Naslovnica Premium Analize i intervjui

Ako Hrvati i Srbi ne mogu ‘stati u povijest’, mogu li onda ‘stati u budućnost’?!

Ne treba osporavati inicijativu hrvatske predsjednice da na Pantovčak pozove Vučića, no i sama se u Ankari uvjerila kako završavaju nepripremljeni državnički razgovori. Još jedna propuštena prilika dodatno bi udaljila susjede...
06. veljače 2018. u 16:59 20 komentara 1151 prikaza
Pogledajte galeriju 1/5

Što se to opet zbiva u Beogradu: jesu li šegrti Slobodana Miloševića do kraja ispekli zanat da mogu nastaviti njegovu agresivnu politiku prema Hrvatskoj ili njegov duh nikad nije ni sahranjen s njime? Sama pomisao da bi netko u Beogradu htio podizati spomenik vladaru koji je (i) Srbiju zavio u crno, svjedoči na drastičan način da jedan dio srbijanskoga društva – i politike – ne shvaća još uvijek u kakve je nesreće njihov obožavani predsjednik uvalio svoje susjede iz nekadašnje iste države, a i njih same.

Kolinda Grabar-Kitarović, Aleksandar Vučić DAVOR IVANKOVIĆ Da, država se vodi razumom, no je li razumno vjerovati Aleksandru Vučiću?

Takva će prtljaga, na žalost, još dugo opterećivati odnose između Hrvatske i Srbije, unatoč plemenitim pokušajima da se spirala sukoba prekine nekim čudesnim preokretom. Ni s idejom o Jasenovcu u sjedištu UN-a u New Yorku, nisu srpsko-hrvatski odnosi dobili išta na povjerenju koje dramatično nedostaje. Da bude jasno: izložba o jednom koncentracijskom logoru - koji je postojao na tlu Hrvatske - ne može biti sporna, zlo iz Jasenovca stvarno se ne smije zaboravljati; sporan može biti kontekst i objašnjenje, koje srpsko-hrvatske prijepore iznose pred svijet, kako bi se kompromitirala današnja hrvatska država koja u bitnome zadovoljava demokratske standarde.

I u jednom i u drugom slučaju, pokazuje se koliko je bilo mudrosti u ironiji Mirka Kovača da su Miloševićevi „rušitelji“ tako „sredili“ Miloševića da s njime „ne padne i njegova politika“. S punim moralnim, intelektualnim i političkim pravom velik pisac mogao je na odlasku iz Srbije reći nešto što se stalno potvrđuje: „U osnovi srpske politike je nacionalizam, svejedno je li na vlasti ili u oporbi“! Srbija je nervozna, to se dobro vidi na politici koja se mijenja od danas do sutra: kad je vedro, išla bi u Bruxelles, kad je oblačno, vraćala bi se u Moskvu; dok je vrijeme sna, sve najljepše o Hrvatskoj, kad se razdani, opet vidi crnoga vraga u njoj. Dugo je Milošević bio na vlasti u Srbiji, punih 13 posljednjih godina 20. stoljeća, da i sam ne bi izgradio osobni pečat kojim se i poslije njega udara na državnu politiku.

Jao pobijeđenom

Da je ostao bankar, Milošević vjerojatno nikad ne bi ulazio u kockarnicu u koju je gurnuo vlastitu naciju kad je sve žetone stavio na jedan broj da će „svi Srbi živjeti u jednoj državi“. Iz tradicije krvavih sukoba Karađorđevića i Obrenovića, Milošević je pokupio najgore: njegov obračun s poraženim kumom Ivanom Stambolićem otkriva duboku patologiju ličnosti, koju nisu bez razloga smatrali „gospodarom rata“, a ne samo patološku prirodu pobjedničke politike, koja je ratovala za „srpske grobove“. Iz činjenice da su Miloševiću i otac i majka završili samoubojstvom, genetičari i psiholozi izvest će zaključke na njegovu štetu; iz činjenice da je dao ubiti svoga kuma, koji ih je skidao sa štrika, dodatno opterećuje njegov medicinski karton. Bolestan čovjek za bolesno vrijeme!

