N azvali smo odmah ujutro. – Dođite negdje oko 11 kad već imam prvi roštilj, rekao nam je gospodin Vilim. – Pa nije uvjet, odgovorili smo. – A kaj budete, ne možete k nama a da ne probate to kaj radimo, glasio je odgovor. – Dobro, a Kristian bude? pitali smo. – Bude, bude, i on radi kad treba. Dogovor je pao. U povijesti duljoj od 90 godina nije bilo veselije u Buffetu K Vilimu, sigurno najstarijoj roštiljarnici u Zagrebu o kojoj je doista teško, zapravo i nemoguće, čuti nešto loše. Pogotovo ne ovih dana, jer sada u kući Čekolovih imaju i osvajača trećeg mjesta u Europi. Kristian je, naime, član hrvatske reprezentacije u futsalu koja je s europskog prvenstva u Latviji, Litvi i Sloveniji donijela brončanu medalju.
K Vilimu je jedno od kultnih zagrebačkih mjesta koja još održavaju duh onog starog Zagreba zbog kojeg su ljudi i voljeli dolaziti. Jednostavnost, izravnost, uživanje za nevelike cijene… to je u Zagrebu danas gotovo nemoguće naći, pa se o Buffetu K Vilimu priča i više nego prije. Iako restoran nema ni službenu internetsku stranicu! Ali ima Facebook. Nema ni dostave putem aplikacije, samo letak. Interijer je preuređen nedavno, prije nekoliko godina, a oblik se zapravo nije mijenjao. Za šankom je konobar, jedini zaposlenik koji nije član obitelji. A u kući je sada i europska medalja.
– Da, zaista smo bili dobri. Teško je sjetiti se još neke momčadi kojoj je uspjelo držati jednu Španjolsku na 2-1 do pet minuta prije kraja. Ali, ipak su to Španjolcii, više nije moglo, kaže nam Kristian koji je došao na ‘čvenk’ u obiteljski restoran u jakni svojeg Futsala Dinamo, koja je sakrivala reprezentativni dres. Na traženje da napravimo ‘kretaivnu’ fotografiju, očekujući da se možda i namršti, odgovorio je pozitivno – u jednoj ruci plata mesa, u drugoj lopta, oko vrata bronca. I vječiti osmijeh. – Pogledajte – s osmijehom punim ponosa pružio nam je medalju koju je prošle večeri proslavio pred prepunom Aninom ulicom u zagrebačkom Rudešu gdje K Vilimu posluje od 1935., a kao roštiljarnica od 1970. Iskreno, ne znamo, a i ne vjerujemo da bismo sličnu priču pronašli negdje drugdje osim u Zagrebu. Samo priča o restoranu K Vilimu dovoljna je da se napuni nekoliko ovih stranica, a kada se tome pridoda i priča o nogometu...
– Kristian, što je vrednije, ovo u desnoj ili ovo u lijevoj ruci, pitali smo ponovo nastojeći malo dati iskre. – Ovo u lijevoj, naravno, pa tu je 90 godina tradicije i povijesti, odgovorio nam je opet nasmijani Kristian. Pa dobro, uporni smo, valjda će biti lopte i nakon karijere, obično je to tako. – Možda nedjeljom s dečkima. Hoću da restoran nastavi živjeti, i brat je isto zainteresiran. Sasvim sigurno nećemo mi biti ti koji će prekinuti tradiciju. Sada mi je 28, imam još dosta za igrati, sigurno sedam, osam godina, a onda se vraćam u restoran, kaže Kristian. Čitali smo kako je i radio dok je igrao, prilagođavao sportski život potrebama restorana.
– To više nije potrebno. Sada se od futsala može već pristojno živjeti, nešto će se i uštedjeti, pa ćemo možda nešto još napraviti s restoranom. U obitelji su prihvatili da sam u futsalu dobar i da mogu imati rezultate, pa su pregrizli to da će morati više potegnuti dok sam aktivan. Vjerujem da sam im vratio ovom medaljom. Na prošlom Europskom prvenstvu nisam puno igrao, a na ovom je to bilo više, mislim da smo svi cijelo vrijeme bili dobri, ne mogu čak izdvojiti neku posebnu utakmicu, govori nam Kristian Čekol. N aravno, ne može se izbjeći činjenica kako je uspjeh naših futsalaša došao na onaj rukometaša. Alioni su izbjegli praktički sve prijepore koji su pratili povratak reprezentacije u rukometu.
