Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Utemeljitelj hermetizma magično je recitirao "tajnovitu hrvatsku"

Giuseppe Ungaretti s Hrvatskom je povezan od malih nogu jer je imao dadilju iz Boke kotorske Anu koja je sjajno pričala priče Lik hrvatice dunje baršunasta pogleda u tri je zadnje pjesme slavnog talijanskog pjesnika
12. lipnja 2010. u 11:00 2 komentara 475 prikaza
'Ungaretti.jpg 2'
Foto: ''

U Zagrebu se Ungaretti pojavio 1969. godine, kako to piše Tomislav Sabljak u tadašnjem Večernjem listu, kao utemeljitelj famoznog hermetizma i, uz Miroslava Krležu, najozbiljniji kandidat za Nobelovu nagradu. "Došao je oniski, temperamentni, živahni i uvijek nasmiješeni pjesnik sa štapom, francuskom kapom i mondenom bijelom dolčevitom. Govorio je za televiziju, za radio, za štampu, dijelio autograme i blistavo, magično recitirao svoju novu pjesmu "Tajnovita Hrvatska".

Ove godine kada Italija obilježava četiri desetljeća od smrti svog znamenitog pjesnika Giuseppea Ungarettija, jedna decentna dama hrvatskog podrijetla iz Rima posjetila je Zagreb kako bi u zagrebačkim arhivima i knjižnicama potražila pisane tragove o boravku velikog poete u Hrvatskoj.

Njeno je ime Dunja, a baš je to ime slavni pjesnik Italije ispisao u svoje tri nadahnute pjesme koje je posvetio Hrvatskoj.

Riječ je o pjesmama "Otajna Hrvatska", "Dunja" i "Okamina i baršun". Prve dvije preveo je hrvatski pjesnik Drago Ivanišević, zaljubljenik u Ungarettija, čovjek koji je još 1942. godine objavio knjižicu "Moj Ungaretti", a treću, koja je u Hrvatskoj manje poznata, preveo je Marko Grčić.

Prvu pjesmu, onu slavnu lirsku prozu "Otajnu Hrvatsku" koju su nazivali i "Tajnom Hrvatskom" i "Tajnovitom Hrvatskom", Ungaretti je završio himničnim stihovima "Obnavljaš oči svemira, Dunjo".

Druga pjesma "Dunja" završava pak stihovima "Hirovita Hrvatice noći jasna, od mene stvaraš, roba i kralja. Kralja? Zar da više nisi neukrotiva?". U njoj tankoćutni talijanski poeta i profesor književnosti na La Sapienzi Dunju naziva i košutom i leopardicom, ždrebicom i ovčicom, ali i vrlo direktno – posljednjom ljubavi.

U trećoj pak pjesmi "Okamina i baršun" napisanoj u silvestarskoj noći 1969. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, Ungaretti Dunjin pogled uspoređuje s baršunom. Riječ je o posljednjoj pjesmi starog majstora stiha u kojoj pjesnik nagovještava svoj fizički odlazak i oprašta se od života stihovima "Otkrih brodice kako se ljuljaju, same, i gledam ih, ne znam gdje sam. Na njih se neće ukrcati duša živa".

Ungarettijeva Dunja, koja je u Rimu svojedobno završila teologiju i novinarstvo, ne želi publicitet, ne dopušta fotografiranje, u prvi plan stavlja talijanskog pjesnika kojeg je pratila i za njegova iznenadnog posjeta Zagrebu 1969. godine.