1 / 6
Susret u Beogradu

Ne mora Slobodan Milošević dobiti spomenik u Beogradu da bi se vidjelo da je prisutan u srbijanskoj politici. Osim u kratkoj eri Zorana Đinđića, nikad se Srbija nije odrekla svoga vožda. Je li u strahu od takve kazne Boris Tadić stalno taktizirao da i on ne bi prošao kao pokajnik ili pokojnik? Kritičari miloševićevskog kulta uglavnom su loše prolazili, čak i kad moćni čovjek Srbije nije više bio na vlasti. Njegov aparat u politici, osobito u policiji, nikad nije do kraja demontiran; svijest da je vodio Srbiju u dobrom pravcu, samo nije imao sreće, zadržala se i u glavi i u srcu mnogih Srba.

U moćnoj Socijalističkoj partiji Ivica Dačić bio je Miloševićeva vjerna sjenka, njegova desna i lijeva ruka. U međuvremenu je bio šef Vlade, danas predstavlja Srbiju u svijetu, a kao samozvani lovac na stare i nove ustaše, opsesivno traži dokaze u Hrvatskoj. Nije Hrvatska čista, našlo bi se u njoj i danas i starih i novih ustaša i drugih ekstremista (kao i u svakoj državi slične totalitarne prošlosti), ali nije Dačić ni politički ni moralno kvalificiran da u svijetu prokazuje Hrvatsku, barem dok ne očisti pred vlastitim pragom. Malo će hrvatske vlasti postići da uzvraćaju tako da u Srbiji traže stare i nove četnike, koje tamo nitko i ne skriva; produktivnije je da se one suprotstave „svojim“ nostalgičarima, polazeći od toga da i za hrvatske vlasti vrijedi ista obveza da će Hrvati moralni narod postati kad, među ostalim, hrabro raščiste sa svojom prošlošću.

Kolinda Grabar-Kitarović Aleksandar Vučić Branimir Pofuk Grabar-Kitarović i Vučić za jedan su dan promašili Valentinovo, ali fašnik je još prikladniji dan za njihov tango

Hrvatske će vlasti najviše postići ako prestanu petljati oko Jasenovca i njegovih ostataka, ako se oslone na europska, demokratska iskustva i kažu tko je u ratu i u poraću bio pop, a tko bob. Ne treba im za to ni vijeće mudraca, ni „savjeti“ iz Srbije. Nastave li vjerovati da su fašizam (nacizam) i komunizam sijamski blizanci, neće se lako osloboditi ni jednoga ni drugoga. Treba ih razdvojiti da se mogu objasniti i spremiti tamo gdje im je mjesto, u povijest. Da ne bi i dalje ometali budućnost. Države u pravilu sebi dopuštaju više nego drugima; zato, valjda, i postoje! Srbija u susjedstvu traži dlaku u jajetu – iako treba reći da stanovite hrvatske „dlake“ i nisu tako male – a veliča vlastite balvane koje je u međuvremenu službeno proizvela, pretvarajući nesumnjivu četničku kolaboraciju u sumnjivi antifašizam. Hrvatska je sama kriva, ne pred Srbijom, s njome će te račune teško poravnati, nego pred ostalim planetom, što svoju ratnu prošlost prepušta različitim interpretacijama i interpretatorima.

Tri su aksioma nedvojbena: prvi, da je za vrijeme 2. svjetskog rata na djelu bila vazalna, satelitska država, po svim lošim standardima nacističke politike; drugo, da su u istome ratu Hrvati (s hrvatskim Srbima) imali razmjerno najveći antifašistički pokret u Europi (koji je sam oslobodio Hrvatsku); i treće, da je poslijeratni komunistički režim uzurpirao antifašističku borbu, služio se zločinima i gazio političke slobode. A što se Srbije tiče, dvije se povijesti teško susreću, i ne od stoljeća sedmog, nego od famozne VIII. sjednice (rujan 1987.) kad je u Beogradu došao šerif da se obračuna s Indijancima.

