U ateljeu u Žerjavićevoj ulici sve što je loše i negativno umjetnik pretvara u dobro. „Inspiracija je svuda oko mene, dovoljno je promatrati i već kreiram svoju viziju svijeta koju pretvaram u skulpture. Moj život, ljubav, obitelj i naslijeđe, sve je pretočeno u skulpture koje izrađujem“, pripovijeda Hrvoje Dumančić koji je posljednjih dvadesetak godina izgradio bogati portfelj, osvajajući nagrade i sudjelujući na prestižnim izložbama u svijetu. Poznat je po specifičnosti svojeg umjetničkog stvaranja – od djetinjstva je zaljubljen u konje i oni su osnovni motiv njegova rada.
„Slika konja. Bio je to prvi crtež koji sam napravio, još u vrtiću. I danas u konjima pronalazim snagu i senzibilitet. Mislim da je to prilično dobar balans koji bi svaki čovjek trebao imati. Osjećati empatiju, a istodobno snagu i čvrstoću. U konjima pronalazim tu snagu i senzibilitet“, tumači kipar. Upravo to su osjetili posjetitelji izložbi poput „Salon d'Art Equestre“ i „Salon du Cheval“ te u Pariškom jesenskom salonu, prestižnoj manifestaciji na kojoj su izlagali velikani poput Rodina, Cézannea, Matissea, Gauguina i Picassa.
Osim konja, na mene utječu i ljudi. Ljudi koji su jednostavni i optimistični, ljudi koji su hrabri i smjeli vizionari, a znaju uživati u malim trenucima, daleko od svega što ne čini život boljim. Karakter i ponašanje pojedinca isprepliće se s karakterom konja. Jednostavan i pozitivan, snažan i odvažan, sve se to savršeno nadopunjuje.
Dok radi u svojem ateljeu, izrađuje skulpture konja ili jednostavno uživa u pogledu na već ostvarena umjetnička djela koja uljepšavaju njegov radni i životni prostor, pripovijeda o estetici i svojem doživljaju mode koji uspoređuje sa skladom.
„Sjećam se, na Akademiji na početku prve godine.... svi smo bili jako uzbuđeni. Željeli smo postati veliki umjetnici i odijevali smo se tako. Onda, nakon prve godine, ne znam što se dogodilo, prevladao je taj neki 'baš me briga' buntovnički stil, malo ih je pokazivalo da mari do osobnog izgleda.
Volim biti lijepo odjeven, ali ne mislim da imam svoj neki istančani stil i da sam pomodan. Jednostavno danas, kao i onda, volim imati kvalitetne hlače, cipele, košulju, znam zavezati kravatu. Odijevam se zbog sebe, prema prigodi i iz poštovanja prema drugima i samome sebi. Gospodin? Smatram da sam muškarac s manirama i vrednujem moral. Ako je to gospodski – onda valjda jesam gospodin. Svi muškarci trebali bi biti gospoda od početka i u suštini. Danas se nekako stavlja u drugi plan poštovanje prema starijima, darovanje cvijeća djevojci, pridržavanje vrata, pomoć pri odijevanju kaputa. Sve je postalo vrlo ležerno i površno“, zaključuje kipar.
