U predizbornoj kampanji bit će zanimljivo od Damira Polančeca (HDZ) i Ljube Jurčića (SDP) čuti kako to misle da će građanima Hrvatske koji žive od svoga rada u unapređenju kvalitete života pomoći najavljeno stvaranje uvjeta za lakše zapošljavanje, ali i otpuštanje radnika.
Upravo je to među rijetkim pitanjima u kojima se obojica slažu, što je neobično i za konzervativni HDZ, a nekmoli za SDP. Još je zanimljivije to što je Jurčić, kao deklarirani socijaldemokrat, verbalno oštriji od svog kolege s uvjetno desnog centra, pa je ponovio da se u Hrvatskoj više njeguje kult nerada nego kult rada.
Vrlo smione tvrdnje uz nezaposlenost od 14 posto i uz sindikalne procjene o čak petini aktivnog stanovništva zaposlenog na crno! Vjerojatno ćemo i ovaj put čuti da se uz liberalizaciju tržišta rada, odnosno dodatno slabljenje položaja radnika, namjeravaju pooštriti kontrole kršenja radnog prava.
Ako uzmemo u obzir i podatak da je u 2006. inspekcija rada otkrila samo 15.418 slučaja te da se postupci mahom obustavljaju zbog zastare, na temelju čega bi to prosječni hrvatski zaposlenik, posebno onaj na minimalcu ili s neplaćenim prekovremenima, trebao vjerovati da će svima biti bolje ako njegovo mjesto bude još nesigurnije? Ne zaboravimo ni to da je u Hrvatskoj zaposleno 49,8 posto radno sposobnih, a da je Europska komisija nedavno iznijela plan o čak 65 posto tog udjela, upozorivši na opasnost od fleksibilnih ugovora o radu i fleksibilnih primanja te savjetujući olakšavanje zapošljavanja, ali ne i otpuštanja.
A možda je do zabune došlo na jednoj dubljoj razini, pa bi vodeće ljude najvećih stranaka valjalo podsjetiti da glasačko tijelo u Hrvatskoj ne predstavlja HUP, nego svi punoljetni hrvatski građani.
