O zatvorenim granicama naoko otvorenih društva na 12. Subversive festivalu razgovarali smo s uglednom sociologinjom Sarom R. Farris, autoricom knjige “U ime ženskih prava: Uspon femonacionalizma” koja se bavi orijentalističkim teorijama te teorijom roda, rase i socijalne reprodukcije, stavljajući poseban naglasak na analizu položaja migrantica u Europi.
Često se govori o povratku ultrakonzervativnih vrijednosti u Europi. Gdje vi kao sociologinja vidite uzrok te pojave?
Rasizam definitivno igra ulogu u jačanju desničarskog pokreta šireći ideju da su uzrok svih naših problema migranti. To je klasična desničarska nacionalistička strategija. Ali uspon konzervativnih ideja treba primarno sagledati u kontekstu više ekonomskih kriza koje su u posljednjih dvadeset godina obespravile tisuće europskih radnika koji nisu ostali samo bez novca nego i bez socijalnih usluga. Ljevica je propala jer nije imala odgovor na krizu, nego je oponašala desno orijentirane stranke, što je na koncu dovelo do stvaranja društva desnih svjetonazora.
Što je femonacionalizam, termin iz naslova vaše knjige?
To je skraćenica koja se odnosi na iskorištavanje feminističkih ideja od strane nacionalista i neoliberala. Femonacionalizam vidim kao sastavni dio neoliberalne reorganizacije socijalnih, radnih i državnih imigracijskih politika, a u kontekstu spomenute financijske krize. On je ujedno i pokušaj zapadnoeuropskih stranaka da unaprijede svoje ksenofobne politike kroz promicanje ravnopravnosti spolova. Fascinantno je kako se takve stranke zapravo služe idejama ženskih prava kako bi lobirale protiv migranata i muslimana. S druge strane vođe ovih stranaka sve češće su žene, primjerice Marine Le Pen, što im daje dodatnu privlačnost među drugim ženama.
Kako to da su se feministice sada ujedinile s desničarima?
U Nizozemskoj, Francuskoj i Italiji postoji jaka nacionalistička struja koja tvrdi da muslimanski muškarci predstavljaju veliku opasnost za zapadnoeuropsko društvo zbog opresivnog tretiranja žena. S druge strane političkog spektra, neke poznate i uvažene feministice također su se pridružile antiislamskim pokretima, poput Élisabeth Badinter, Ayaan Hirsi Ali i Oriane Fallaci. One tvrde da su muslimanske zajednice iznimno seksističke suprotstavljajući ih zapadnim zemljama koje prikazuju kao superiorne po pitanju rodnih odnosa. Čitave ženske organizacije okrenule su se protiv muslimana zagovarajući zabranu nošenja tradicionalnih pokrivala i portretirajući muslimanke kao pasivne žrtve koje treba spasiti i emancipirati. Ova antiislamska feministička fronta predstavlja seksizam kao gotovo isključivu komponentu muslimanske kulture, a islam kao opasnu religiju protiv koje se treba boriti.
Vi smatrate da islam kao religija ne narušava ženska prava?
Ne mislim da islam negira ženska prava jer, ako čitate Kuran, postoje mnogi odlomci u kojima se prikazuje koliko su žene važne. Upravo je islam jedna od religija u kojoj su žene bile vrlo važne od samog početka. Ali ne želim reći da on ujedno nije patrijarhalna religija. Kršćanstvo, judaizam, budizam... sve su religije patrijarhalne i mizogine jer su u njima žene prikazane na inferiorne načine. U tom smislu islam nije drugačiji.
U svojem radu kritizirate integracijske politike koje pretpostavljaju da došljake iz islamskih zemalja trebamo poučiti zapadnim vrijednostima koje su prikazane kao superiornije?
U Francuskoj se svojedobno dijelio integracijski letak na kojemu je pisalo kako se treba prihvatiti činjenica da su žene i muškarci ovdje jednaki. Problem nije u naglasku na postajanju ženskih prava, već u načinu odašiljanja poruke i u pretpostavki da ti ljudi ne znaju ništa o ženskim pravima. Ispada kao da se ovi muškarci i žene međusobno nikad nisu poštovali. Postoji snažna eurocentrična i rasistička pretpostavka prema kojoj ti migranti trebaju biti naučeni što su ženska prava te da nitko od njih uopće ne zna što je feminizam.
Koji je trenutačno najveći problem u integraciji ljudi s Bliskog istoka i sjevera Afrike u europsko društvo?
Mislim da su najveći problem europska društva u kojima je sve je više desničarskih vlada, a samim time i rasizma i stereotipa. Isto tako teško im je pronaći legalan posao, a poslodavci ih iskorištavaju i ne pružaju im nikakvu zaštitu. Privatnici su sretni jer imaju jeftinu radnu snagu, poglavito u poljoprivredi i graditeljstvu.
A što je sa samim feminizmom? Pokret je izrazito rascjepkan, možemo li uopće govoriti o nekoj zajedničkoj ženskoj borbi?
U feminističkom pokretu uvijek su postojale podjele. U 1960-im i 1970-im godinama postojale su podjele između marksističkih i radikalnih feministkinja, ali su se istovremeno sve složile oko pitanja prava na pobačaj, razvoda i zaposlenja. Sve te žene bile su iz potpuno različitih sredina, ali opet ujedinjene u svojim zahtjevima. Danas je feminizam još uvijek vrlo podijeljen, posebno između klasa.
Mislite li da je feminizam danas aktivniji na akademskoj razini nego kao aktivistički pokret?
Takozvani akademski feminizam snažan je fenomen iz 1990-ih i s početka 2000, ali u posljednjih deset godina došlo je do preokreta te je iznova sve popularniji među mladim ženama, i to na globalnoj razini. Mlade pogotovo privlači neoliberalni tip feminizma. Naglasak je na povećanju prisutnosti žena u industrijama u kojima dominiraju muškarci, u korporativnom sektoru. Današnje žene žele biti glasnije, vidljivije i uspješnije, imati više samopouzdanja.•
ja neznam jel ova stvarno luda ili se pravi luda