– U Zagreb smo doputovali bez velikih priprema kako bih ga upoznala sa svojom majkom Marijom Šustić, koja je bila tajnica u Društvu književnika Hrvatske. Tada smo posjetili Dragu Ivaniševića u njegovu stanu koji, iznenađen, u prvi mah Ungarettija nije niti prepoznao, a posjetili smo i Društvo književnika. Pratitelj Ungarettija bio je Igor Zidić, koji nas je odveo na izložbu stećaka i u druge galerije. Odsjeli smo u hotelu Palace. Kako je tih dana u Zagrebu s nogometnim klubom Dinamom igrao brazilski Santos sa slavnim Peleom, bili smo i na toj utakmici, koja je bila veliki događaj. Štoviše, Ungaretti je dobio ponudu da kao slavni zagrebački gost izvede početni udarac na utakmici Dinamo – Santos. No, ja sam mu sugerirala da to ne bi bilo prilično pa mi je i danas žao što Ungaretti nije izašao na travnjak Dinamova stadiona. No, posjetio je prostorije tog kluba – prisjeća se Dunja.

Ungarettijev pomalo tajanstveni posjet Zagrebu te 1969. godine ipak je, razumljivo, izazvao veliku pažnju novinara. Intervju s tadašnjim ozbiljnim kandidatom za Nobelovu nagradu za književnost za Večernji list potpisao je i Tomislav Sabljak i naslovio ga "Magična moć pjesnikove riječi".

A Ungaretti je, osim Zagreba, posjetio i Split, Dubrovnik i Boku kotorsku. U Dubrovniku je odsjeo u hotelu Argentina, iz kojeg se pruža prekrasan pogled na grad. U tom je gradu s ličkom kapom na glavi posjetio i Srđ kada se, prisjeća se Dunja, fotografirao i s aktualnom misicom. No, s najvećim je uzbuđenjem ipak očekivao posjet Boki.

– Nije to slučajno. Kada smo konačno došli u Boku, kleknuo je na zemlju kao što je to puno godina poslije radio papa Ivan Pavao II., i poljubio zemlju. Rekao je, Boka je izvor moga pjevanja. I doista, u pjesmi "Otajna Hrvatska" Ungaretti se sjeća stare Hrvatice iz Boke kotorske koja mu je bila dadilja kada je 1890. godine u Aleksandriji u Egiptu umro pjesnikov otac – sjeća se Dunja.

Ungarettijev otac, podrijetlom iz Toscane, živio je u Egiptu u vrijeme gradnje Sueskog kanala. Kako je na tom velikom gradilištu bilo zaposleno i nekoliko tisuća radnika iz Dalmacije, nije čudno da je Ungaretti došao s njima u vezu.

No, apsolutno najveći i trajni utjecan na njega imala je ta starija Bokeljka Ana koja je, kako u lirskoj prozi piše pjesnik "po rođenju bila više Hrvat nego što su bokeljski žitelji". Ungaretti je zove i nježnom, vrlo iskusnom vilom koja mu je pričala puno nevjerojatnih pustolovina i tako zauvijek obuzela um i srce.

"Nitko nikada neće pamtiti koliko je ona pamtila nevjerojatnih pustolovina niti će ih znati bolje ispričati da bi tako obuzela um i srce djeteta nepovredivom tajnom što još i danas ostaje nepresušno vrelo milosti i čudesa, i danas kada je ono dijete još uvijek dijete, ali osamdesetogodišnje dijete", piše u pjesmi "Otajna Hrvatska" oduševljeni Ungaretti.

– Utjecaj te Bokeljke Ane na Ungarettija bio je tolik da je svoju kćer i unuku također nazvao Anom. Tako je s Hrvatskom bio povezan još od najmanjih nogu zahvaljujući Ani, koja mu nije samo pričala priče nego mu je i pjevala pjesme koje je naučila u rodnoj Boki kotorskoj – kaže Dunja.

No, Ungarettijev posjet te 1969. godine nije bio i prvi njegov posjet Hrvatskoj. Bio je on u Hrvatskoj, i to u Zagrebu ratne 1943. godine, no do tog posjeta nije došlo iz privatnih pobuda. Bio je to službeni posjet, kada su Ungarettiju priređene sve moguće počasti.

