Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Aleja velikana je svaka u kojoj počivaju ljudi poput Franje Marića, pa i ona u Brezovu polju, u Žepču

U Brezovo polje vratio se u zakovanom mrtvačkom kovčegu, a ispraćaj iz Zagreba bio je onakav kakvi su bili svi ispraćaji mrtvih u vrijeme kada je svijetom zavladala korona i strah od nje. Takav je bio i sprovod u Brezovu polju gdje je mrtvog sina dočekala i pokopala majka
12. listopada 2020. u 12:51 0 komentara 588 prikaza
Foto: Josip Regovic/PIXSELL

Sredinom travnja, onih dana kada se cijeli svijet zavukao u svoje kuće, profesor Franjo Marić prestao se javljati na telefon. Stan mu je bio zaključan. Iznutra. Pozvana je policija. Franju su našli mrtvog, za radnim stolom, klonulog nad tipkovnicom računala. A oko njega tisuće i tisuće knjiga, uključujući i mnoga iznimno lijepa, vrijedna i rijetka izdanja kakva ne očekujete naći u jednom sasvim prosječnom, običnom samačkom zagrebačkom stanu.

Zagrebačka skupština Branimir Pofuk Kako smo se još jednom naivno ponadali da je kultura HDZ-u važnija od političke trgovine

Ne prepričavam nikakav kriminalistički zaplet, nego prenosim što su drugi napisali ili mi ispričali o kraju života Franje Marića. Pretpostavlja se da je umro 15. travnja. Mjesec dana mu je nedostajalo do 65. rođendana, a dva mjeseca do mirovine kojoj se, kažu mi, veselio. Ne zato što bi jedva čekao da se riješi svojih učenika u Centru za odgoj i obrazovanje, gdje je djeci i mladima s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima protekla tri desetljeća prenosio svoje znanje. Takav se posao radi iz ljubavi. Veselio se mirovini, kažu mi, zato što se namjeravao vratiti u svoju rodnu Bosnu, u Brezovo polje pokraj Žepča. I ondje nastaviti rad na svojim knjigama koje su se ponajviše ticale upravo Bosne, a posebice povijesti i života katoličkih župa bosanskih Hrvata, počevši od njegove žepačke, čiju je više od pet stoljeća dugu povijest pomno istražio.

U Brezovo polje vratio se u zakovanom mrtvačkom kovčegu, a ispraćaj iz Zagreba bio je onakav kakvi su bili svi ispraćaji mrtvih u vrijeme kada je svijetom zavladala korona i strah od nje. Takav je bio i sprovod u Brezovu polju gdje je mrtvog sina dočekala i pokopala majka. Ali i sarajevski nadbiskup. Svladavanje svih teškoća da bi se iz Sarajeva došlo do Žepča, u to vrijeme dok su na snazi bile najstrože epidemiološke mjere, bila je lijepa gesta kojom je kardinal Vinko Puljić pokazao koliko je njemu osobno, Katoličkoj crkvi i Hrvatima u Bosni u Hercegovini bio važan Franjo Marić, dugogodišnji vrijedni suradnik i član Matice hrvatske i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb.

Mene je, međutim, osobito zadivio jedan odlučujući trenutak u životu Franje Marića koji nije bio naveden ni u njegovoj službenoj biografiji ni u onih nekoliko skromnih posmrtnih slova. U šturom životopisu piše da je Franjo Marić studirao i 1982. diplomirao fiziku u Zagrebu, nakon čega se vratio u Bosnu i u Zavidovićima, gdje je završio gimnaziju, radio kao profesor u Tehničkoj školi. Knjige i bibliofilstvo bili su, naime, njegova privatna strast. Najljepše knjige iz njegove zbirke i knjižnice lani su bile izložene u Preporodnoj dvorani na izložbi “Lijepo načinjeno – rijetko viđeno” koju je organizirao Razred za književnost HAZU. Popis umjetnika koji su te knjige ukrasili bio je poput kataloga najvećih hrvatskih slikara i ilustratora 19. i 20. stoljeća.

