Otac moderne americane, tvrdoglavi gitaristički antiheroj, jedini hipi kojemu je Johnny Rotten htio poštedjeti život... Teško da ćete naći suvisao argument da osporite trajnu vrijednost Neila Younga, čak i danas, kada njegovo lice otkriva sve godine nakupljene osobne patnje, ali i još uvijek neugaslog kreativnog “nerva”. O tome svjedoči novi koncertni dokumentarac Jonathana Demmea, “Journeys” (Putovanja Neila Younga), koji je upravo stigao na velika platna domaćih kinematografa pred hrvatske fanove ovoga velikog glazbenika.
Ugođaj male dvorane
Demme (čiji redateljski potpis stoji na filmovima kalibra “Kad jaganjci utihnu”) poslu je pristupio profesionalno ali sa strašću okorjelog poklonika, portretirajući 67-godišnjeg kanadskog kantautora u intimnom ugođaju male dvorane Massey Hall u Torontu. Koncertni prizori prošarani su kratkim sekvencijama putovanja od rodnog grada Omemeeja prema mjestu događaja, tijekom kojeg se Young – vozeći stari ford crown victoria, model iz 1956. godine – prisjeća davno prohujalog djetinjstva.
Ništa spektakularno pritom nećete čuti, no ti su prizori ionako tek zgodno vezivno tkivo; glavna konstrukcija počiva na live izvedbama skrojenima od klasika poput “I Believe In You”, “After The Goldrush” i “Ohio” (jedna od ponajboljih “protestnih” rock pjesama uopće), te recentnih zgoditaka od kojih se samo neki (dirljiva “Love and War”, primjerice) mogu mjeriti s domašajima s početka karijere. Odjeven u traperice i svijetli sako, neobrijan i s pohabanim šeširom na glavi, Young i njegova gitara još uvijek izgledaju i zvuče poput simbola nekog zaboravljenog vremena u kojemu je umjetnički integritet bio sve, a komercijalna pravila ništa.
Emotivna važnost
Putovanja Neila Younga stoga će ponajprije biti od emotivne važnosti vojsci prokušanih fanova. Možda će se i najgorljiviji od njih teško priviknuti na ogoljenu, one-man verziju veličanstvenog Crazy Horse standarda “Down By The River”, no Young spada u onu vrstu darovitih ljudi kojima se svaka ekscentričnost može oprostiti.