Bojan Glavašević Bojan Glavašević: 'Vučićev posjet apsolutno ne podržavam, on nije prijatelj ove zemlje'

Nije Slobodan Milošević slučajno preuzeo kormilo Srbije u okolnostima kad su i Jugoslavija i komunizam bili na kocki. Njega je na partijski pa na državni vrh u najvećoj jugoslavenskoj republici izbacio visoki val nacionalizma, koji je krenuo iz Beograda nakon Titove smrti. Slobo, kako su mu tepali njegovi pristaše, bio je udarna igla velikosrpskoga projekta, na kojem su radile mlađe snage iz JNA, sijede glave iz SANU, koje su detektirale neodrživo stanje „slabe Srbije – jake Jugoslavije“ kao izravnu posljedice Titove vladavine, i duge brade iz Srpske pravoslavne crkve, koje su pripremale duh ugroženog naroda na osvetu. U kombinaciji snage, koja je bila slabija nego što se pretpostavljalo, mudrosti, koja je otupjela pod imperativima (veliko)srpske stvari, i duha, koji je siromašio jer se razvijao nauštrb susjeda, stvorena je iluzija o „državi svih Srba“ koja je „razarala samu sebe“, kako je to Karl Popper predviđao načelno.

Tri velike institucije srpske nacije, vojska, Akademija i Crkva, ujedinile su svoje moćne snage za svete ciljeve srpske države koja će obuhvatiti sve Srbe. Milošević je izabran da ih ostvari, kao kandidat „borbenog titoizma“, kako ga je iz nacionalističkog prikrajka vidio guru srpskoga nacionalizma Dobrica Ćosić, nasuprot mlakoga i naivnoga Ivana Stambolića, koji je bio kandidat „oportunističkoga titoizma“. Maske su, uostalom, brzo pale, na poznatoj metodi: „Jao pobijeđenom“. A pobjednik je sebi prisvojio sva prava, pogotovo ona koja mu ne pripadaju – da likvidira protivnike, da napada susjede i da zloupotrebljava vlastiti narod za krivo postavljene ciljeve. Srbima je slao jedne poruke, o „legitimnom pravu i interesu da žive u jednoj državi“, i da je to „početak i kraj“ njegove misije, a Hrvatima – i drugim susjedima – upozorenje da „ne budu glupi“: ako ne „umiju da dobro rade i privređuju“, Srbi „znadu da se tuku“. Kasnije se vidjelo kako su prošli u planiranoj „tučnjavi“.

Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović Milan Ivkošić Što će nam ‘dobrosusjedski odnosi’ s Vučićevom i Dačićevom Srbijom!?

Kad nije mogla milom, reformama federacije, Miloševićeva vlast odlučila je silom od Jugoslavije napraviti veliku Srbiju. Ustavna je komisija u dva saziva uzaludno tražila pravni eliksir koji bi oživio centralističku Jugoslaviju, s dominacijom najveće republike (i najbrojnije nacije), bez pokrajina, i bez pravoga federalizma. Tko je na to mogao pristati? Kosovo i Vojvodina su i u drugim federalnim tijelima nosili važne glasove Srbiji, ali ni s Crnom Gorom to nije bilo dovoljno za većinu; na jugoslavenskoj vagi na drugoj su strani bile BiH, Hrvatska Makedonija i Slovenija; pri svakom vaganju, rezultat je bio neodlučen, što je navelo i nagnalo jakog čovjeka Srbije da na Gazimestanu zaprijeti da ni „oružane bitke nisu isključene“.

Ako je Titov oporučni sistem blokirao Jugoslaviju, blokada je imala jedan – istina, samo privremeni – pozitivan rezultat: spriječila je „beogradsku čaršiju“, kako je pravu vlast u Srbiji kvalificirao Vladimir Bakarić, davno prije Zorana Milanovića, da Jugoslaviji navuku velikosrpsko odijelo. Za taj dio srpske elite („gori od rulje“, kako ga je opisivao Mirko Kovač), Tito je bio „otrovni pauk“, omražen zbog toga što je eliminirao njihove favorite, prvo Dražu Mihailovića, a potom Aleksandra Rankovića: četničkoga vođu lukavi Zagorac prepustio je Rankoviću, da ga rješava kao srpski problem, a Rankovića je isključio iz borbe za nasljeđe jer se uvjerio da mu puše za vrat, a nema njegov talent da to prikrije. Brijunski je plenum, na kojem su razvlašteni moćni Ranković i njegova još moćnija služba, otvorio nove demokratske mogućnosti, pa su na vlast i u Hrvatskoj i u Srbiji došli moderniji kadrovi, spremni(ji) postavljati pitanja demokracije i nacionalnih prava u komunističkoj državi. Tko zna kako bi se dalje razvijala Jugoslavija u perspektivi Titova kraja da se stari vladar nije osjetio ugroženim i pokazao da je formiran u boljševičkim školama.

Kolinda Grabar-Kitarović Rasim Ljajić: 'Posjet Vučića Hrvatskoj prilika je da se počnu rješavati otvorena pitanja'

S krizom i s krajem komunizma, višenacionalna federacija nije mogla preživjeti unutrašnje suprotnosti: pod krinkom spašavanja Jugoslavije, Milošević je ušao u najavljene ratove za veliku Srbiju. Dok su u drugim dijelovima Europe mase branile demokraciju, u Srbiji su milijuni ljudi bili uključeni u nedemokratska „događanja naroda“. Srbi su potvrdili proročansku misao Karla Jaspersa da „mase krvavim prevratom pretvaraju jedan totalitarizam u drugi“. Michnikovi „demoni šovinizma“ zauzeli su – ne samo u Srbiji, ali tamo najviše i s najtežim posljedicama – „prazna mjesta nakon povlačenja komunističke ideologije“; rovareći protiv demokracije, pluralizam su pretočile u populizam.

Veliki u vlastitim očima

S Vučićem i Dačićem, Srbija se sporo udaljava od miloševićevskih korijena; to je glavni problem u njezinim odnosima s Hrvatskom. Megalomanija još živi u Beogradu, iako je država manja nego što je ikada bila od svoje obnove nakon odlaska Turaka (ili možda i zato?). Srbija je velika u vlastitim očima, i to je problem i okolnih država koji je uočavao Mirko Kovač kad je pisao: „Srbi su nesposobni živjeti u miru sa svojim susjedima“. I konačno, Srbija se teško oslobađa mitova. „Nema te historije – govorio je Matija Bećković – u koju Srbin može stati“.

Milijan Brkić 'mir u mom dvorištu' Brkić o Vučiću: Itekako podržavam taj sastanak

Svemu usprkos, dijalog je bolji od šutnje, komunikacija poželjnija od ignoriranja. Povijest je opteretila i jednu i drugu naciju, Srbi su s razlogom osjetljivi na ustaštvo, a Hrvati na miloševićevsku agresiju (i na četnike, koji u Hrvatskoj sigurno nisu bili antifašisti), da bi se dvije države proglašavale nenadležnima. U tom smislu, ne treba osporavati inicijativu hrvatske predsjednice da pozove na Pantovčak Aleksandra Vučića. No, i sama se nedavno uvjerila u Ankari kako završavaju nepripremljeni državnički razgovori. Kad su odnosi u krizi, nije dovoljno da srdačnost drži vodu dok majstori ne odu. Još jedna propuštena prilika udaljila bi ionako udaljene susjede; žele li označiti novi početak među državicama, dvoje bi se državnika, s potporama svojih vlada, trebali suglasiti o čemu se ne slažu, da bi mogli surađivati na onome u čemu se slažu.

Mira Marković: Milošević i Tuđman nisu imali tajne dogovore o ratu i podjeli BiH Bakir Izetbegović i Aleksandar Vučić za nedavnog susreta strategija širenja EU Može li Srbija u EU ako 64 posto njenih građana ne zna istinu o Ovčari Aleksandar Vučić komentirao izjave Vučić: Politiku Srbije će voditi njezin predsjednik i vlada, a ne vlada Hrvatske
Gorivo
UŠTEDA
Čak i najmanja sitnica može utjecati na potrošnju goriva u vašem automobilu

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar hrvoje horvat
    hrvoje horvat:

    Objavljivanje tekstova druga Galica u Večernjaku dokaz je da se Hrvatskom upravlja iz zatvora u Muenchenu.

  • Avatar rubinet
    rubinet:

    .radi vlastitog zdravlja nije dobro mrziti,jer te mržnja izjeda iznutra, ali nema tog zakona koji može natjerati nekoga voljeti svog neprijatelja makar ti to bio prvi susjed...

  • Deleted user:

    velikisrbska politika niti je zapocela niti je zavrsila sa milosevicem taj projekt je propao ali i u hrvatskom saboru se vodi velikosrbska politika oktroirani zastupnik pupavac hrvatskom branitelju culeju kaze da nije dostojan necega sto se ne svidja pupavcu....