Dva ženska lika – majka i kći, nebrojene priče i nekoliko povijesnih trenutaka u oduvijek radničkoj, a danas forsirano ušminkanoj i betoniziranoj Trešnjevci. Marija i Ana majka su i kći čije je živote obilježila neutažena želja i potraga za ljubavi. Iako, njihova priča nije priča o romantičnoj ljubavi već o potrazi za smislom i svrhom, o želji da suvremena žena pronađe svoj identitet koji joj nije dan u sklopu društvenih uloga modernog društva.
Recimo da je ovo priča o Savremenoj ženi koja se ugasila 1993. Kako i zašto? Doznat ćemo u predstavi "Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu“ u režiji Saše Božića. Premijera je u Centru kulture Trešnjevka 25. studenoga, glavne uloge igraju odlične Sara Stanić i Jelena Hadži-Manev, a razgovaramo s redateljem Božićem.
Recite nam malo više o komadu koji režirate po svojoj priči?
Ova predstava je poetski isprepleteni diptih - scenska adaptacija dviju mojih kratkih priča koje prate dva monologa, dvije žene, majke Marije ( priča se događa u Jugoslaviji 80-ih) i kćeri Ane (čija priča obrađuje 90-te i 2000-te). To je priča o trešnjevačkoj tekstilnoj tvornici: "Suvremenoj ženi" koja se ugasila 1993. godine, kroz nju istražujemo neutaženu želju i potragu za ljubavi - potragu za smislom, svrhom i vlastitim identitetom. Dok Marija doživljava dvostruko razočaranje - u ideju ljubavi koju bi trebao ponuditi okvir obitelji, i u raspad političkog ideala u koji je godinama vjerovala - Ana nervozno pokušava otkriti temelje vlastitog svjetonazora. Odrastanje i nestalnosti odnosa, poslova i uvjerenja Anu čine junakinjom u kojoj će se mnoge suvremene žene prepoznati. Predstava se događa, naravno, na Trešnjevci, a u njoj se susreću i Zdravko Mamić i Tito! Predstava je kazališno - performativna minijatura u kojoj se pokušavaju približiti intimni svjetovi dviju žena koje se nikad ne mogu istinski razumjeti, a koje su osuđene da se razumiju.
Kakav je po vama položaj suvremene žene u današnjoj Hrvatskoj?
Predstava neizravno postavlja upravo to pitanje. Ana, kći iz naše priče, je suvremena žena koja nervozno pokušava otkriti vlastiti identitet i temelje vlastitog svjetonazora u kontekstu društva koje joj taj identitet ne nudi kao gotovo rješenje unutar tradicionalnih uloga. Ono što me zanima je činjenica da žena u Hrvatskoj često živi u stanju permanentne nestalnosti - nestalni odnosi, nestalni poslovi, nestalna uvjerenja. To nije samo njezin izbor, već strukturalno stanje u kojem se potraga za smislom i svrhom odvija u vakuumu - bez stabilnih društvenih okvira i bez jezika kojim bi žena artikulirala svoje iskustvo. Paradoksalno, Marija je krojačica koja vjeruje u radničko samoupravljanje, u politički ideal. Ana nema ni to. Ona je politologinja koja radi u kulturnom centru. To nije kritika, već simptom vremena u kojem živimo - gdje su ideali zamijenjeni pragmatizmom preživljavanja, gdje je politologija postala PR, gdje je smisao zamijenjen funkcijom. I dok se stalno govori o "osnaživanju žena" i "napretku", ja vidim generacije žena koje nose različite vrste razočaranja - starije generacije u raspadu ideja kolektiviteta, mlađe u nemogućnosti pronalaženja novih. To je ono što predstava pokušava pokazati bez didaktike, kroz intimne svjetove majke i kćeri
Na koji način je u predstavu upleten Tito?
Tito je u predstavi prisutan kao fantom - ne kao povijesna osoba, već kao simbol izgubljenog političkog ideala u koji je Marijino pokoljenje vjerovalo. On predstavlja ono "kao da je bilo nekad" iz naslova. Za Mariju, Tito i radničko samoupravljanje bili su okvir u kojem je njezin život imao smisao, politički i društveni kontekst koji je bio nešto više od individualnog preživljavanja. Raspad tog političkog ideala događa se paralelno s raspadom njezine vjere u ljubav i obitelj - dvostruko razočaranje koje definira njezin lik.
