i vrlo dobro organiziranim lobiranjem koje je dovelo do općeprihvaćenog stajališta da "čovjek ne može protiv prirode" jer je homoseksualnost, navodno, biološki zadana spolna, osjećajna i životna usmjerenost. Malo-pomalo, od teškog zločina (za državu), velikog grijeha (za crkve), teškog i još teže izlječiva psihičkog poremećaja ili bolesti (za psihijatre i psihijatriju) i predmeta javnog sramoćenja (za većinu ljudi), homoseksualnost je postala dijelom javnog folklora, popularne kulture i omiljena tema televizijske i filmske industrije. Ovdašnje su TV mreže godinama preplavljene filmovima i sapunicama tipa "Moderna obitelj" i "Novo normalno" u kojima su "veseljaci" (taj izraz ne koristim posprdno, nego ga predlažem kao hrvatsku inačicu za englesku riječ "gay" kojoj je izvorno značenje bilo bezbrižan, sretan, bistar i sjajan), bez iznimke, oličenje najplemenitijih ljudskih vrlina: zgodni su, simpatični, duhoviti, snošljivi, šarmantni, druželjubivi, uspješni i bogati. Kulturna i masovno-psihološka posljedica tog doista uspješnog veseljačkog marketinga imala je za posljedicu promjene raspoloženja javnog mišljenja u posljednjih 17 godina. Najpoznatiji svjetski istraživač javnog mišljenja Gallup u tih je 17 godina stalno provodio ankete s gotovo istim pitanjem: "Mislite li da brak između istospolnih (do 2005 korišten je pojam 'homoseksualnih') parova treba ili ne treba zakonski priznati kao valjan, s istim pravima koja imaju tradicionalni brakovi?"
Je li presudio Obama?
Onog časa kad je većina Amerikanaca počela odgovarati potvrdno na navedeno pitanje – a to se dogodilo baš nekako u vrijeme (početkom 2011.) kad je i Barack Obame izjavio da je definicija braka kao zajednice muškarca i žene protuustavna, da bi prošle godine na Dan pobjede nad fašizmom (9.5.2012.) izrekao i rečenicu kako osobe istoga spola "trebaju imati mogućnost sklapanja braka" (nije izgovorio riječ "pravo") – počelo se sasvim ozbiljno špekulirati o tome da će suci Ustavnog suda, na kraju krajeva, naprosto morati ozbiljno uzeti u obzir stajališta Bijele kuće i raspoloženje javnog mišljenja.
Naime, kao i u Hrvatskoj, i u Americi, prema Ustavu, vrhovništvo ili vrhovna vlast "izvire iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih građana". Dosljedno tome, sasvim je logično što suci Vrhovnog suda "osluškuju" (čitaj: čitaju i slušaju rezultate Gallupovih anketa) raspoloženje i poštuje empirijski izmjerenu volju naroda.
Vratimo se sada samim odlukama Vrhovnog suda. Prije svega, treba reći da su odluke donesene tijesnom većinom: od devet sudaca 5 je bilo za odluke, a 4 protiv.
Ključni, pet glas i najveći dio teksta presude koja se već danas može smatrati povijesnom (ovdašnji eksperti za ustavno pravo, ali i za društvene i kulturne promjene najčešće ističu dvije "povijesne odluke" s kojima se ova može mjeriti: proglašavanje protuustavnim rasne segregacije u školama iz 1954. i legalizaciju pobačaja iz 1973.) osigurao je sudac Anthony McLeod Kennedy (rođen je 1936., ali nije u srodstvu s slavnim Kennedyjima) kojeg je 1988. za suca Vrhovnog suda, da priča bude zanimljivija, predložio konzervativni kravarski (kaubojski) predsjednik Ronald Reagan!
Kad sam dan nakon presude o sucu Kennedyju razgovarao sa svojim prijateljem, vrhunskim odvjetnikom (ekspert je za trgovačko pravo i pravo intelektualnog vlasništva) i teniskim zaljubljenikom Peterom Skiffom, uvjerio me je da se radi o doista vrhunskom sudcu "pozitivistu" i "konstruktivistu" koji, kad jednom odluči kako presuditi, ima sposobnost napisati pravno besprijekorno, stilski jako zanimljivo i kulturno uvijek provokativno objašnjenje presude.
