Sudeći prema pozivima u Hrvatskom kinološkom savezu
– jer gdje ćete doznati sve o psima, ako ne od
tamošnjih vrhunskih kinologa i sudaca za pseće pasmine
– Hrvatima je lani najpoželjnija, premda ne i najdostižnija,
pasmina bio maltezer.
Džepne pasmine sve su, naime, omiljenije našim građanima, pa
su se tako u HKS-u najviše raspitivali o malenom
malteškom psiću, najelegantnijeg hoda među svim patuljastim
pasminama pasa. U punom trku izgleda kao da plovi, dok oko njega
leprša njegova čistobijela svilenkasta dlaka. Užitak mu je
biti u ljudskom društvu, a premda krhko izgleda ipak je to
vjeran, snažan i duhovan psić, koji se rijetko razboli.
Bojan Mataković, tajnik HKS-a, otkriva kako su Hrvati lanjske godine
ludovali i za jorkširskim terijerima, mopsevima, biglima te
sve brojnijima u nas – i godinama u samom vrhu popularnosti
– zlatnim retriverima. No, kako je prva četiri iznimno
teško nabaviti jer uzgoj tako malih pasmina, nerijetko
zahtjevnijih od velikih, nije nimalo lak – dugodlakima treba
paziti na dlaku – a i štene se rijetko, imaju jako
malo potomaka, pa samim time i visoku cijenu, upravo je to ono
što mami Hrvate koji već po tradiciji moraju imati ono
što drugi nemaju ili imaju rijetki.
Stoga se, ne bi li bili
u trendu, često javljaju i švercerima, koji i unatoč
oglasima Hrvatskog kinološkog saveza da ne nasjedaju i prije
kupnje se kod njih raspitaju, imaju pune ruke posla. A kako ih se za
većinu nikad ne dobije rodovnica, a i krhka su zdravlja,
teško je reći koliko ih je uvezeno iz Mađarske,
Češke..., budući da HKS evidentira samo one s rodovnicama.
Kad je riječ o izložbama pasa, i to onima međunarodnog karaktera, suci
su imali najviše posla s ocjenjivanjem zlatnih retrivera.
Njih je, naime, gotovo u pravilu najviše na izložbama, a
iako su mnogima idealni, umiljati i atraktivni kućni ljubimci, obdareni
su za još puno drugih stvari i prilično dobri radni psi
– u prirodi im je da aportiraju ustrijeljenu divljač, ali su
česti i kao vodiči slijepih, nepogrešivi tragači za drogom i
eksplozivnim napravama.
Gotovo ništa rjeđi nisu bili ni labradorski retriveri za
koje je uvriježeno mišljenje da su najrazboritiji među
psima, a kako su u stanju podnijeti svu zbrku i jedne
“nesređene” obitelji, osobito su cijenjeni kao
kućni psi. Njihov je temperament, naime, takav da ih neće povrijediti
nikakva uvreda. No, koliko vlasnika pasa – toliko i ukusa, te
nije čudno što retriverima na izložbama brojčano konkuriraju
i američki stafordi i dobermani, dok peto mjesto, doznajemo od
Matakovića, zauzimaju zapadnoškotski bijeli terijeri,
popularno zvani westie. Prema nekima, psi za osobenjake, ti veseli psi
vole ljude i ne upuštaju se u prepirke s drugim psima, a da
su iznimno traženi, potvrđuje i HKS-ova ljestvica uzgojenih
štenaca među sportskim psima, na kojoj westie zauzima drugo
mjesto, iza njemačkih ovčara.
S više od 700 štenaca na godinu, njemački ovčari
su i dalje najpopularnija pasmina u nas jer služe doista za sve
– za izložbe, rad ili držanje u stanu ili na lancu, koje,
nažalost, nije zabranjeno ni novim Zakonom o zaštiti
životinja. Drugo mjesto sa zapadnoškotskim bijelim terijerom
dijele pak rotvajleri s oko 250 štenaca na godinu,
inteligentni, ali za iskusne vlasnike koji će im posvetiti vrijeme i
pažnju, socijalizirati ih i kontrolirati – i ne dopustiti da
se ponašaju kao vođa čopora.
Na četvrtom mjestu su američki stafordski terijeri s oko 200
štenaca na godinu, a na petom tornjaci s oko 150. Ta pasmina
“dvojnoga državljanstva” sa susjednom BiH, sve je
popularnija u nas – na žalost, kao i njemački ovčari i za
lanac – no u prilog njihovu sve većem broju ide entuzijazam i
stručnost kojom im je od svega nekoliko primjeraka unazad nekoliko
desetljeća vraćena stara slava, ali i nova praksa HKS-a da se
autohtonim pasminama pasa izdaje besplatna rodovnica – i to
svim psima u leglu. A tornjaka u samo jednom leglu bude i desetak.
Među lovačkim pasminama pak naveliko prednjače brak jazavčari, koji u
pravilu imaju oko 1000 potomaka na godinu.