– To je naša pobjeda! Proslavili smo je u svlačionici, a zatim i na jednoj veseloj večeri. Po povratku u Zagreb HNS nam je u Okrugljaku priredio još jednu krasnu večeru, bili su i tamburaši – bilo je odlično. Posjetili smo i premijera te gradonačelnika, koji su obojica ostavili izvrstan dojam. Pitali su hoćemo li dobiti nagradu, iako nam ne pripada jer futsal nije olimpijski sport. Premijer je ipak obećao po tri tisuće eura za svakoga i objavio to na svom Facebooku; valjda će tako i biti. Dobro je i to – više je nego ništa, a pokazuje da se uspjeh cijeni, kaže zadovoljno Kristian. Malo nas je ipak začudilo da futsal nije olimpijski sport, iako se igra već dugo i u mnogim zemljama. – Futsal treba postati olimpijski sport, apsolutno to zaslužuje. Ne vidim razloga zašto ne, mali nogomet igra se iza svakog ugla. Sjajno bi bilo igrati i na Olimpijskim igrama, nadam se da će se i to jednom ostvariti. I na ovom prvenstvu bio je predsjednik Uefe Aleksandar Čeferin pa i sam Luis Figo. Djevojka Lana najveća mi je podrška na svakoj utakmici, uvijek uskoči s nekim dobrim savjetom da se smirim, kaže. Futsalsko putovanje Kristiana Čekola počelo je s njegovih 16 godina, a za to je osobito zaslužan jedan čovjek.
– Kristian je najprije bio u velikom nogometu, ali jednog je dana došao s treninga i rekao: ‘Tata, ja idem u mali nogomet’. Pitao sam
kako to kad ni u velikom nije tako loš. Rekao je kako je siguran da u malom nogometu može biti još bolji, najbolji. Nisam mu mogao ništa reći, vidjelo se da je kod njega prisutna volja koju nije bilo nemoguće pokolebati. I krenuo je, ali je počelo loše. Na prvoj utakmici u jednom sudaru pukla mu je bedrena kost. A na velikom nogometu dotad se nijednom nije ozbiljnije ozlijedio! No pritom je
imao sreću jer ga je prepoznao čovjek koji, nažalost, više nije s nama, a to je Matija Capar. Molim vas da ga ne zaboravite spomenuti, to je bio jedan odličan čovjek kojemu zbog Kristiana puno dugujemo, kaže nam tata Vilim prisjećajući se sjajnog igrača
i trenera futsala dok čekamo platu kojih se dnevno, bez obzira na dan, ovdje posluži na desetke. I tako već desetljećima. Poznata je priča kako je Kristian u tim ranim danima, sve dok pred koju godinu, stalno radio s obitelji u restoranu. No, ispostavilo se da je bio u pravu, futsal je doista ‘njegov’ sport pa je tako dospio i do međunarodnog transfera.
– Danas je futsal zaista odlično organiziran sport, a za to je, jasno, zaslužna Uefa. Naša je liga izuzetno jaka, negdje smo treći ili četvrti u Europi. Nisu to transferi ili plaće koje se i izbliza mogu mjeriti s velikim nogometom, ali su isto tako daleko od stipendija koje sam imao kada sam počinjao – najprije sam imao 500 pa su podigli na 900 kuna. Morao sam zato još ‘stažirati’ u obiteljskom restoranu, kaže Kristian. Od Alumnusa u Sesvetama u kojem je počeo malonogometnu karijeru nakon što je bio perspektiva u nogometnim klubovima Kustošija i Rudeš, stigao je prilično brzo do prvog međunarodnog transfera.
– Otišao sam u Meta Catania Bricocity, ali u sasvim krivo vrijeme. Kako se i sami sjećate, pandemija je Italiju zahvatila najgore, tamo nisi smio nikamo izaći. A meni je bila 21 godina, pa kako da cijeli dan budem u četiri zida!? Nema u futsalu puno razlike u odnosu na bilo koji drugi sport, treniranje je jedini način da napreduješ, pogotovo kada želiš trenirati više. I nisam izdržao, vratio sam se nakon
polusezone doma. Bilo je još ponuda, iz Španjolske, Italije, ali to mi je bila dovoljna pouka da ne idem nikamo ako nisam apsolutno siguran da će transfer ispuniti svoju svrhu. Nije riječ o novcu kao u velikom nogometu pa ideš na kompromis, bolje mi je da mogu biti u poznatom okruženju u kojem će se u cijelosti podržavati moj napredak. A i tek mi je 28 godina, ima vremena i za neki transfer – kaže nam Kristian. Vratio se nakon toga u Futsal Dinamo što je navijačima kluba neopisivo mnogo značilo. Isto kao što je bio neopisiv Kristianov doček u njegovoj Aninoj, koji je organizirao prijatelj Danijel Perić.
– Mi koji se bavimo futsalom nismo baš naviknuti na medije, ne snimaju nas svakog dana kamere, rijetko nas traže izjave. Ovih dana proveo sam ispred kamere više nego valjda ukupno u cijeloj karijeri. Iznenadio me taj doček, nisam očekivao baš takvo veselje, normalno je da mi je zbog toga drago – kaže Kristian s kojim su u ponedjeljak stigli i suigrači Ante Piplica, koji je u srodstvu s nekada
poznatim golmanom Tomislavom Piplicom, Denis Gudasić te izbornik Marinko Mavrović.
