U 85. godini života u Zagrebu je umro Željko Senečić, izrazito svestrani filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist, dizajner interijera, pisac, kolumnist...
– Senečić je bio vrstan u svemu čega se pothvatio. Ponajprije u slikarstvu, pa u pisanju, u kojemu se uspostavio kao izumitelj vlastitoga novelističko-anegdotalnog skicoznoga žanra i, dakako, u scenografiji. Ima li još kakva talenta? Ima, a to je uređivanje interijera te napokon i režiranje. Sve je ovo dovoljno i previše za nekoliko života i karijera stanova i kavana, što Seneki nije smetalo da ih sve obuhvati u jednome. Zapravo, rasipnost njegovih mnogih talenata uzima se zdravo za gotovo, kao da je samorazumljivo da netko lako može ono što je i objektivno teško – zapisao je Igor Mandić u monografiji “Na kraju – sve je dim cigare” 2009. godine, a u povodu njegove smrti iznova prenio magazin Nacional, u kojem je Senečić pisao kolumne do samoga kraja.
Stekao dvije diplome
Željko Senečić rodio se 18. siječnja 1933. godine u Zagrebu, gdje je 1956. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marijana Detonija. Četiri godine kasnije diplomirao je i scenografiju na Kazališnoj akademiji, a u razdoblju od 1956. do 1960. bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića.
Prvu izložbu realizirao je s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu. U Galeriji Klovićevi dvori prošle mu je godine upriličena velika retrospektiva “Željko Senečić – Kritička antologija”. Jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu.
Bio je jedan od najistaknutijih scenarista u povijesti hrvatskog filma, angažiran u Oscarom nagrađenom “Limenom bubnju” Volkera Schlöndorffa, kao i na brojnim domaćim klasicima kao što su “Rondo” Zvonimira Berkovića,“Glembajevi” Antuna Vrdoljaka, “Breza” Ante Babaje, “Četvrti suputnik” Branka Bauera, “Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika ... Scenografijom se bavio i u kazalištu, na predstavama kao što su “Tko se boji Virginije Woolf?”, “Guslač na krovu”, “Koriolan”, “Idiot” i “Richard III.” u kazalištima diljem zemlje.
Posvete drugim velikanima
Scenaristički i redateljski bavio se dokumentarnim i igranim filmom, snimajući i filmske posvete umjetnicima kao što su Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa i Josip Račić. Posljednja kazališna predstava koju je režirao i postavio u vlastitoj produkciji bili su “Gospoda Glembajevi”.
Godine 1996. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost, a 2015. nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju.
Britka uma, s vječnim šeširom i cigarom u ruci, ostat će upamćen kao istinski renesansni autor s nezaobilaznim mjestom u hrvatskoj kulturi.
Koliko indiferentnosti na objavu smrti velikog umjetnika . Seneka bi bio oduševljen tom činjenicom jer bi suprotno za njega bilo potiranje svih njegovih reminiscencija o hrvatskom kulturnom biču !!!!