Ali Tito je tu i kao gorka ironija. U istoj priči imamo i Zdravka Mamića - prijelaz iz vremena kolektivnog ideala u vrijeme apsurdnog kapitalizma. Nisam htio Tita tretirati ni nostalgično ni osuđujuće. On je tu kao povijesni marker, pitanje: što se dogodilo između vremena Tita i vremena Mamića? Između političkog ideala i totalne deziluzije? I što to znači za generaciju Ana, koje moraju graditi svoj identitet bez ikakvog čvrstog ideološkog temelja?Je li to prokletstvo ili sloboda?
U svojim predstavama puno pažnje pridajete plesu i scenskom pokretu, ima li toga i u ovoj?
U ovoj predstavi Marija i Ana govore iz različitih vremena, različitih iskustava, ali njihova tijela nose sličnu težinu - težinu neutažene želje, traganja, razočaranja. Pokret omogućuje da se ta dva svijeta povremeno dodirnu, prepliću, reflektiraju jedan u drugom, iako se čini da se nikad ne mogu istinski razumjeti. Kroz pokret istražujemo i ritam njihovih života - Marijino usporavanje, zamor, težinu godina i izgubljenih iluzija, nasuprot Aninom nervoznom ubrzanju, konstantnom traganju, nemiru. To nisu plesne koreografije u klasičnom smislu, već organski scenski pokret koji izrasta iz unutarnjeg stanja likova.
Sarino i Jelenino tijelo postaju instrumenti kroz koje se dva intimna ženska svijeta pokušavaju približiti - publici, ali i jedno drugome. I tu je dramaturgija pokreta ključna jer ovo nije predstava o verbalnoj komunikaciji između majke i kćeri, već o pokušaju razumijevanja koje se događa negdje dublje, u prostoru gdje se tijelo, memorija i emocija susreću.
Postoje li još politički ideali u koje vi osobno vjerujete?
To je teško pitanje u vremenu nakon raspada velikih narativa. Marija je vjerovala u radničko samoupravljanje - i gledala je kako se raspadà. Ana ne vjeruje ni u što čvrsto - i osjeća prazninu te odsutnosti. Gdje sam ja u tom spektru? Ne znam je li riječ o političkim idealima u klasičnom smislu, ali vjerujem u vrijednost autentičnog umjetničkog iskaza, u kazalište kao prostor gdje se mogu postavljati neugodna pitanja bez gotovih odgovora. Vjerujem u potrebu za zajednicom - ne u nostalgičnom smislu povratka u prošlost, već u smislu izgradnje novih oblika solidarnosti.
Ako je išta ideal u koji vjerujem, onda je to potreba da prepoznamo i artikuliramo iskustva koja dijele ove generacije žena - i muškaraca - koji žive u vremenu nestalnosti. Da ne zaboravimo što je bilo, ali i da ne idealiziramo prošlost. Da ne odustanemo od traganja za smislom, čak i kada institucije, politika i društvo ne nude gotove odgovore. Ova predstava je moj način da istražim tu napetost.
Stara, ali odlična Gavellina predstava "Poljubac žene pauka" bavi se dvojicom luzera koji u zatvoru izmaštaju eskapizam, služeći se maštom kao posljednjim azilom slobode. Je li nam to zbilja danas jedino ostalo u ovom ludom svijetu?
Mislim da postoji važna razlika između eskapizma kao bježanja od stvarnosti i mašte kao prostora otpora i preživljavanja. U "Poljupcu žene pauka", mašta je zaista posljednji azil u uvjetima totalne fizičke i političke zatočenosti - ali je ona i prostor dostojanstva, ljudskosti, stvaranja značenja gdje ga sustav pokušava uništiti.
Danas živimo u paradoksalnoj situaciji - imamo daleko više "slobode" nego zatvorenici, ali često koristimo tu slobodu upravo za eskapizam u najgorem smislu riječi. Scrollamo, binge-watchamo, konzumiramo sadržaj koji nas omamljuje, a ne oslobađa. Marija i Ana u predstavi također žive određeni oblik zatočeništva - ne fizički, već strukturalni. Marija je zatočena u raspadu njezinog svjetonazora, Ana u nemogućnosti pronalaženja svog. I obje traže azil - ne nužno u mašti, već u pokušaju razumijevanja, u artikulaciji svog iskustva.