Kennedy "sudio" i Hamletu
Ovdje svakako treba kazati da sucu Kennedyju (kao i "onim" Kennedyjima s kojima nije u srodstvu) nisu mrska svjetla pozornica, medijska i javna pozornost, a brine se i o mjestu koje će zauzeti u budućim pravosudnim i sudačkim povjesnicima. O tome govori jedna naizgled nevažna zgoda: prije dvije godine prihvatio je poziv Shakespeareova centra iz Los Angelesa da predsjedava sudskom vijeću od 12 članova koje je 31. siječnja 2011. "sudilo" slavnom danskom princu po imenu Hamlet. To je "suđenje" održano na pravnom fakultetu sveučilišta Južna Kalifornija, a uz njega, kao predsjednika, u sudskom vijeću bili su, primjerice, moja omiljena i slavna hollywoodska glumica, redateljica i scenaristica, oskarovka Helen Hunt, i nešto manje slavan kazališni i hollywoodski glumac Tom Irwin.
Na suđenju su iskaze dala, u svojstvu stručnih svjedoka, dva poznata psihijatra: Saul Faerstein i Ronald Markman. Na glamuroznom "suđenju" glamurozna se "porota" na kraju nije mogli složiti oko presude – je li danski kraljević u času tragičnog ubojstva Polonija, miloga tate svoje drage Ofelije, bio ubrojiv ili ne: 10 "porotnika", uključujući i Kennedyja, proglasilo ga je duševno zdravim, a dvojica su presudila da je bio "ćaknut" ili "lud", duševno poremećen.
Uz proglašavanje poglavlja 3 zakona o obrani braka protuustavnim, Vrhovni sud tog je istog dana donio i drugu presudu istog svjetonazorskog predznaka: proglasio je protuustavnim i stavio izvan snage kalifornijski Prijedlog 8 iz 2008. godine kojim je u toj državi bilo zabranjeno sklapanje istospolnih brakova.
Iako su presude Vrhovnog suda među veseljacima diljem Amerike očekivane i dočekane otprilike onako kako su hrvatski nogometni navijači očekivali (s mješavinom ufanja i straha) i dočekali pobjedu nad Srbijom, pobjednički osjećaj nije potpun jer presuda nije ispunila njihova najoptimističnija očekivanja. U konkretnom slučaju to je značilo, očito uzaludnu, nadu da će se Vrhovni sud donijeti presudu u kojoj će se sklapanje istospolnih brakova proglasiti saveznim ustavnim pravom, da će, kako pišu ovdašnji analitičari, "nacionalizirati brak", ali to se ovog puta nije dogodilo jer bi takvom presudom bila dovedena u pitanje jedna od temeljnih vrednota i vječnih normi ovdašnjeg ustavnog poretka – federalizam.
Takva odluka zahtijevala je proglašavanje protuustavnim poglavlja 2 zakona o braku kojoj je definiranje braka i uređivanje bračnih normi u cjelini prepustio svakoj od saveznih država.
Proglašavanje protuustavnim poglavlja 2 zapravo bi značilo da je Vrhovni sud izvršio pravosudni državni udar, ukidajući zakonodavnu i pravosudnu autonomiju saveznih država u mnogim pitanjima, pa i u pitanju pravnog uređivanja braka, bračnih i obiteljskih odnosa. Slučaj je htio da sam se u Washingtonu nalazio u vrijeme objave ovih doista povijesnih presuda. Poznat je, naime, američki narcizam kad su u pitanju ljudska prava i slobode. Kako ovdašnje ministarstvo vanjskih poslova stalno prati i po vlastitim mjerilima i ćefu mjeri i ocjenjuje stanje ljudskih prava u svim zemljama svijeta, ova presuda svoj će izraz ubuduće imati i u njegovim godišnjim izvješćima o ljudskim pravima. Kako je ugledni i dobro obaviješteni The New Yorker dva dana uoči presude objavio ilustraciju Vrhovnog suda u duginima bojama, nije me iznenadila senzacionalistički intonirana vijest koja se oko 10 sati ujutro 26. lipnja 2013. proširila elektroničkim i virtualnim medijima: zakon o obrani braka je mrtav!
