U djelovanju protoka vremena na informativnu vrijednost dnevnih novina ima nešto mistično. Već dan nakon što izađu postaju bezvrijedne. No ako prođe dovoljno dugo vremena, isti tiskani komad papira postaje opet zanimljiv, jer ga s odmakom čitamo kao dublje svjedočanstvo jednog doba. Onaj tko je slučajno iza ormara našao deset godina stare novine zna o čemu govorim. Kao što su komadići razbijene vaze danas smeće, a za dvije tisuće godina vrijedan arheološki nalaz, tako i stare novine zahvaljujući radu vremena od informativnog otpatka postaju poučno štivo.
Nakon iščitavanja mora tekstova o arbitraži sa Slovenijom objavljenih zadnjih dana, posegnuo sam za medijskom “arheologijom”. Zahvaljujući internetu možemo lako vidjeti što je tko pisao u jesen 2009. kada je arbitraža dogovorena kao uvjet uklanjanja slovenske blokade ulaska Hrvatske u EU. Zavirio sam i u vlastite kolumne iz te godine u kojoj sam počeo pisati za Večernji i našao prigodan tekst “Guske su progutale žabu i krenule u maglu”, objavljen 7. 11. 2009.
S odmakom od šest godina čini mi se vrijednim djelomično ga reciklirati, kao podsjetnik na atmosferu u hrvatskoj politici i medijima za vrijeme pristupnih pregovora, a i upozorenje kako nas mogu pripremati za gutanje nekih drugih “žaba” u budućnosti. Taj šest godina mlađi kolumnist najprije izražava čuđenje zašto tadašnje Otvoreno, udarna večernja emisija na našoj javnoj televiziji koja se bavi aktualnim temama, danima govori o sporednostima, a zaobilazi dogovor o arbitraži:
“O Sporazumu o arbitraži sa Slovenijom ni u ponedjeljak, kada je nakon burne saborske rasprave, proguran ni tijekom dva dana nakon toga – ni riječi. Istovremeno, neki dnevni listovi vodili su sramotnu politiku agitacije za sporazum uvjeravajući čitatelje da nas, ako odbijemo sporazum, čeka “siromaštvo i korupcija”, kao da pristajanje na ucjenu već nije korumpiranje samih sebe, a davanje teritorija nije osiromašenje.”
Ciljao sam tada na Jutarnji list koji je nekoliko dana ranije, 2. 11. 2009., objavio sramotni tekst: “Bez dogovora sa Slovenijom čeka nas siromaštvo i korupcija”, do kojeg se može doguglati i danas i vidjeti plastičan primjer kako su dežurni medijski telali terorizirali javnost, ali i strašili saborske zastupnike nekoliko dana prije glasovanja.U spomenutom tekstu pisao sam i sljedeće:
“Znakovito je koliko je utjecajnih medija olako prešlo preko činjenice da se prvi put nakon Domovinskog rata pojavio konsenzus skupine intelektualaca, od krajnje lijevih do duboko desnih, koji su javno istupili protiv sporazuma, zajedno s Crkvom, s kojom su neki od njih inače na ratnoj nozi. Ako to nije dovoljan razlog da se neke od njih dovede na javnu televiziju da argumentiraju svoje protivljenje, čemu uopće javna televizija?”
Toliko o stanju javnih medija, a ni danas stanje nije puno bolje. Političkoj, ekonomskoj, medijskoj eliti bilo je tada stalo progurati, za njih važan, ali za Hrvatsku u cjelini očito nepovoljan sporazum, koji će doći na naplatu u dalekoj budućnosti, možda neke 2015., kad budemo bogata i razvijena članica EU. Zato je odabrana strategija prešućivanja, pa o temi arbitraže sa Slovenijom nije bilo prave rasprave na javnoj televiziji, a kroz druge kanale se omalovažavalo intelektualce i Crkvu koji su upozoravali na ono nad čim se danas, šest godina kasnije, tobože svi zgražaju.
Stari tekst vraća u sjećanje i neke tragikomične elemente i protagoniste:“Tragična je situacija imala i svoje farsične elemente – bilo je zabavno gledati knedlu koju su gutali hadezeovci dok su, kao na predaju, dizali ruke za sporazum, dok su im esdepeovci parirali odlučnom suzdržanošću. Kao i uvijek u našem političkom životu, u teškim trenucima netko izgovori dojmljivu animalnu metaforu. Iako sve manje stanovništva ima kontakt sa životinjama osim kućnih ljubimaca, one još žive u jeziku, u frazama i poslovicama.
Tako je u emotivnom nastupu Ivan Čehok podsjetio kolege zastupnike na znamenito upozorenje Stjepana Radića iz 1918. Hrvatima da ne srljaju kao guske u maglu i dodao da je danas, umjesto o guskama, prije riječ o puranima: “Ne bih htio da u EU uđemo kao pokisli purani, da imamo gorak okus u ustima od ovoga sa Slovenijom”, poručio je Čehok, a onda, paradoksalno, dignuo ruku za sporazum.”Čehokovski paradoks svjesnog dizanja ruke za nešto za što znaš i javno govoriš da je pogrešno oslikava svu bijedu tadašnje hrvatske politike. Poigravajući se dalje s animalnom metaforikom, poluproročanski sam napisao: “No što sa Sporazumom o arbitraži? Je li bila riječ o dogovoru dvaju jaraca na brvnu ili o igri mačke i miša? Hoće li ćorava kokoš naše vanjske politike ubosti neko zrno ili moramo čekati mlade lavove koji neće imati respekta za europske svete krave i koji će odbiti ulogu vječnog žrtvenog jarca kojem se podmeće mačak u vreći?”Danas se možemo junačiti i jednoglasno u Saboru odbaciti arbitražu. Ali kako to da smo do prije samo nekoliko godina bili poslušni gutači žaba na mitskom europskom putu?