Možda je ono što nam je doista ostalo ne toliko mašta kao eskapizam, već mašta kao kritička snaga - sposobnost da zamislimo drugačiji svijet, drugačije odnose, drugačiju budućnost. Kazalište je jedan od rijetkih prostora gdje ta vrsta mašte može biti kolektivno iskustvo, gdje ne bježimo od stvarnosti, već je suočavamo kroz prizmu umjetnosti. I to nije malo.
Čini mi se da smo, kada govorimo o kulturi, trenutno osuđeni na borbu za potvrđivanje osnovnih vrijednosti kulture. Kako je živjeti bez zapravo smislene kritike rada?
Imate potpuno pravo - nalazimo se u apsurdnoj situaciji gdje stalno moramo dokazivati zašto kultura uopće treba postojati, zašto je važna, zašto zaslužuje financiranje. To je Sizifov posao koji iscrpljuje energiju koja bi trebala ići u stvaralački rad.
Što se tiče smislene kritike - to je možda još bolnija tema. Kritika nije samo ocjenjivanje predstava, već je dio kulturnog dijaloga, konteksta u kojem se umjetnost odvija. Bez ozbiljne kritike, predstave postoje u vakuumu - nemaju odjeka, nema debate, nema intelektualnog i društvenog konteksta koji bi ih smjestio u širu sliku.
Osobno, to iskustvo nedostatka smislene kritike je duboko otuđujuće. Radiš nešto, izložiš na sceni, i onda... tišina. Ili, što je još gore, površna hvala ili površna kritika koja ne ulazi u srž onoga što pokušavaš reći. Kao umjetnik osjećaš se kao da govoriš u prazninu. Ali s druge strane, to me natjeralo da budem precizniji u vlastitoj umjetničkoj viziji, da manje ovisim o vanjskoj validaciji, da gradim rad iz unutarnje nužnosti. I možda je to i jedini način - stvoriti djelo koje treba postojati.
Na čemu još novom možda radite? Kojom vrstom estetike i teorijskog mišljenja u kazališnom polju ste u zadnje vrijeme "inficirani"?
Nakon "Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu", sve više me zanima odnos između intimnog i političkog, između osobne memorije i kolektivne povijesti. Kako individualna priča postaje društveno relevantna bez da postane didaktična ili ilustrativna? Estetski, sve više gravitiram prema fragmentarnosti - ne kao stilu, već kao načinu odražavanja naše stvarnosti koja je sama po sebi fragmentirana. Linearno pripovijedanje često laže o tome kako zapravo doživljavamo svijet. Teorijski, zanima me feministička teorija ne kao ideologija već kao analitički alat za razumijevanje struktura moći i odsutnosti u koje su žene postavljene. Također me fascina koncept "hauntologije" - kako nas proganjaju fantomi prošlosti, kako živimo s ostacima ideologija, društvenih struktura i odnosa koji više ne postoje ali nas i dalje oblikuju. Tito u našoj predstavi je upravo takav fantom. I naravno, opsesija pokretom i koreografijom se nastavlja - sve više vidim kazalište kao multidisciplinarni prostor gdje se tekst, pokret, vizualni jezik i zvuk stapaju u nešto što nije ni drama ni ples ni performans, već hibridni oblik koji pronalazi novi prostor sudjelovanja zajednice.
Stiže nam vrijeme donošenja novogodišnjih odluka. Koje su vaše?
Novogodišnje odluke u kazalištu često zvuče pomalo apsurdno - kada radiš u kulturi u Hrvatskoj, svaka godina je preživljavanje, pa su "odluke" više kao molitve. Ali ako trebam biti konkretan: odlučio sam stati u obranu vremena potrebnog za istraživanje i razvoj predstava. Pritisak da se konstantno proizvodi novi sadržaj je ogroman, ali kvalitetno kazalište zahtijeva vrijeme - vrijeme za istraživanje, za eksperimentiranje, za grešku. Odlučujem stati iza procesa, a ne samo rezultata. Također, u Novoj Godini, želim pokušati biti bolja osoba, u svojoj obitelji, među svojim prijateljima i u svojoj zajednici.
Otvori KEKS Pay
Saša je ziher sin od nekog stevana, vrlo je kulturan, poznata kozaračka kultura