Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 96
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
RAZGOVOR

Legendarni jazz-glazbenik u Rovinju nam je govorio o sebi

core
Foto: Duško Marušić/Pixell
1/3
18.07.2011.
u 22:49

– Ovaj smo put kvintet jer nam se na violini pridružio Jean-Luc Ponty, a Frank Gambale novi je gitarist, uz moje stare partnere Stanleyja Clarkea na basu i Lennyja Whitea na bubnjevima, tako da je to danas nova grupa, kaže Corea

– Stanley Clarke i ja godinama smo u kontaktu i za to smo vrijeme razgovarali o povratku Return to Forever. Puno je obožavatelja koji se sjećaju benda pa smo pomislili da bi bilo dobro okupiti bend i malo svirati zajedno, a možda sve to malo i proširiti – kazao je ekskluzivno za Večernji list jazz-pijanist Chick Corea uoči izvrsnog rovinjskog nastupa legendarne jazz-fusion grupe Return to Forever kojim je na najbolji mogući način okončan prvi Avantgarde Jazz Festival.

Četiri godine nakon nastupa u Zagrebu zajedno s majstorom na bendžu Belom Flackom, Corea se pojavio u varijanti koja je sedamdesetih godina, kao jedna u trolistu velikih fusion grupa (uz RTF, bili su to Mahavishnu Orchestra i Weather Report), mijenjali iz temelja zvuk jazza. Ipak, poštujući da novi ljudi mogu u svaki bend unijeti i novu energiju, Corea je uz naziv benda RTF stavio i redni broj četiri.

– Ovaj smo put kvintet jer nam se na violini pridružio Jean-Luc Ponty, a Frank Gambale novi je gitarist, uz moje stare partnere Stanleyja Clarkea na basu i Lennyja Whitea na bubnjevima, tako da je to danas nova grupa. Ipak, sviramo neke pjesme iz sedamdesetih, neke pjesme s albuma „Hymn to the Seventh Galaxy“ i „Romantic Warrior“.

Osjećate li manji pritisak kada ste „samo“ član benda, kao u ovom slučaju, nego kada nastupate solistički ili kao vođa neke od svojih grupa?

– Nije to velika razlika jer uglavnom sviram s dobrim prijateljima i ne pravim veliku priču od toga kada sam vođa sastava. Vodstvo je nešto što vam se daje, a ne ono što uzimate. Tako da to uvijek ispadne više suradnja s prijateljima. Na sebe preuzimam organizaciju glazbe, ali uglavnom radimo zajedno.

Nadjenut vam je nadimak Kameleon zbog sklonosti da često mijenjate glazbene izraze, ali i stavove. A to ste uzvratili jakom tezom da treba imati hrabrosti mijenjati se pred očima javnosti.

– To je istina. Ta se izjava odnosi na jedno od temeljnih prava čovjeka da mijenja svoje mišljenje. Možete mišljenje mijenjati svake minute, svake godine, to je temelj prirode čovjeka, da uvijek radite nešto novo.

Svirali ste s najvećim imenima jazza: Stanom Getzom, Milesom Davisom, Herbiejem Hancockom... Tko su bile najjače osobnosti među njima, ljudi od kojih ste ponajviše naučili?

– Nemoguće je uspoređivati umjetnike takve veličine. Svaki je od njih poseban, kao što i svatko od njih ima posebno mjesto u mojoj glavi. Svatko je od njih velika priča.

Kraj šezdesetih i sedamdesete bile su za jazz-fanove i diskofile uopće vrlo uzbudljivo razdoblje u jazzu: rođen je fusion, koketiralo se s funkom, soulom, eksperimentiralo na raznorazne načine. Budući da ste bili dio te scene i rasli u njoj, je li i vama to najznačajniji dio osobnosti i karijere?

– Bio sam tamo, bio sam dio scene šezdesetih i sedamdesetih, dakle po tome sam isti kao većina obožavatelja. Ali to je ponajprije društveno pitanje. Kao umjetnik, individualac, u svim svojim fazama tražio sam najbolje moguće kreativne situacije za sebe i glazbu. Šezdesete i sedamdesete svakako su bile uzbudljive, ali ja sam pokušavao napraviti baš svaki trenutak svoga života uzbudljivim.

Je li ipak Milesov album „Bitches Brew“, koji je bio rasadnik novih ideja i talenata, među kojima i ste bili i vi, najzaslužniji za elektrifikaciju jazza i njegov potpuno novi život na kraju šezdesetih i u sedamdesetima?

– To je istina, ali samo zato što je većina izabrala da tako bude. Promocija je učinila to da svi govore o „Bitches Brew“. Ljudi su ga voljeli, a to je bilo vrijeme eksperimentiranja i utoliko se više priča o tom albumu dalje širi. Naime, svijetu je ponestalo pustolovnosti. Živimo u društvu koje je postalo dosta tiho, s puno policije, previše je sve zaštićeno, previše osjećamo vlade, sve je skockano... U šezdesetima ste znali točno tko vam je neprijatelj, sada je sve negdje ispod površine. Zato je posao umjetnika da otvara i čeprka.

Danas je to puno teže?

– Puno, puno teže. To je pitanje društva, ne moje glave. U mojoj glavi nije teže, ja i dalje imam ideje, ali iznijeti nešto pred javnost, putovati svijetom i širiti nove ideje, raditi nove glazbene stavove, to je danas puno teže.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije