“I u našem muzičkom životu svanuo je davno očekivani mesija. Dugo smo čekali na njega, ali je ipak došao... Taj nam mesija objavljuje da i mi možemo, kad hoćemo, a mi hoćemo, kad se nas pusti...”
Glazbenik, skladatelj, kritičar i publicist Žiga Hirschler navedenim je riječima u zagrebačkim Novostima oduševljeno pozdravio i opisao koncert kojim se 25. travnja 1919. javnosti prvi put predstavio Zagrebački kvartet.
‘Zahvala’ smrću u Jasenovcu
“Pomislite: naš Zagrebački kvartet... To nisu bila četiri čovjeka, koji igraju četiri instrumenta, to je bio jedan čovjek, koji je igrao četiri instrumenta. Četiri čovjeka, jedna duša... glazbenici na mjestu, svjesni svoje teške zadaće, puni ideala, poleta i nade”, napisao je Hirschler uz opasku da su velika i mala dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda bile potpuno rasprodane, “a općinstvo pljeskalo je oduševljeno iza svakog stavka”.
Nažalost, Hrvatska će svom i židovskom glazbeniku Hirschleru na velikom doprinosu hrvatskoj kulturi 1941. “zahvaliti” smrću u ustaškom logoru Jasenovac, a za vrijeme NDH ugasilo se i djelovanje Zagrebačkog kvarteta koje će 1956. obnoviti novi sastav pod vodstvom Josipa Klime. Do danas se u Zagrebačkom kvartetu, koji je dugo bio jedini hrvatski profesionalni komorni ansambl, izmijenio čitav niz ponajboljih hrvatskih gudača, a ta je povijest prikazana i u monografiji autora Borka Špoljarića koju za jubilej objavljuje Leykam international.
Vodeće ime prve postave i njegov umjetnički utemeljitelj bio je Vaclav Huml. S njim je na pozornicu HGZ-a i hrvatske glazbene povijesti 25. travnja 1919. stupio i Milan Graf kao druga violina i kao organizacijska duša kvarteta sljedeća dva i pol desetljeća. Violu je u prvom sastavu svirao Humlov student Ladislav Škatula, koji će deset godina kasnije preuzeti i mjesto prve violine. Violončelist prvog sastava bio je Talijan Umberto Fabbri, još jedan stranac koji je, poput Humla, došao u Hrvatsku i ugradio svoje ime u našu glazbenu kulturu.
Veliki jubilej bit će proslavljen, a vitalnost ansambla potvrđena na najprimjereniji mogući način večeras, 25. travnja 2019. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Na istoj pozornici današnji će sastav svirati isti program kao i njihovi prethodnici prije točno sto godina: Deveti gudački kvartet u d-molu, op. 34 Antonína Dvořáka, Haydnov Gudački kvartet u d-molu “Kvintni” te Drugi gudački kvartet u F-duru, op. 22 Petra Iljiča Čajkovskog.
Od 2005. godine u Zagrebačkom kvartetu sviraju braća Philips – violinist Davor i violist Hrvoje te violončelist Martin Jordan. S Goranom Končarom na mjestu prve violine kvartet je zahtjevnim ciklusima i brojnim gostovanjima u inozemstvu utvrdio međunarodni ugled, a 2007. je napokon dobio i vlastiti moderno uređeni prostor, s malom pozornicom i dvoranom u Ilici 31a, u susjedstvu kazališta Kerempuh.
Potom su učestale promjene na uvijek “vrućoj” prvoj stolici kvarteta. Prvu violinu, čija je dionica u kvartetu tehnički često najzahtjevnija, dvije godine svirao je Sergej Evseev, a sljedeće četiri Marin Maras. Nakon njegova odlaska na to je mjesto u prošloj sezoni došao još mlađi, također iznimno talentirani violinist Martin Krpan. Premda je tada bio još student, nije nimalo oklijevao prihvatiti iznenađujući poziv jer, kako nam je sam rekao, takva se ponuda ne odbija.
Album hrvatskih skladatelja
Na početku obljetničke sezone Zagrebački kvartet već je objavio i album “Klasični vrt” pod etiketom Spona classics posvećen u potpunosti djelima hrvatskih skladatelja, u skladu s važnom ulogom ansambla za koji su tijekom prošlog stoljeća napisane mnoge, pa i danas već antologijske skladbe. Proslava jubileja nastavit će se i u jesenskom dijelu nove koncertne sezone kada će Croatia records izdati četiri CD-a s povijesnim snimkama različitih postava ansambla, uključujući i Gudački kvartet Mauricea Ravela u izvedbi današnje postave. Naposljetku, Zagrebački kvartet 30. studenog 2019. izlazi i na pozornicu velike dvorane Lisinskog. Pridružit će im se gitarist Srđan Bulat i pijanist Filip Fak, a na programu će, uz skladbe Ravela, Boccherinija, Elgara i Brittena, biti i praizvedba novog djela Srđana Dedića.
