The New York Times, The Washington Post, People, Time Magazine, Vanity Fair... Ne, nije ovo knjiga o novinarstvu, već su svi ti ugledni mediji (a popis nije potpun) upravo ovom romanu dodijelili laskavu titulu – najbolje knjige 2020. I može se reći da su pogodili “u sridu”, jer ovo je moćna priča o rasizmu, ispričana iz sasvim novog kuta, onog koji pokazuje koliko je rasizam ne samo razorna nego i općerasprostranjena pojava. Brit Bennett u romanu “Moja nestala polovica” (Mozaik knjiga, urednica Aleksandra Stella Škec, prijevod Aleksandra Barlović) priču počinje u gradiću Mallardu u Louisiani. Šezdesete su godine 20. stoljeća, a taj je gradić poznat po samo jednoj osobini. U njemu, naime, žive crni ljudi svijetle kože. Tamo se rode blizanke Vignes – Stela i Desiree, a slijedeći njihovo odrastanje i život, kao i živote njihovih kćeri, sve do kraja osamdesetih godina, Bennett piše svojevrsnu alternativnu povijest rasizma u Americi.
Nije to nipošto jednoznačna priča; jedna sestra nestat će u bjelačkom svijetu, iskoristiti svoju boju kože te lagati mužu, kćeri, prijateljicama, susjedima... o svome porijeklu. No, ona svoj bijeli život živi u vječnom strahu od otkrivanja istine i odbacivanja, te u jednom trenutku postane najistaknutija borkinja protiv dolaska ljudi crne boje kože u zaštićeno bijelo naselje.
Druga sestra udaje se za čovjeka najtamnije boje kože i rodi isto takvu kćer, koja će u crnačkom Mallardu biti izopćenica, jer ljudi takve kože tamo nisu dobrodošli. I upravo u tim nijansama od bijelog do crnog leži moć ovog romana, dokazujući da rasizam nije ni crn ni bijel. On nosi sve moguće nijanse, a o mnogo njih govori Bennett u ovom romanu: od crne bake koja mora učiti voljeti crno unuče jer je ono toliko tamnije od nje, do crnih muškaraca u vječnom lovu na žene svijetle boje kože...
Ukratko, ovdje je sve što ste ikada željeli pitati o rasizmu, a niste se usudili, počevši od činjenice da ste rođeni u svijetu u kojem to nije problem, i baš svi odgovori, kao i brojna pitanja kojih niste ni svjesni.
