Da živimo u negdašnjoj Europi, krvavi prvosvibanjski prosvjedi u Francuskoj bili bi samo francuski. Ovako, oni imaju i drukčije značenje, događaju se u jednoj od vodećih zemalja EU, a kad posrće vodeći, posrće i cijela Europska unija. Kakvo se uopće povjerenje još može imati u Bruxelles kad gori Pariz? Ako bi se napravila anketa o predodžbi koju o Macronu imaju građani zemalja EU, vjerojatno bi u toj predodžbi vrlo malo bio predsjednik Francuske - uglavnom se doživljava kao stup Unije, uz Angelu Merkel najvažniji. I kad bi se napravila anketa o predodžbi o njemačkoj kancelarki, prevladavala bi europska a ne njemačka čelnica.
Europska unija otuđuje svoje vladare od njihovih zemalja, a tako je i s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem koji vrijeme više provodi u zrakoplovu leteći s europskog sastanka na sastanak nego u Banskim dvorima. Pa ako je Macron već mjesecima na udaru “žutih prsluka” i drugih prosvjednika u Francuskoj, kako može biti kvalificiran za upravljanje Europom, kako ga nije sram bilo što o Europi govoriti kad mu se vlastita zemlja trese?
Kakve vjere u tu Europu mogu imati građani desetaka zemalja članica EU? Osjećaju li se Europljanima Francuzi koji prosvjeduju, kako to da ne poštuju svoga predsjednika koji slovi kao jedan od dvoje najvećih europskih autoriteta? I kako taj predsjednik autoritet može imati u Europi kad ga nema u svojoj zemlji? Jeste li kad vidjeli ili čuli da je u susjedstvu, selu, gradu, bilo kojoj zajednici cijenjen netko tko nije cijenjen u svojoj obitelji?
Mediji u Europi preplavljeni su slikama s pariških ulica na kojima policajci vuku i razvlače krvave prosvjednike. Slikama koje se nimalo ne slažu sa svakodnevnim Macronovim paradiranjem u ulozi prvaka Europske unije. Ali taj nesklad je u EU posvudašnji. Kad je o Hrvatskoj riječ, slike s kolodvora na kojima hrvatska sirotinja čeka ukrcaj za put u Njemačku ili neku drugu zemlju potpuno je nestvarna i nezamisliva uza slike Andreja Plenkovića koji sriče pohvale EU i svojoj vlasti, i koji kao da i ne vodi ovu zemlju nego drugu, izmišljenu Hrvatsku.
I Macronova i Plenkovićeva Europa ne postoje kao hrvatska i francuska zbilja nego kao nadstvarnost u kojoj se puno bolje osjećaju nego u stvarnostima vlastitih zemalja. I kad zanemarimo istinu o tome tko ima najviše koristi a tko najviše štete od EU, možemo znati kako su europskim čelnicima njihove vlastite zemlje utoliko više strane koliko su oni više predani Bruxellesu. Zacijelo Macron na krvave događaje u Francuskoj ne gleda samo kao njezin predsjednik nego se nad njih nadnosi i s visina europskog moćnika kojemu - sram je može biti - vlastita zemlja kvari osjećaj za njegovu veličinu i za veličinu posla koji u EU obavlja. Nevolja je europskih političkih elita u tome što njihove zemlje ne funkcioniraju kao “jedinstvena Europa” nego kao posebni entiteti, kao posebna državna i nacionalna bića koja su oblikovana stoljećima i koja su čvrsnula u sebi samima.
Kad je zastupnik Živog zida Branimir Bunjac u Saboru Plenkovića nazvao “bruxelleskim projektom” zapravo ga je optužio da je taj entitet iznevjerio. Ali neka je vrsta “bruxelleskog projekta” i Macron, kao i Angela Merkel. Ima jedna priča o seoskom kartašu kojemu je u jednoj igri krenulo, pa kad mu je netko dotrčao javiti mu da mu kuća gori, rekao je “Neka gori!” i nastavio je igrati do kraja partije u kojoj mu se smiješio dobitak. Tako igraju i Macron, kojemu gori Pariz, i Plenković i drugi europski čelnici koji su svoje ambicije i taštine iz svojih “gorućih” zemalja prenijeli u Bruxelles.
Sve hrvatske vlasti od Tuđmanove smrti do danas također su svoje ambicije i taštine iz Hrvatske prenosile u Europsku uniju. Račanu i Piculi, Mesiću, Sanaderu... Europska unija nije silazila s usta, a u Plenkovićevim ustima našla je trajno boravište. Siguran sam da izlazak Velike Britanije iz EU nije izazvao toliko bijesa zbog samog izlaska i mogućih političkih, ekonomskih i drugih posljedica u “obitelji europskih naroda” koliko zbog nečije drskosti da se uopće može zamisliti izvan EU koja određuje mentalitet europskih čelnika.
Europska unija uspoređivana je čak sa Sovjetskim Savezom, što i nije nerealno - srdžba Bruxellesa na Britaniju bila je nalik srdžbi Moskve na nepoćudne političare u komunističkim europskim zemljama. Macron je proizvod takve Europske unije a prosvjedi u Francuskoj proizvod su francuskog stanja u toj zemlji i francuske tradicije i posebnosti koju bi Macron rado zanijekao kao i Plenković hrvatsku.•
"U negdašnjoj Europi" je i ideja ujedinjavanja bila puno konkretnija. Blitzkrieg se zvala. Kada se tenkovima zaoru glavni gradovi, onda je svima jasno tko je gazda. U "svojoj zemlji" ili u "jedinstvenoj Europi", svejedno. Ovako se ne zna tko pije,, tko plaća, a tko miješa kruške i jabuke.