– Ante zna doći jer živi u blizini pa često jede kod nas, tako da jako dobro zna o čemu se radi. Nije ni Denis daleko pa smo morali još jednom nazdraviti u restoranu. Roštilj i sportaši kažete? Pa može se koji put uživati u njemu, a naš je roštilj od najboljeg mesa pa nema neke velike štete, kaže Kristian. Gospodin Vilim ne zna koliko su te večeri ispekli ćevapa i ražnjića, nije mu bilo ni važno.
– Gledali smo svaku utakmicu, a za polufinale sjeli smo u automobil i otišli ravno u Ljubljanu. Lana je htjela i u Litvu, sve je već bilo riješeno, ali onda se zakompliciralo. Dobili smo zato tu Ljubljanu i preveliko veselje – kaže gospodin Vilim. Buffet K Vilimu ne nosi ime po njemu, nego po njegovu ocu koji je, pak, lokal naslijedio od svojeg oca. I traje već 90 godina. – Ispočetka je to bio običan buffet, a s vremenom su gosti počeli tražiti i nešto za pojesti pa se ponuda postupno širila. Otac je bio iznimno vješt, znao je s pićem i hranom. Radio je u tadašnjoj Savi, no zbog svog znanja i iskustva bio je tražen posvuda. Tako je 1970. K Vilimu i službeno postao
roštiljarnica, koju sam kasnije preuzeo ja. Od samih početaka nije se mnogo toga promijenilo. Jednom je čak došla inspekcija i tražila digitalnu vagu za mjerenje normativa sastojaka. Tada sam pokazao na majku i rekao: “Sve vam je u ovoj glavi.” Ona od 1970. radi na isti način i upravo se zbog te dosljednosti gosti vraćaju. Meso smo godinama nabavljali od Vajde, no kako to više nije moguće, danas ga svakodnevno svježe kupujemo od dobavljača koji tog dana mogu osigurati dovoljnu količinu i odgovarajuću kvalitetu.
Dan svima nama – mami Dragi, supruzi Jasminki, Mateu, Kristianovu bratu, kao i Kristianu prije – počinje u šest ujutro, a završava oko ponoći. Posla ima od ranog jutra, dok vrata gostima otvaramo u deset sati, govori Vilim. Njegove riječi ne treba provjeravati
jer smo došli prije dogovorenog termina i u lokalu već pronašli goste. Gablanje zbilja počinje već prije 11 i ne staje do kraja radnog vremena. Cijene su nevjerojatno popularne i, s obzirom na kvalitetu, nismo do sada vidjeli ništa bolje.
– Nismo do sada razmišljali o širenju, možda će dečki jednog dana otvoriti još neki prostor. Imali smo i ponuda, ali nije me nikada zanimalo. Meni je ovo dovoljno, svi se troškovi pokriju, ostane i neka zarada, bitno da smo svi zadovoljni, govori nam dok kušamo naše ražnjiće i punjeni lungić koji su doista odlični, kao i uvijek. Roštilj na kojem se spremaju kultni ražnjići klasična je rešetka na drveni ugljen, ništa više od toga.
– Marinada za lungiće i ražnjić je uvijek ista, ćevape mi pripremamo i oni idu bez dodataka. Imali smo i goste koji su tražili da ih probaju najprije sirove. Bilo mi je čudno, iako sam znao da im ne može ništa biti, a onda su ih naručili brdo. Probali smo jednom i s ramsteakom, odležavali ga dugo, toliko da se zbilja mogao jesti sirov, no nije se primilo. Očito je da su ražnjići, lungić i ćevapi dobitna kombinacija.
Povremeno se pojavi netko i pita za burger, ali nedovoljno da bismo ga uvrstili. Ima sada toga dosta po gradu, puno je roštilja, svakako se reklamiraju, čovjek se upita ima li koga više u Leskovcu ili su svi u Zagrebu. Neka ljudi rade, nama je promet uvijek dobar, pomalo raste svake godine, a gosti su uvijek isti. Dolaze i sportaši, Mihovil Nakić, Andro Knego, recimo, ali najbitnije je da se vraćaju. Vinarija Jarec Kure vjeran nam je partner godinama, nema boljega od gemišta i roštilja, kaže nam. Misli da ljudi griješe jer se za vrijeme pečenja ne bave roštiljem.
– Morate ga okretati, nekoliko puta. Nije isto peći na ploči od nehrđajućeg čelika ili na rešetki, ploča ipak i kuha meso. I uvijek drveni ugljen, ne briket koji je tek prešana piljevina i začas izgori a brzo postigne temperaturu. Mi praktički oduvijek koristimo onaj od Posilovića, mislimo da je izuzetno bitno raditi s kvalitetnim ugljenom – otkrio nam je skoro sve tajne Vilim. No svjesni smo da je ispeći dobar roštilj, koliko se čini lagano, zapravo teško.
Otvori KEKS Pay
