Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) identificirala je 20 sudaca koji predstavljaju sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku, objavio je portal Net-hr. tvrdeći da se to navodi u cjelovitom i, dakako, tajnom izvješću SOA-e upućenom predsjednici i premijeru. I da je riječ o običnim građanima, bilo bi zabrinjavajuće, ali suci! I jedan takav je previše, a ne 20 njih koji, prema pisanju portala, “ozbiljno drmaju sustav koji je ionako na vrlo krhkim temeljima te ima izuzetno nisko povjerenje građana. Njihove su odluke opasne i dalekosežne, zbog čega su se i našli u fokusu interesa SOA-e”. U nedavnom trećem javnom godišnjem izvješću SOA-e baš o sudstvu nema ni riječi. Jedino se može zaključiti da se pod širim pojmom i na suce odnosi rečenica: “Posebno zabrinjavaju pokušaji koruptivnog utjecaja na političke, pravosudne i druge procese donošenja odluka.”
I sudski su procesi dio pravosudnih, ali pravosuđe uključuje i Državno odvjetništvo, odvjetništvo, javnobilježništvo, Ministarstvo pravosuđa, Državno sudbeno vijeće, pa i Ustavni sud iako ga ustavnopravna teorija ne smatra dijelom pravosuđa, već “četvrtom vlašću” koja nadgleda, među ostalim, i pravosuđe. SOA u javnom izvješću govori o “pokušajima”, što znači da se koruptivne ugroze nisu realizirale, ali “posebno zabrinjavaju”! Pokušaja korupcije uvijek će biti i to nije “posebno zabrinjavajuće” sve dok su oni na koje se pokušava utjecati nekooperativni. Iako i pokušaji mogu zabrinjavati jer govore o percepciji sustava kao podobnog za pokušaje da se koruptivnim metodama utječe na procese. Međutim, pokušaji su “posebno zabrinjavajući” ako postoji sumnja da nisu realizirani samo zato što se, slikovito rečeno, “uključio alarm”.
Što ih je lani zabrinulo?
Inače, citiranu rečenicu SOA je umetnula u poglavlje “Korupcija” koje je prepisano iz lanjskog izvješća, i to iza rečenice u kojoj se navodi da su opet najčešći oblici korupcije u RH vezani za provedbu javnih natječaja oko odabira najpovoljnijeg ponuđača, javne nabave, neposredne pogodbe i za izdavanje dozvola i suglasnosti. To upućuje da je SOA-a ponukana nečim novim što se dogodilo u posljednjih godinu dana da u neizmijenjeni dio staroga godišnjeg izvješća ubaci tu rečenicu. A prvo što će se mnogima činiti kao idealan prošlogodišnji povod za rečenicu iz izvješća SOA-e jest “nesportski” pokušaj utjecaja Hrvatskog nogometnog saveza na rušenje Zakona o sportu na Ustavnom sudu. Pod sumnjom je bilo navodno i dvoje ustavnih sudaca, ali nakon tjedan dana primjene tajnih mjera praćenja i prisluškivanja, umjesto očekivanog raskrinkavanja aktera razotkrivene su samo tajne mjere od kojih se očekivalo da će otkriti barem pokušaje utjecaja HNS-a, odnosno Zdravka Mamića na Ustavni sud.
Nakon brojnih medijskih napisa, ustavna sutkinja Slavica Banić demantirala je da se sastajala ili razgovarala s Mamićem, ustvrdivši da ga poznaje, ali da nikad nisu razgovarali o njegovom ili njezinu poslu i da je s njim bila jedino u širokom društvu. Naravno da je zabrinjavajuće što su se sumnje pojavile vezano za procese u jednoj od stožernih državnih institucija. Unatoč sutkinjinu demantiju, pitanja i sumnje su ostali, u svakom slučaju na štetu sustava. Osobito je zabrinjavajuće to što su tajne mjere u takvom kapitalnom slučaju provaljene, što znači da su Zdravko Mamić, Damir Vrbanović i HNS, ili pojedini ustavni suci, iznad zakona i države.
