Svakog se jutra iznova podsjetim kako je vrijeme zeznuta stvar. Ponekad, kada prijatelji po društvenim mrežama navale s fotografijama iz zajedničke mladosti, i požalim zbog toga, ali svjesna sam druge strane medalje, koliko je važnih i najvažnijih ljudi otišlo prije nego što ih je načelo vrijeme. A vrijeme u kazalištu? E, tek je to sasvim posebna priča. U svom prvom i banalnom sloju ono se svodi na vječno pitanje – koliko traje predstava? Dajte, ljudi, nema Wagnera bez šest sati, Shakespeare je iskasapljen ako je ispod četiri sata, "Labuđe jezero" mora ići dulje od tri sata...
Ponekad se pitam zašto ljudi uopće izdvoje vrijeme za kazalište ako nemaju želje i koncentracije za ozbiljno kazalište. Naravno, posve sam svjesna koliko je naše osobno vrijeme ubrzala tehnologija s kojom danas živimo, koliko su nam ekrani i "skrolanje" uništili koncentraciju. Čitala sam istraživanja koja pokazuju da ona kod djece traje najviše tri minute i gledala malene prste kako klize po stranicama slikovnice i malenu glavu koja se čudom čudi zašto prstić ne mijenja sliku u koju gleda. Kazalište može biti prvi lijek i za dječje prstiće i za odrasle umove da urone u neku priču, da ih ponesu neke emocije koje se događaju tu pred njima, u stvarnom vremenu.
Da bi to postiglo, kazalište mora biti dobro, štoviše odlično. Kada se osvrnem na povijest hrvatskog teatra u zadnjih 55 godina, odmah mi je jasno da su u moju top-listu najboljeg i najvrednijeg što sam gledala upisane jako, jako duge predstave, poput Marinkovićeva "Kiklopa" u doslovno genijalnoj režiji velikog Koste Spaića. I baš kao što se danas svi maturanti boje tog "Kiklopa", te 1976. doslovno nikome nije palo na pamet propitivati koliko taj Spaićev "Kiklop" zapravo traje. Staro teatarsko pravilo na snazi je od kako kazalište postoji, a ono kaže da ponekad 70 minuta predstave "traje" kao sedam sati, ali i da uz velika kazališna djela četiri sata prolete kao petnaestak minuta, zato što tu ne možeš dočekati da pauza prođe i teatarska priča krene dalje, jer to su predstave koje te ostave zagledane u sebe, uz zaključak kako se baš to mora pogledati (barem) još jednom.
Obje te vremenske senzacije hrvatsko kazalište priuštilo mi je u nepunih tjedan dana. Nakon nove predstave Kazališta Moruzgva "Parazitska posla" doslovno sam pobjegla iz kazališta, ne smo zato što mi se činilo da je "mučenje" trajalo satima nego i zato što mi je bilo neugodno gledati glumice kalibra Nine Violić i Sanje Milardović kako se muče u predstavi bez glave i repa u kojoj se redateljske intervencije Vanje Jovanovića (a odlična mu je bila "Mala zabava u &TD-u) svodi na to da se Nina Violić u još jednoj predstavi skine u kombine. Doslovno me izliječio Ivica Buljan predstavom "Max, Mischa i ofenziva Tet" u ZKM-u, dramatizacijom istoimenog romana Norvežanina Johana Harstada, a kao vitamin C kod gripe osnažilo me prisjećanje na odlične Krležine "Zastave", koje je u HNK Zagreb režirao Ivan Planinić. Obje te predstave u potpunosti su "ubile" vrijeme i pokazale da u dobrom kazalištu ni dva ni četiri sata ne znače ništa. I obje su to napravile dokazujući kakvo kazalište treba publici 21. stoljeća, kako se rade velike dramatizacije važnih djela, kakve misli i emocije najlakše prebacuju kazališnu rampu, ali i kako se odlične uloge (u "Zastavama" u prvom redu Livio Badurina, a u "Maxu..." Ugo Korani) kreiraju pod okriljem redatelja koji imaju jasnu viziju zašto rade baš taj tekst i što s njim žele postići. I stoga, još i danas, nakon svih upita na temu trajanja, za obje predstave čista srca odgovaram – svakako gledati, jer su sam vrh trenutačne kazališne ponude u nas.