– Ungaretti je prije toga godinama živio u Brazilu, gdje mu se dogodila i obiteljska tragedija kada mu je umro sin. Zbog rasplamsavanja rata potkraj 1942. godine morao se s obitelji vratiti u Italiju. U Rimu je bio samo podstanar, sa ženom Francuskinjom, pa je za posjeta Hrvatskoj, gdje je dočekan vrlo srdačno, bio jako sretan. Doduše, ni meni nije puno pričao o detaljima tog posjeta jer su ga nakon II. svjetskog rata talijanski komunisti stalno vrlo oštro optuživali za nekakvu suradnju s Mussolinijem koje u političkom smislu zapravo i nije bilo. I u Zagrebu te 1969. godine Igor Zidić mu je rekao da je to njegov drugi posjet tom gradu. No, Ungaretti je na to prvo zašutio, a onda mu rekao: "Ti mali previše čitaš" – svjedoči Dunja, koja je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici našla pregršt dosad nepoznatih tekstova hvalospjeva o boravku Ungarettija u Zagrebu 1943. godine, koje će prevesti na talijanski jezik.

Ungaretti se za drugog boravka u Zagrebu zainteresirao i za hrvatske naivce kao što su Ivan Lacković Croata, Ivan Generalić, Ivan Rabuzin. Njima je svojevremeno napisao i uvod za deplijan u povodu rimske izložbe, a kada je Ungaretti umro, Lacković mu je posvetio dva rada.

Dunja kaže da je Ungaretti rođen 10. veljače, a da su 10. veljače rođeni i njegovi hrvatski prijatelji Drago Ivanišević i Igor Zidić.

Zbog svih tih Ungarettijevih veza s Hrvatskom i Hrvatima, Dunjina je želja da se u povodu četiri desetljeća od pjesnikove smrti objavi mala knjižica u kojoj bi se našle sve tri pjesnikove hrvatske pjesme, i to na hrvatskom, talijanskom, francuskom, engleskom i mađarskom jeziku. Ta bi knjižica mogla biti objavljena do kraja godine i onda bi se u Zagrebu održao skup koji bi podsjetio na tople emotivne veze Ungarettija i Hrvatske, na Bokeljku Anu, ali i na baršunastu Dunju, koju je pjesnik kao svoju veliku predsmrtnu inspiraciju zauvijek utkao u povijest talijansko-hrvatskih književnih odnosa, ali i u povijest talijanske, a onda i svjetske poezije.

Sudbina je htjela da je Dunja kćer poznate, sada pokojne djelatnice Društva književnika Hrvatske Marije Šustić, kojoj je veliki Tin Ujević s povjerenjem diktirao svoje pjesme i koja ga je do posljednjeg trenutka posjećivala u bolnici. U Marijinoj korespondenciji sačuvane su mnoge literarne hrvatske tajne, u njenoj knjižnici nalaze se brojne posvete hrvatskih književnika, od nobelovca Ive Andrića do Ranka Marinkovića. Prava je to, neotkrivena riznica za povjesničare književosti, ali i neispričana priča iz zagrebačkog društvenog života. Života u kojem je nemalu ulogu imao i veliki talijanski pjesnik Ungaretti, ljubitelj života, prijatelj Hrvatske i, po Ivaniševiću najistaknutiji predstavnik avangarde u talijanskom pjesništvu.

Hrvatski Telekom
BUDITE OPREZNI
Istraživanje iz Hrvatske: Ovo su najopasnija ponašanja mladih na internetu o kojima se rijetko priča
Hrvatski Telekom
BUDITE OPREZNI
Istraživanje iz Hrvatske: Ovo su najopasnija ponašanja mladih na internetu o kojima se rijetko priča
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • returnofTito:

    Ajme tko ce ovo citati? Stvarno bez veze! PLJUC!

  • joshua:

    Drži li ti netko pištolj na sljepoočnici? Je li ti možda malo članaka o Dikanu, Vlatki i ostalim junacima našeg doba? Pa, daj zažmiri ako te ne zanima, kao što ja žmirim na preostalih 90% sadržaja...