Blizina Vrhovnog suda omogućila mi je da ispred njega budem oko 10.30 sati, kad je tamo bilo pedesetak novinara, tridesetak policajaca i otprilike toliko aktivista. Do 11.15, kad se oduševljenim članovima odvjetničkog tima telefonom iz predsjedničkog zrakoplova javio osobno Barack Obama čestitajući im na velikoj pobjedi, ondje je bilo već više od 300 novinara, fotoreportera i snimatelja i 500-tinjak aktivista-veseljaka: nešto više žena lezbijki negoli muškaraca homoseksualaca. Do podne se broj popeo na oko 2000, ali ne više od toga.
Svi su bili veseli i razdragani. Bilo je puno isprazne patetike, koja je vrhunac dosegla kad je jedan od privatnih tužitelja u procesu pred Vrhovnim sudom (Paul Katami), pred televizijskim kamerama i svima nama svog dugogodišnjeg partnera, također privatnog tužitelja (Jeff Zarrillo) – zaprosio.
Odjednom se odnekud pojavio i Washingtonski veseljački kor (The Gay Men's Chorus of Washington) koji je, pod dirigentskom palicom jedine žene, otpjevao nacionalnu himnu; s Vrhovnim sudom ispred sebe i zgradom Kongresa iza sebe.
U općoj strci zamolio sam za razgovor vođu pobjedničkog kalifornijskog odvjetničkog tima Davida Boiesa koji je u Americi jedna od velikih odvjetničkih zvijezda; između ostalog bio je pravni zastupnik Ala Gorea u poznatom poslijeizbornom sporu protiv Georgea W. Busha. Bio je naprosto oduševljen još jednom velikom pobjedom, ali, pretpostavljam, iako ga to nisam pitao, jer je to ovdje nepristojno, i unosnim poslovima koji mu se osmjehuju i smiješe. Kad smo već kod poslova i zarada koje se mnogima smiješe nakon ove "povijesne odluke", treba kazati da ni ovdašnji kler nije ravnodušan. U slavu odluke Vrhovnoga suda tog istog dana u 19 sati u velebnoj nacionalnoj katedrali služeno je misno slavlje u kojem se Boga, Vrhovni sud, njegovih pet sudaca, a posebice suca Kennedyja slavilo uz slogane "Brak za sve" i "Ljubav je ljubav".
Američki odjeci u Hrvatskoj?
Velike zarade od legalizacije istospolnih "brakova" očekuju odvjetnici, modna i tekstilna industrija, ali i svi oni koji su dio bračne industrije: organizatori vjenčanja, pjevači, svirači, iznajmljivači dvorana, male tiskare bračne papirne galanterije, fotografi, snimatelji, slastičari, cvjećari, hotelska industrija, medijska industrija itd., itd.
Što kazati u zaključku?
Možda treba tek podsjetiti na činjenicu, bez ikakva komentara, da je definicija braka koja je u SAD stavljena iznad snage, ali ne i u njenih 37 saveznih država koje zasad brak smatraju zajednicom "jednog muškarca i jedne žene", podudarna s definicijom zbog koje su pristaše tradicionalnog shvaćanja braka u Lijepoj našoj nedavno prikupili i vodstvu Hrvatskog sabora predali 749.316 potpisa za raspisivanje referenduma.
Građanska udruga "U ime obitelji" misli, nada se i zahtijeva da upravo takva zakonska definicija unese u Ustav RH. Potpise su prikupili za referendumsko pitanje: "Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?"
Sad će biti zanimljivo promatrati hoće li i kakve odjeke i posljedice odluka ovdašnjeg Vrhovnog suda imati na odluku Sabora da poštuje Ustav i raspiše referendum.
>>'Pojavila se nova nesnošljiva i agresivna politička sekta'
