Vlak, Bračun, Zvezdan Cvetković... za mene je ekvivalent onoj Beara, Stanković, Crnković..., ekipe koje su rezultatima, ali i muzikalnošću prezimena obilježile nekoliko generacija i stvar opće kulture postalo je znati nastaviti niz. Odavno se već s toliko strasti ne pamte nogometni sastavi čak i kada ostvaruju senzacionalnije rezultate, jer mislim da je to stvar emocije i nevinosti njezina entuzijazma, nikako mnemotehnike grozničave želje za osobnim paradiranjem.
Uz to, drugačija prezimena dominiraju svakodnevicama pokvarenim od tih istih prezimena, drukčiji entuzijazam rukovodi nas u odnosu prema njima i njih u odnosu prema našoj upotrebljivosti. Nekada smo prezimena pamtili motivirani predanošću i idealizmom, ova današnja pamtimo motivirani strahom i prezirom, izmiksanim nesnalaženjem kako nam se postaviti prema prolaznim štetočinama. Duboko svjesni njihove dugoročne nebitnosti, ali isto tako stiješnjeni u škarama moći njihovih administrativnih trenutnosti, čovjek se nesvjesno povlači, ostavljajući nebranjen prostor u koji onda uskaču agresivne stjenice. Zamisliti život bez njih nezamislivo je samo stoga što su nas natjerali da vjerujemo u utvare vlasti. Ti sinonimi lošeg ukusa i memljivih karaktera, njih ionako nema, oni čak ni sami sebe ne vide u ogledalu i za svoje postojanje trebaju potvrdu naše podatnosti. Sjeća li se još itko nekog Oreškovića ili ministara u Vladi iz, recimo, 1998. ili 2004. godine? S koliko napora biste se morali prisjetiti barem tri prezimena, a isto tako ste se ušutkavali, isto tako ste se podčinjavali agresiji vlasti na pravo vaše individualnosti.
A ako vas danas pitaju da u ekipi u kojoj igraju Galić, Radeljić, Hrga, Curić, Varga, Franić, Mamić, Karamarko, Brkić, dakle tko je tada na golu, nazirete li odgovor ili vam se posebno mora reći da je na golu, naravno, Grabar-Kitarović. Na golu i stvarno i preneseno. Na golu nebitnosti i iznimne sposobnosti neostavljanja civilizacijskog traga na političkoj pustopoljini, u naciji koja je pomanjkanje identiteta skrivala iza bezličnosti nazovi-velikih vođa i u alibi-europejstvu, kolektivnoj utjesi domaćoj vulgarnosti. Da se na početku 2019. dogodi da cjelokupno vodstvo iseli, abdicira, nestane, ako hoćete, što bi se promijenilo u vašim životima? Možete li zamisliti svoj svijet bez predrasude vlasti, bez individua koje vam se keze s ekrana i ništavnim frazama fingiraju sadržaj?
Možete li se zamisliti bez onih koji naizgled govore i rade u vaše ime, a čuvaju samo svoje guzice? Možete li zamisliti da zbog svih dosadašnjih afera netko ultimativno zatraži opoziv predsjednice? Svijet bez lažnih veličina i lažljivih autoriteta kao svijet za čovjeka postat će moguć tek kad sam čovjek shvati da to ovisi samo o njemu, o njegovoj samosvijesti da svakodnevnost dobrote, a ne strategija prevare formira sam svijet po mjeri čovjeka združenog solidarnošću u ljudstvo. Jasno, u 2019. se neće dogoditi jedno od tih milostivih čuda i, ustvari, bit ćemo sretni ako se broj onih „važnih“ ne udvostruči, ako vam po kičmama ne počnu skakati novi zli klaunovi, strahotno našminkani likovi kao iz Kingovih romana. Svijet je u neredu.
Ali to i nije neka vijest. Postjaltski poredak urušava nam se već dva desetljeća pred nosom, konstrukcija EU kao njegova izravna posljedica polako gubi logiku postojanja, s time da su je Britanci akcelerirali. Rusi iscrtavaju nove granice na istočnoj fronti, srednjoeuropska psihoza i klaustrofobičnost traumatičnih nacional-afirmacijskih iskustava rađa lokalne fašizme, balkanska ruta pritisnuta je postjugoslavenskim sindromom odčovječenih nacija koje samo maksimaliziraju rađanje europskog koncepta nacije kao političkog prapočetka u 19. stoljeću i u cijeloj toj gunguli, u buci vjekova i podrigivanju gladne nemani rata, nikako da se začuje „proleteri svih zemalja, ujedinite se“ kao jedina ispravna protuteža razdrobljenoj ostavštini ratova kojoj su ratovi jedina budućnost.
Kada bi radni čovjek shvatio da ispod nacija i religija, ispod geostrategija i granica, ispod viših interesa i najnižih strasti postoje jedino kosti onih koji su se za te iste fatamorgane dali poklati stoljeće ranije, onda bismo možda i mogli zamisliti svijet bez vlasti koja nema snage ovladati ni svojim frustracijama. Oslobođenje svijeta od patnje ne počinje ni u bogu, ni u spasitelju, ni u predsjednici ma kako smršavjela i ma koje savjetnike imala, nego počinje i završava u oslobađanju čovjeka.
Sloboda nije parola i imaginacija, ona je stvarni sadržaj, o njoj se ne može raspravljati na razini nacije jer sloboda jedne najčešće podrazumijeva mijenjanje slobode one druge nacije i u tom arogantnom beskompromisju prolazi nam vrijeme i počinje povijest; herojska, krvava, uzaludna. Carstva su rušena, države su se dezintegrirale, vođe su zalivene u broncu, birokrati nestajali u registraturi, povijest „prilagođena tekućim obmanama“, a mi jurimo u još jednu godinu prepuni strahopoštovanja prema autoritetima koji postoje ekskluzivno kao unutrašnji demoni naših neodlučnosti. Srušiti vlast. Ujediniti razum i ponos. Poraziti strahove nečinjenja. Ujediniti se u svjetskoj ljudskosti. Zakovitlati 19. i pridružiti se svojoj sjeni u 21. stoljeću. Nije nam puno ostalo. Doček Nove godine nije ništa drugo nego tiktakanje vremena koje prolazi da bi nas samo jednom bilo.
Pogledajte videokomentar: Silvije Tomašević o vulkanima