Pod mjerama tajnog nadzora je, prema tvrdnjama medija, tada bio i ustavni sudac Marko Babić, koji je trebao biti izvjestitelj u predmetu ocjene ustavnosti Zakona o sportu. Upravo taj sudac nedavno je u HDZ-ovoj kombinatorici oko izbora novih deset ustavnih sudaca iznenada postao jedan od njihovih kandidata kojem su htjeli dati još jedan mandat. Mora se priznati politički vrlo hrabro od HDZ-a s obzirom na sve što su mediji zimus pisali o sucu Babiću. Nakon medijskih reakcija HDZ je ipak odustao od Babića. Inače, s “provaljivanjem” tajnih mjera nadzora ustavnih sudaca koincidiralo je HNS-ovo povlačenje prijedloga na Ustavnom sudu, što se povezivalo s parlamentarnim izborima na kojima se očekivala pobjeda HDZ-a. HDZ i kadrovski igra krucijalnu ulogu u HNS-u te ih sporne odredbe novog Zakona o sportu ponajviše pogađaju.
Nakon parlamentarnih izbora HNS je opet podnio prijedlog Ustavnom sudu, dok su za sporni zakon rekli da se ne odnosi na Nogometni savez i da ga stoga neće primijeniti. Ministar obrazovanja, znanosti i sporta nije ni pokušao Zakon o sportu tumačiti drugačije od HNS-a, a niti je zatražio autentično tumačenje Sabora, već je praktički, ni kao “tehnički” ministar, pokrenuo mehanizam izmjene zakona. Puno toga oko Zdravka Mamića, HNS-a, prisluškivanja sudaca Ustavnog suda, neprimjenjivanja i izmjena Zakona o sportu ne znamo, ali čini se više nego očito da se baš na tu priču odnosi rečenica iz izvješća SOA-e koju vrijedi opet citirati: “Posebno zabrinjavaju pokušaji koruptivnog utjecaja na političke, pravosudne i druge procese donošenja odluka.” Ali, tu je riječ o ustavnim sucima, sada već bivšima, i sumnjama za koje nema dokaza. SOA u tajnom izvješću može biti komotnija i neopterećenija, ali u procjeni sigurnosnih rizika ipak mora biti odgovorna.
Od drugih predmeta u kojima su lani donesene “opasne i dalekosežne” odluke mogli bismo izdvojiti predmete protiv Ive Sanadera, Branimira Glavaša i Milana Bandića. Odluke o poništenju presuda u slučaju Hypo i Ina – MOL, kao i za Glavaša, donijelo je 11 ustavnih sudaca jednoglasno. Odluku protiv Sanadera za Fimi mediju ukinulo je troje sudaca Vrhovnog suda, s tim da nitko, pa ni SOA, ne zna kako su suci glasovali, i je li netko iz vijeća bio protiv takve odluke. Odluke o istražnom zatvoru za njih trojicu donosila su različita sudska vijeća, u konačnici temeljem stavova (s kojima se možda i ne slažu) koje je zauzimao Ustavni sud. Koja je od tih odluka “opasna i dalekosežna”? Ako Sanader, Glavaš i Bandić moraju biti osuđeni ili pritvoreni jer im je, po nečijoj ocjeni, neovisno o stanju dokaza, mjesto iza rešetaka, onda svaka odluka koja stoji na putu tome cilju jest “opasna i dalekosežna”.
Odluka je Ustavnog suda u slučaju Hypo “dalekosežna i opasna” po pitanju kaznenog progona ratnog profiterstva i kaznenih djela iz privatizacije i pretvorbe, jednako kao što bi bila i da je donesena suprotna odluka. I pravni eksperti su podijeljeni pa, dok je jedni hvale, drugi je kude kao jednu od najlošijih odluka Ustavnog suda jer se njome “abolira” pretvorbeni i privatizacijski kriminal te jer je Ustavni sud “preuzeo ulogu zakonodavca”. Ali, makar bila riječ i o pravnim ekspertima, može li SOA karakterizirati odluke bilo kojeg suda kao “opasne i dalekosežne” te suce stoga proglašavati sigurnosnim problemom!?
