Nakon ratova iz 1990-ih koji su plaćeni s oko 140 tisuća mrtvih i s kojim milijunom unesrećenih i raseljenih, na bivšem jugoslavenskom prostoru vrijedilo je pravilo da nema promjena (bivših) republičkih granica. Cijena “peglanja” granica prema etničkim kriterijima bila je previsoka, pa je mir postignut rješenjem o nepromjenjivosti granica. I to je načelo vrijedilo kojih 25 godina. Sve do danas.
Onda je kao glasnik promjena stigao američki izaslanik “za Balkan”, ili za jugoistočnu Europu, kako se to u Hrvatskoj radije kaže, Matthew Palmer, koji je usred Zagreba ustvrdio da bi zbog primarne normalizacije odnosa između Beograda i Prištine, takav sporazum “uključivao i prilagodbu granica između Srbije i Kosova”. I time je SAD najjasnije dosad potvrdio da zbog pragmatike mira podupire i promjenu granica prema etničkim kriterijima. Bila bi to za SAD sasvim prihvatljiva cijena međusobnog državnog priznanja Srbije i Kosova. Dok će jedni sada biti veseli jer se SAD napokon vraća u ove prostore, u kojima proces političke stabilizacije nije dovršen i gdje tinjaju velika i opasna žarišta, na Kosovu i u BiH, druge će jako zabrinuti rušenje tabua o nepromjenjivosti granica. Jedni će braniti novu pragmatiku, jer se iz političke žabokrečine može samo s novim, makar i šokantnim inicijativama, dok će drugi zaključiti da će Amerikanci time otvoriti balkansku Pandorinu kutiju.
Bez utjecaja SAD-a ne može biti trajnih rješenja na jugoistoku Europe, no je li baš ovakav novi Pax americana provediv i prihvatljiv svima? I dok političke strukture “regije” još probavljaju što se događa, stižu prvi kritički glasovi i bojazni da bi amenovanje principa etničkih promjena granica moglo imati negativne posljedice na BiH i Makedoniju. Prevladava, naime, strah da će hranjenje dva glavna regionalna nacionalna projekta, dakle srpskog nacionalnog projekta i onog albanskog, tek privremeno zadovoljiti njihove apetite. I jedan i drugi projekt, naime, podgrijavaju snove o svojim etnikumima i s druge strane granica drugih država. Što se Albanaca tiče, onima u Makedoniji i Crnoj Gori, a što se Srbije tiče, znamo kako to ide, tu promjene nema, projekt uključuje sve Srbe na ovim područjima, gdje god živjeli.
Neke dobre poznavatelje situacije tješi činjenica da SAD nije naivan te da je analizirao i potencijalne opasnosti svoje nove pragmatike na Balkanu. Oni tvrde da će, ako se provede dogovor između Srbije i Kosova o “etničkoj prilagodbi” granica, to podrazumijevati i davanje jamstava Beograda kako je ona jednokratna i neće se moći dalje primjenjivati u BiH za odcjepljenje Republike Srpske. Hrvatska isto tako nije naivna država, barem ne kada je u pitanju vjera u jamstva Beograda, pa zbog povijesnih lekcija ima i pravo na svoj način protumačiti promjenu tabua. Stav Hrvatske ovdje neće biti SAD-u bitan, no nitko Hrvatskoj ne može braniti da tu promjenu ne shvati vrlo ozbiljno i kao situaciju koja potencijalno stvara nove opasne presedane. Hrvatska, naime, može pretpostavljati da će, uspije li taj plan o hranjenju Beograda i Prištine, to ojačati političku snagu Srbije.
Srbijanski mini Putin, Aleksandar Vučić, postat će još važniji, Zapad će pričati o Vučiću “mirotvorcu” i još će mu više gledati kroz prste, kako na diktatorski stil u vlastitoj zemlji, tako i na veći utjecaj na susjede. A to je ono što Hrvatska neće moći mirno promatrati. Nego će se, po logici strategije nacionalne sigurnosti, suprotstaviti novoj hegemoniji Srbije na ovim prostorima. Hrvatska se mora pripremiti na suočavanje s mogućim narušavanjem ravnoteže. Ekonomski, obavještajno i vojno. U Zagrebu pretpostavljaju da se Vučić neće usuditi jače intervenirati oko Republike Srpske u BiH, tu mu paše održivost dostignutog, ali da će, primjerice, iznova pokušati udariti na Crnu Goru kako bi u Podgorici došla vlast sklonija Beogradu.
Logika govori da službeni Zagreb sada nastavi s jačanjem svoje gospodarske i političke veze s Crnom Gorom, te Kosovom i Albanijom. Što se tiče BiH, mora intenzivirati ne samo potporu Hrvatima u BiH nego, kao članica EU, poduprijeti i transfer kapitala i novca EU u pogranične krajeve BiH, bez obzira na to je li riječ o krajevima sa srpskom, bošnjačkom ili hrvatskom većinom. To podrazumijeva i lobiranje u EU za dovršetak autokoridora 5C. Radi održavanja ravnoteže, RH treba zaustaviti energetsko i vojno zaostajanje, pa primjerice gradnja LNG-a za američki plin i nabava borbene eskadrile nemaju alternativa. Što se Hrvatske tiče, novi Pax Americana jest dobrodošla stvar, ako se zadrži ravnoteža snaga, a sve što bi podsjećalo na stvaranje nove dominacije Srbije za nas je crvena krpa.