Drugo, mnogo ozbiljnije pitanje vremena u teatru jest pitanje "prevođenja" klasika u naše doba. Ponekad to ima savršenog smisla i sjajno uspije, a ponekad je doslovno mlaćenje prazne, kazališne slame. Moj otpor prema trendu osuvremenjivanja djela Shakespearea, Molièrea, Čehova... u prvom se redu odnosi na to da se tu često radi o podcjenjivanju publike. Zar zaista nećemo shvatiti da i danas ljubavi nekih jako mladih ljudi razaraju hormoni i nesretne društvene okolnosti ako Romeo i Julija ne nose traperice, ili da škrtci i mizantropi i danas žive svuda oko nas, čak i gori od onih koje nam je za sva vremena ostavio veliki francuski komediograf? To nas pitanje opet vraća vizijama i umijeću redatelja jer kada je Dražen Ferenčina jako, jako davno svoju Juliju odjenuo u traperice, a svom Romeu dao pištolj u ruke, što je učinio mnogo prije slavnog filma i te uloge povjerio Olgi Pakalović (prije nego što je krenula na ADU) i Nenadu Cvetku, stvorio je nezaboravnu predstavu i junake kojima sam vjerovala do zadnje stanice vlastitog srca. I to je ono najvažnije, ne raditi prebacivanje dramskog djela u suvremenost samo zato da bi se stalo uz neki kazališni trend, već s istinskom kreacijom. Takva je, primjerice, bila "Gloria" redatelja Saše Božića (sada već davne 2012. u Teatru &TD) s nenadmašnom Natašom Dangubić u naslovnoj ulozi, predstava koja je cirkuski dio priče utemeljila na akrobatskoj jogi. U najavama mnogi su tu verziju nazivali "radikalnom" i podsjećali na Ranka Marinkovića, koji je skidao predstave s repertoara kazališta jer je, primjerice, dramaturg izostavio nekoliko rečenica, ali Saša Božić pokazao je da nema ničeg "bogohulnog" u novim, ali kreativnim čitanjima djela koja spadaju u najveće hrvatske klasike.
Štoviše, ponekad se pitam zašto naši kazališni autori nisu hrabriji, a kada je riječ o vremenu i hrabrosti, moram se dotaknuti teme koja je sada već slon u staklani, pokušaja ženskog magazina da redatelja Dalibora Matanića – hrabro – vrati na javnu scenu. Iako je on u prvom redu vezan za svijet filma i TV serija, a vrlo je malo radio u kazalištu ("Fine mrtve djevojke" 2013. u Gavelli i "Bogove" 2022. u HNK Varaždin), te iako su svi već sve rekli o nesretnom intervjuu koji više i ne postoji, meni je osobno važno istaknuti dvije stvari. Prva je da me najviše od svega pogodio sasvim nenovinarski način na koji je vođen taj intervju, jer da se njegova autorica držala samo osnova zanata kojim se bavi, skandala ne bi bilo, jer bi pravi intervju s pravim pitanjima jasno pokazao što se dogodilo. Druga važna stvar tiče se mnogobrojnih reakcija koje su naglašavale kako se taj intervju dogodio samo godinu dana nakon što je Večernji list objavio tekst o tome kako se Matanić ponaša. Zar tu vrijeme igra neku ulogu? Da je objavljen i nakon deset godina, žrtve bi ponovno bile izložene zlostavljanju, jer baš kao što silovana žena u procesu dokazivanja da je silovana prođe silovanje na kvadrat, ovdje su žrtve zlostavljanja prošle zlostavljanje na kvadrat. I tu ne postoji dozvoljeno, a kamoli prihvatljivo vrijeme za pokušaj rehabilitacije zlostavljača.
Otvori KEKS Pay
Vidim neki veliki red za ulaznice ispred HNK mora da je nešto Frljićevo na repertoaru