Pljuskara je za mene čarobna šuma koju sam tražio cijeli život, mjesto iz znanstvene fantastike. Ondje sam se sklonio od gužve i stresa i pronašao svoj mir. Pljuskara je dala meni, ja sam dao njoj – kaže Ivica Klem.
Otkako se prije više od 30 godina prvi put otisnuo u prirodu, ovaj planinar i rekreativac osjeća nevjerojatnu povezanost s njom. Klem već 16 godina svaki drugi dan pohodi, čisti i uređuje prekrasni kanjon Pljuskare. Riječ je o važnom geološko-paleontološkom lokalitetu na južnoj padini Dilj-gore, dvadesetak kilometara od Slavonskog Broda, a ispod vrha Vidovo brdo koji je na 380 metara nadmorske visine. Sastoji se od tri kanjona nastala erozivnim djelovanjem potoka koji su otvorili slojeve stijena nastalih i taloženih u pradavnom Panonskom moru. Klem, dobri duh Pljuskare, do danas je ondje bio više od 2500 puta.
Put zarastao u korov
Planinarima, izletnicima i znatiželjnicima uvijek je spreman objasniti što sve mogu vidjeti u toj prelijepoj prirodnoj oazi. Zahvaljujući njemu, svako mjesto na Pljuskari ima svoje ime. Krakove iščupanog stabla nazvao je Hobotnica, u stablu nad potokom prepoznao je Đeram, u drugom Svjetionik.
Tu su i Velika i Mala vrata, brdo Palac, Terasa, Zeleni otok, Kamene stube, Nosorog... – Nikada ne znam što ću novo pronaći na Pljuskari, ali svaki put kad nešto otkrijem, pojave se asocijacije. Treba samo upotrijebiti maštu i ući u priču. A kada jednom uđete u priču, više ne osjećate umor, nego želite vidjeti sve više i više – nastavlja. Planinar je Klem postao u travnju 1985., a njegov prvi izlet odmah je bio na Pljuskaru. U mladosti je bio i uspješan padobranac i atletičar i upravo te godine ostvario je svoj najbolji rezultat istrčavši 1500 metara za tri minute i 49 sekundi.
Tada je shvatio da čovjek snagom volje može rušiti vlastite granice i postići ono što mu se prije činilo nemogućim. U kolovozu iste godine u tenisicama i trenirci uspeo se na 2740 metara visoki vrh Škrlatica u Julijskim Alpama, drugi najveći u Sloveniji, preko puta Triglava. Onda je došla 1991. i Domovinski rat u kojemu je teško ranjen. Mozak mu je oštećen, bio je 17 dana u komi i ostao 80-postotni ratni vojni invalid, ali preživio je. Kako sam kaže, zbog rata je ostao bez žene, obitelji i budućnosti. Tražio je način kako se vratiti u život i 2001. opet otkrio Pljuskaru. Uvjeren je kako je ozdravio upravo zahvaljujući njezinoj ljepoti, miru i tišini. Put kojim je već prolazio nekada davno bio je zarastao u korov. Govorio je planinarima kako će vratiti potok i veliki slap iz podzemlja, izgubljen u potresu iz 1964. koji je zaustavio dotok vode. Ispunio je sve što je obećao iako mu ispočetka nitko nije vjerovao. Štoviše, pojedinci ni danas ne razumiju njegovu angažiranost i optužuju ga za zadiranje u prirodu.
– O meni ne mogu suditi ljudi koji nisu ni prstom maknuli, koji nemaju pojma o prirodi i za koje je Pljuskara samo planinarska kuća. Zadiranje u prirodu gradnja je kuće u prirodi, a ne uklanjanje naslaga kamenja, trupaca i smeća s potoka ili čišćenje izvora voda pitke vode, kojih je ondje jako puno – govori zaljubljenik u prirodu iz Slavonskog Broda.
Put od ljetnikovca Brlić
Sva mjesta na Pljuskari ovjekovječio je svojim fotoaparatom u četiri godišnja doba. Snimio je oko 3000 fotografija i više od pet sati videomaterijala. Nažalost, u institucijama koje obilazi već deset godina nisu mu dopustili čak ni da otvori izložbu, a kamoli da urade nešto konkretno na očuvanju tog za mnoge neotkrivenog raja koji još uvijek nema zaštićeni status. Obraćao se na više adresa, šetali su ga od vrata do vrata. Rekli su mu da se javi u Ministarstvo obrazovanja, ali njegove priče o Čarobnoj šumi i školi u prirodi za djecu njih ne zanimaju. Ne zanima ih ni to što je za dugogodišnji rad na unapređenju i zaštiti prirodnih vrijednosti 2008. dobio i županijsku nagradu za životno djelo. Jedini koji Klema savršeno razumiju djeca su koja u njemu vide čuvara Čarobne šume. Za njih je on na Pljuskari uredio čarobnu stazu s osam brda – Debelim, Brodskim, Čarobnjakovim, Najdužim...
I ta je imena sam smislio, ali javnosti su ona još uvijek nepoznata jer ne postoje pločice s njihovim nazivima. Nije mu bilo teško izgraditi put koji vodi od ljetnikovca Brlić do Pljuskare. Trebalo je, kaže, samo spojiti pamet i duh.
Ljudi ne vide koliko djeca imaju duha. Njima nije teško hodati sa mnom deset kilometara i upoznavati se sa špiljama, slapovima, stijenama, planinarskim stazama... Djeca razumiju da riječ čarobno znači nešto lijepo, ona znaju da, svaki put kad raširite oči i uzdahnete pred tom ljepotom, dobijete novu snagu. To je čarobno – zaključio je Klem.
Imam čast poznavati tog divnog čovjeka pa bi se usudio reći i biti prijatelj. Šteta da nema podršku ni institucija a niti okoline jer sve što je radio i što radi koristi nama svima i koristit će i budućim poskupljenjima. Ivane hodi svoje hodočašće uzdignute glave, Bog te blagoslovio.