Ne znam što radim krivo, pita se Paul McCartney u pjesmi eksplicitnog naziva “Ne znam” na početku novog albuma “Egypt Station”, pa nastavlja, “brat mi je rekao ‘životni stil pun bola’”.
Ako se takve stari pita Paul McCartney, jedan od najbogatijih i najuspješnijih svjetskih glazbenika, valjda se još uvijek osjeća mlad? Pogotovo kad nastavlja riječima “imam puno toga naučiti, moram biti snažan, što nije u redu sa mnom?”
Srećom, sve je u redu s Paulom McCartneyem koji pod zastavom diskografske kuće Capitol, istom onom koja je šezdesetih u SAD-u objavljivala albume Beatlesa, nastavlja dugotrajni pobjedonosni pohod s voljom koju nemaju ni trostruko mlađi od njega. Paul McCartney izvanserijski je talent koji je (s Beatlesima, uz malu pomoć prijatelja) definirao bitan dio suvremene pop-glazbe, pa nije čudno da se i na “Egypt Station” koristi starim i finim manirama te melodikom i stilom koje je praktički sam izmislio.
Pet godina nakon zadnjeg albuma, “Egypt Station” melodijski je pun reminiscencija na najjača oružja iz doba Beatlesa i njihova “studijskog” razdoblja od 1966. nadalje. “Volio sam se upropaštavati, ali ti dani su iza mene, sretan sam s tobom”, pomirljivo pjeva McCartney u akustičnoj reminiscenciji “Happy With You” koja stilski kao da je izašla s druge strane “Bijelog albuma” Beatlesa iz 1968. Nakon što je čitava britpop generacija, od Oasis do Blura, “prešla” preko njega i pomogla si stvoriti identitet, McCartney je u nedostatku Lennona zasigurno prvi koji ima pravo biti “retro” i koristiti vlastite izume.
“Egypt Station” gotovo da je u rangu njegovih najboljih albuma iz zadnje faze rada poput “Driving Rain” ili suradnje s Youthom (Martinom Gloverom) u postavi Fireman. Ima tu i prostora za banalnije pjesme poput “Fuh You” ili latino vježbe “Back in Brazil” koje Macca može napisati ako ga probudite u tri u noći i više sliče na njegova obožavatelja Jeffa Lynnea iz ELO. Ali, tako je to kad ti je melodija u krvi. “People Want Peace” nije u rangu Lennonove “Give Peace a Chance”, ali teško bi to bilo i očekivati usprkos dobrim namjerama.
No, u 57 minuta, s 14 pjesama i dva kratka instrumentala “Egypt Station” nudi sasvim dovoljno dokaza zašto McCartney ne treba stati, pogotovo u “Do It Now” ili šestminutnim “Despite Repeated Warnings” i “Hunt You Down/Naked/C-Link” koje pri kraju albuma pokušavaju biti epovi a la “The End” sa završnice “Abbey Road” albuma.
Uz pomoć lokalpatriotskog britanskog medijskog imperija, ne treba sumnjati da će ga prije uzdići u nebesa nego pribiti na križ. Za razliku od mnogih drugih koji obilato koriste njegovu ostavštinu – praktički pola svjetske pop-scene unatrag pedeset godina – Paul McCartney ovo je patentirao te je vitalan i sposoban nositi se s golemim zaslugama i prošlošću koja bi pritiskala i odavno pokopala mnoge.
većinu (n)ovih pjesama neće svirati na skorašnjim koncertima, ali bar se on ne mora brinuti za repertoar; ima ga više nego dovoljno, ne samo za nastupe nego i za soundtrack 20., pa i 21. stoljeća.
Drži se ti bajage to ti bolje ide