Kad se kod nas govori o osnovnoj potrošačkoj košarici i onome što je ljudima potrebno za preživljavanje na mjesečnoj razini, uključene su prehrambene namirnice koje život znače. Jasno je da kulture nema ni blizu popisa prioriteta u tom mjesečnom paketu, ali paradoksalno, unatoč razlikama u prihodima kod nas i u svijetu, cijene mnogih namirnica kod nas su više nego vani, a kulturni proizvodi gotovo uvijek jeftiniji nego u EU. S druge strane, stalno deklarativno slušamo da je upravo kultura najvažnija za opstanak nekog naroda, zajednice ili države. Kako “pojeftiniti” cijenu (domaće) kulture za potrošače, iako je kod nas pala u bescjenje, pitanje je s kojim se muče mnogi kulturnjaci. Cijene domaćih knjiga, ulaznica za kazališta ili koncerte i klubove pokazuju da se “bolest publike” ili manjak korisnika i profita (ako nema sponzora ili budžetiranja od strane gradova ili ministarstava) nastoje riješiti sniženim, damping cijenama.
I prostor utječe na cijenu
Šezdesetak kuna za nastupe premijernih domaćih rock-imena poput Jinxa, Detoura, Leta 3, Urbana, Ede Maajke i drugih u maloj dvorani Doma sportova znatno je ispod vrijednosti dobivenog. Zato ne čudi da je Husein Hasanefendić Hus bio u pravu kad je iz protesta rekao kako mu ne pada na pamet svirati za damping cijene ulaznica ispod 120 kuna kad Parni valjak na velike nastupe po arenama donese istu opremu kao inozemni gosti.
Možda je paradoksalno što, umjesto da podignemo cijenu domaće kulture, bolje impulse često dobivamo od “stranaca” koji snizuju svoje cijene pri dolasku u Hrvatsku. I to baš oni veliki “privatnici”, kapitalisti, glazbenici ili kazališne kompanije čija gostovanja kod nas publiku koštaju mnogo manje nego što isti programi vrijede u inozemstvu. Primjera ima mnogo, ali zadržimo se na najaktualnijima. Ulaznice za mnoge predstave Tjedna suvremenog plesa, Festivala svjetskog kazališta ili inozemna rock-gostovanja kod nas često koštaju i trostruko manje nego u EU. Predstave za koje u Zagrebu ulaznica košta 90 kuna u Londonu igraju za cijene od 90 britanskih funti. Zadnji primjer su Foo Fighters koji su za dva nastupa u pulskoj Areni snizili svoju cijenu, prilagodili je prostoru koji prima oko 7000 posjetitelja, a time i cijenu ulaznice. Dok sam za njihov koncert 2015. pokraj Dublina kod dvorca Slane Castle, za masovku na kiši među 70.000 ljudi –- što je bio najveći samostalni nastup Foo Fightersa – običnu ulaznicu “za travu” platio 80 eura, u elitnom prostoru pulske Arene publika ih može vidjeti za 50. Nemojte misliti da prostor koncerta ne određuje cijenu. Dapače, bilo koji nastup u veronskoj Areni skuplji je od redovitih stadionskih, kao i oni u ekskluzivnim koncertnim dvoranama. Primjerice, Boba Dylana na europskoj turneji 2019. u sportskim arenama možete gledati za 750 kuna, kod nas je na varaždinskom stadionu na festivalu Radar i kasnije na zagrebačkoj Šalati nastupao za dvostruko jeftinije ulaznice, ali njegova dva nastupa u luksuznom bečkom Konzerthausu u travnju 2019. za oko 1800 posjetitelja koštat će 185 i 200 eura po ulaznici.
Ili smo nekulturni ili “bolesni”
U kategoriju najpovoljnijih ulazi i zagrebački festival INmusic čija paket-ulaznica za tri dana trajanja i ovogodišnji popis od nekoliko velikih svjetskih izvođača poput The Curea i desetke drugih košta 400 kuna s uključenom “karticom” sa 100 kuna konzumacije i poklon majicom. Za festival tog obujma u Europi ulaznice su mnogo skuplje; spomenimo Rock Fest u Barceloni sa ZZ Topom i Def Leppardom s ulaznicom od 130 eura za dva dana, Firenze Rocks s The Cure, Edom Sheeranom i Smashing Pumpkins gdje ulaznice za samo jednu večer koštaju 63 eura ili madridski Mad Cool Festival na kojem u tri večeri za 169 eura možete kao i na Jarunu gledati The Cure i The National koji su krajem godine publici svirali u Zagrebu na puno jeftinijem Pozitivnom koncertu, Noela Gallaghera, kojeg smo također vidjeli preklani, Smashing Pumpkins i druge. Slična stvar je bila i s Nickom Caveom, kojeg je zagrebačka publika lani mogla poslušati u sklopu INmusica, dok bi se za njegov koncert u, recimo, Kopenhagenu trebalo izdvojiti između 60 i 70 eura. Dakako da je platna sposobnost domaće publike osnovna za programiranje cijena ulaznica, ali je zanimljivo da se najviše prilagođava i pojeftinjuje kultura, dok cijene potrošačke košarice ili cijene lijekova rastu čak i kad se snize porezi. Znači, ili smo nekulturni ili smo “bolesni”.