Pisao sam kako je osnovna, startna hrvatska pogreška u tome što strateška vanjskopolitička orijentacija – ulazak u EU – nije racionalno koncipirana i praćena, nego je konstruirana i podgrijavana kao mit, sveta priča u koju se a priori vjeruje, koja se ne smije propitivati i čiji se smisao ne treba argumentirati. Kvalitetne javne rasprave o prednostima i nedostacima ulaska u EU, o cijeni koja se plaća i koristi koja se dobiva, nije bilo.Kao prosijedoj glavi 2015. čini mi se da nije bio u krivu tamnokosi mladić koji je tada pisao: “Godinama je hrvatski politički vrh papagajski ponavljao kako ‘ulazak u EU nema alternativu’. No sve i da jest tako, premda u demokraciji sve ima alternativu, nepametno je bilo slati takvu poruku van, prema drugoj strani s kojom se pregovara. Iz slovenskog gledišta, primjerice, to može izgledati ovako – aha, ulaz vam nema alternativu, a ovisi i o našoj ratifikaciji, e pa mogli bismo mi onda na tome štogod i ušićariti...”Od početka su se hrvatski “pregovarači” postavili kao prosjaci. EU ne bi propao bez Hrvatske, ali očito je imao interesa da je primi u članstvo. Iako u europskim razmjerima predstavljamo zanemarivo gospodarstvo i malo tržište, geostrateški i prometno smo im bili zanimljivi i draže im je da smo unutra nego vani. Dakle, mogli smo malo i pregovarati, a ne samo izvršavati “domaće zadatke”. Što bi se dogodilo da smo na slovensku ucjenu rekli “ne”?
Bi li oni nastavili blokirati ulazak Hrvatske u EU ili bi im već netko zavrnuo ruku?Isti obrazac reproducirali smo i sami na razini unutarnje politike. Na završetku pristupnih pregovora bilo je potrebno unijeti formalne izmjene u Ustav za što je bila potrebna dvotrećinska saborska većina. Tada je oporbeni SDP, po slovenskom modelu, ucijenio HDZ, uvjetujući svoj pristanak ograničavanjem zastupljenosti tzv. dijaspore na tri fiksna zastupnika, što su HDZ-ovci i učinili. Što bi se dogodilo da je HDZ rekao “ne” toj sitnoj stranačkoj ucjeni? Bi li SDP zaustavio ulazak Hrvatske u EU i kako bi to opravdao svojim biračima?Svi važni politički akteri u Hrvatskoj tih godina bili su umočeni u takav model ponašanja. Koja je razlika između zastupnika hrvatskih državljana s prebivalištem izvan RH koji diže ruku za ograničavanje prava ljudi koji su ga izabrali i sirotog Čehoka i ostatka tadašnje HDZ-ove koalicije, koji glasa za nešto protiv čega je minutu prije govorio? Ili HDZ-ovca koji nešto prije po Sanaderovoj naredbi diže ruku za Zakon o suzbijanju diskriminacije, a izvan sabornice glumi demokršćanina? Gnojni čir korupcije, licemjerja, kukavnosti hrvatske politike bio je u tim godinama, propadajuće sanaderštine i neodgovornog SDP-ovog oporbenjaštva, na vrhuncu.Danas, kad nam se europski san ostvario, puno stvari dolazi na naplatu pa se teškom mukom nastojimo vaditi iz geostrateškog, političkog, društvenog i nadasve moralnog blata u koje smo se tada zavaljali. Ako se iz arbitražne klopke i ne izvučemo, jednoglasna saborska odluka barem popravlja dojam. Pogotovo ako bude poticaj da ozbiljnije proanaliziramo tko je tada i što igrao u tom političkom, financijskom i medijskom kolu. Nije to bilo davno, a i danas je većina tadašnjih aktera u igri. Pa ako već moramo ostati bez Savudrijske vale, da barem raščistimo stvari do kraja i skinemo s vrata one koji su je stavili na kocku.
Ne možemo mi ostati bez Savudr. vale kad nitko nikad nije u povijesti prava dobio 100 % međunarodnog zaljeva. Položaj Slovenije čak i na ovoj i ovakvoj arbitraži je nepovoljan jer kopnena granica ide "ustima Dragonje", što znači da je Joras ostao u Hrvatskoj i podjela u zaljevu je 1/3 ili 1/ Hrvatskoj. Daleko to od memoranduma Slovenije usvojenog u njihovom parlamentu da je zaljev 100 % slovenski. Uz dodatak da se i na ICJ gleda tko što ima u međunarodnom zaljevu. Primjera radi, loše ćemo proći u slučaju Boke Kotorske jer CG ima daleko veći % obalne crte i to urbanizirane. U slučaju zaljeva o kojem je sada riječ, Slovenija ima grad i hotele na sjevernoj obali zaljeva i to im daje neku prednost kad se dijeli. Mi nemamo nego manje - više kuće za odmor i kamenolom na crti zaljeva. Meritum nije zaljev nego što bi Hrvatskoj "otparali" stotinjak km2 terit. mora na ime koridora koji je pak "tamo iza ćoška" odnosno daleko iznad 12 nm koje im pripada kao i svakoj članici OUN. Do T 5 gdje se sučeljava hrv. i talijansko teritorijalno more se treba putovati skoro 3 h iz Pirana jer je u ravnini Umaga. E to je srž spora, da oni po prvi put zapašu more na koje nema pravo ni jedna članica OUN jer se nalazi ispred obale druge države. Zato je Vukas "pobjesnio"! Ne može se ispred Umaga prostirati slovensko teritorijalno more kad se iz Umaga uopće ne vidi Slovenija...