In memoriam U Zagrebu umro ugledni kolekcionar knjiga i kroničar Bosne Franjo Marić

No, vratimo se Bosni, osamdesetim godinama prošlog stoljeća i životopisu koji kaže da se Franjo Marić 1986. zaposlio u AOP-u, Radnoj organizaciji za automatsku obrada podataka u okviru većeg poduzeća Izgradnja Zenica, potom se informatički usavršavao u Sloveniji da bi 1988. dobio četverogodišnji mandat direktora u velikom zeničkom poduzeću, državnom, dakako, jer drugih još nije bilo. Piše još da je za to vrijeme Marić honorarno predavao i fiziku “štićenicima” čuvenog, opjevanog i zloglasnog zeničkog zatvora.

Ali sljedeća točka životopisa kaže: “Početkom 1990. godine dolazi u Zagreb i počinje raditi u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladeži Dubrava”. Zašto jedan očito perspektivan i stručan informatičar na sjajnom početku profesionalne karijere napušta dobar posao u struci budućnosti i direktorsko mjesto u svojoj rodnoj Bosni da bi ostatak života bio profesor u školi i bavio se djecom koja iziskuju posebno strpljenje, ljubav i pažnju?

O tome je tek nekoliko rečenica u svom osobnom oproštaju od prijatelja i suradnika Franje Marića napisala Julijana Matanović: “Moralan i uspravan, toliko drukčiji i bolji, nije pristajao da se prezime njegovih poštenih predaka nađe ispod spisa koji odobravaju prevaru slabih zeničkih radnika. Sve je napustio... čista obraza i čista prezimena.” Drugi mi Marićev prijatelj reče kako su mu nudili i velik novac i stan samo da potpiše otkaze svojim radnicima.

Bilo je došlo takvo vrijeme u kojem su na scenu isplazili beskompromisni grabežljivi predatori koji će vladati kapitalom i ljudskim životima, vladari privatizacije, gospodari i profiteri rata i poraća, današnji živi “mirogojski velikani” od kojih tek poneki, valjda sistemskom greškom, završi u pritvoru i ondje se onda na neko vrijeme primiri, do kraja duge istrage, procesa i oslobađajuće presude.

Eto zašto danas pišem o Franji Mariću koji se iz tog vremena izmaknuo. Rat koji je uslijedio razorio je i njegovo Žepče, a njegova biblioteka bila je uništena, opljačkana i spaljena. Nastavio je strpljivo skupljati novu.

Zagreb: "Prosvjed šutnje" sindikata u obrazovanju na Trgu svetog Marka Branimir Pofuk Učitelji, ustrajte u štrajku zbog sebe, učenika i svih nas koji trebamo tu lekciju

Dan prije nego što će nedavno zaključiti ovogodišnje Varaždinske barokne večeri koncertom u spomen na maestra Vladimira Kranjčevića, Hrvatski barokni ansambl i zbor Cantores Sancti Marci održali su koncert i u Zagrebu. Crkva sv. Marka, kojoj zbor duge i važne tradicije pripada, oštećena je u potresu i zatvorena.

Zato je koncert u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak Zagreb održan u isusovačkoj crkvi na Jordanovcu, s plemenitom svrhom prikupljanja donacija za popravak crkve. No umjetnici su na Jordanovcu anđeoski Charpentierov “Te Deum” i božanstveni Bachov “Magnificat” svirali i pjevali i u spomen na Franju Marića. Zaslužio je to čovjek koji je umro za mrmorenje i šapat svojih tisuća knjiga, do kraja vjeran svemu onome što su ga poučile o ljepoti, istini i ljudskosti. Aleja velikana je svaka u kojoj počiva takav čovjek, pa i ona u Brezovu polju, u Žepču.

usporedila
Ella Dvornik objavila koliko zarađuju YouTuberi u Hrvatskoj: 'Pa kažu da nađeš pravi posao'
PBZ CROATIA OSIGURANJE
NIKA ISTRAŽUJE
Jesu li uplate u obvezni mirovinski fond moja imovina?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.