Uostalom, i odluke sudaca koje su osporavale mogućnost izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj, po ocjeni nekih eksperata, pa i dobrog dijela javnosti, bile su “opasne i dalekosežne” te je bilo i pokušaja otvorenih pritisaka s vrha vlasti na suce, ali naravno da se zbog tih odluka u prvom javnom izvješću SOA-e nije nalazila rečenica o zabrinjavajućem utjecaju na pravosudne procese, a pretpostavljamo i da samo zbog toga nije rađena lista sigurnosno problematičnih sudaca. Ni redovni ni ustavni suci ne mogu biti pozivani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju neke odluke te je zabranjen svaki oblik utjecaja na tijek i ishod sudskih postupaka, pa i korištenjem medija. Što suci kažu o 20 kolega koji su sigurnosni problem, pitali smo predsjednika Udruge hrvatskih sudaca i suca Vrhovnog suda Đuru Sessu, koji nas je spremno dočekao:
– Vidio sam članak na portalu i moram priznati da sa sucima s kojima sam to komentirao dijelim zabrinutost, zbunjenost i nevjericu – rekao nam je Sessa prije nego što nam je iznio pet protuteza izvješću o sucima kao sigurnosnoj ugrozi:
– Prvo, nije jasno što bi to bila sigurnosna ugroza, tko ju je definirao i na temelju kojih kriterija te, posljedično, kako bi to 20 sudaca od 1800 sudaca u RH bili sigurnosna ugroza.
Drugo, jesu li suci sigurnosni rizik zbog odluka koje su donijeli i, ako su to pravomoćne odluke, jer samo takve mogu proizvesti neke učinke pa i „sigurnosno problematične“, kako to može biti sigurnosni problem kada su takve odluke prošle test zakonitosti i ustavnosti. Može li to biti sigurnosni problem? Ja mislim da niti može niti smije to biti.
Treće, ako opet postoje dokazi o kaznenim djelima sudaca, onda adresa za podnošenje tih dokaza nije Ured predsjednice RH ili Ured predsjednika Vlade, već DORH, DSV i predsjednik VSRH. Ako dokazi nisu čvrsti ili su prikupljeni na nezakonit način ili su samo indiciji i impresije, onda se netko ozbiljno poigrava trećom neovisnom i, na žalost, najslabijom vlasti.
Četvrto, ako su temelj za zaključak pritužbe građana, koji kao i mediji pa i političari olako potežu za najtežim kvalifikacijama kada tumače odluke sudova, to ne može i ne smije biti ozbiljna osnova za takvo izvješće.
Peto, posljednje i ne nevažno pitanje koje trebamo postaviti kako to da je sadržaj dospio u medije i zašto ako je to tajni dio izvješća. Sve to upućuje na podcjenjivanje i nastavak narušavanja vjerodostojnosti sudbene vlasti – zaključio je u dahu Sessa. U svojoj “četvrtoj” tezi osvrnuo se na podatke s kojima su na portalu kontekstualizirali SOA-ino izvješće o sucima. Pozvali su se na podatke iz godišnjeg izvješća za 2015. pučke pravobraniteljice Lore Vidović, a u kojem se kaže: “Kroz brojne pritužbe je evidentno nepovjerenje građana u pravednost, ali i zakonitost donesenih odluka, a samim time i u sustav pravosuđa i njegovu učinkovitost u cjelini. Građani nezadovoljni meritornim sudskim odlukama upiru na nezakonito ponašanje sudaca tvrdeći da se radi o pogodovanju ili zlouporabi sudačke dužnosti”, navodi Vidović u izvješću.
114 zamjerki i 680.666 odluka
Lani je zaprimila 475 pritužbi na pravosuđe, od čega 239 na rad sudova. Tek ih se 114 odnosi na sudske odluke, 37 na ponašanje sudaca i zloporabu položaja... O osnovanosti tih prigovora nema podatka. Spominje se jedino da je Ministarstvo pravosuđa lani zaprimilo 1070 predstavki i pritužbi na rad pravosudnih tijela te 1362 podneska na predmete u tijeku, u povodu ranije zaprimljenih predstavki, ali samo 0,9 posto pritužbi ocijenjeno je osnovanima. Tako mali postotak kod Vidović nudi sumnju u kriterije odlučivanja, a “osobito ako se uzme u obzir brojnost problema evidentnih u pravosudnom sustavu”. Uzmemo li da je svih 114 prigovora na sudske odluke bilo utemeljeno, što je to u odnosu na 680.666 lani riješenih sudskih predmeta, odnosno 1,2 milijuna ako im se pribroje predmeti sudskog registra i zemljišnoknjižni predmeti.
Kazneni sudovi lani su donijeli 60.000 odluka, a o sucima javno sudimo na temelju odluka u samo nekoliko predmeta, oko kojih se, manje ili više podijelila i stručna javnost. Ako je SOA uistinu predsjednici i premijeru podnijela izvješće o 20 sudaca koji ugrožavaju državnu sigurnost zbog odluka koje su donijeli, onda to stvarno izaziva “ozbiljnu zabrinutost”, ali po pitanju metode rada SOA-e.
