Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Hrabrost

Mama je donijela sok koji nitko nije popio. Sokovi prekasno isporučeni ljudima koji su u međuvremenu otputovali ostaju valjda medicinskim sestrama. Čaj od kamilice je za bolesne i viroznu djecu
01. travnja 2015. u 17:39 1 komentara 1499 prikaza
ivana šojat kuči
Foto: Privatni album

Držao sam je za ruke, ovako, znaš," uhvatio me za obje ruke, skupio mi dlanove kao da me prisiljava na molitvu. Neugodno mi je bilo. Zbog svega. Zbog njegovih ruku koje su me, onako drhtave, kvrgave, prisiljavale da pogledam u noćni ormarić s vrčem i čašom, zbog očiju koje su prema meni poskočile poput dječjih. Zbog svega. "'Milice, Milice moja!' rekao sam joj. Nisam znao što bih joj rekao. Plakala je, znaš. Baš plakala", glasom mi se unosio u lice. Mogao sam se zakleti da miriše na sol, na nešto natopljeno slanom vodom.

Htio sam mu reći neka prestane, da ne mogu to podnijeti. To, to njegovo stanje, tu vodu u njegovim očima. "Dijete sam ti", htio sam mu reći. "Ne smiješ preda mnom plakati. Ne možeš mi to govoriti. Ne tiče me se to. Ja sam iz druge priče. Od druge. Moja mama je druga."

Pipao mi je lice pogledom. Hladne, ruke su mu bile hladne. Plašilo me to. Kao trenutak smrti. Kao da je otišao iz sebe, kao da stojimo na nekom peronu, a on odlazi, sprema se otići, govori mi sebe, ispričava mi se, žurno prepričava razloge koji su ga pretvorili u ovo što je bio, od čega nije mogao pobjeći.

"'Moramo otići, nekamo otići,' rekao sam joj, znaš to sam joj ponavljao, nisam znao što bih joj drugo rekao, nisam vidio drugog izlaza. A ona je samo plakala i tresla glavom. Kao u roju pčela", žilavo je nastavljao. Glas mu je škripao, škrgutao, gubio intonacije. Oči su mu gubile boju. Kao da se ispiru. Kad god bih se usudio pogledati ih u trzajima. Sestre su hodnicima prolazile s večerom na kolicima koja su škriputala. Osjetio sam miris čaja od kamilice. Bljuvalo mi se. U djetinjstvu mi se uvijek bljuvalo od kamilice i bolnica, cjepiva i ljudi koji kašlju u čekaonicama. Mama je otišla po sok. Kao da je otišla po eliksir života koji će tatu vratiti iz mrtvih, povratiti ga. Kao da sigurno ne stoji pred ulazom na odjel i onaj tetrapak s gustim sokom od breskve ne drži ispod miške kao jučerašnji kruh za golubove na Trgu Ante Starčevića. I hladno joj je. Znam da joj je hladno. I drhti. Puši cigaretu za koju tata ne smije znati kao ni ona za tu Milicu. Kao da joj nećemo nanjušiti nikotin na prstima i dim u kosi.

"'Kamo ćemo otići?' pitala me. Držala se za trbuh. Točno se sjećam", glas mu je zatitrao, ispustio mi je ruke i uhvatio se za trbuh. Valjda da pokaže. Sve one cijevi infuzija i morfija poskočile su s tim njegovim žućkastim, kao umrlim rukama, spustile mu se niz tijelo. Na pamet su mi pale marionete. "'Bilo kamo, što dalje odavde', rekao sam joj, a nisam znao kako ću nas prehraniti s crkavicom bravarskog naučnika. U Subotici sam vandrovao, znaš", osjetio sam da me pogledao. Iako sam zurio u one cjevčice na njegovim rukama kojima se i dalje za trbuh držao kao da se štiti od udarca. Ili miluje dijete koje se rita. Kimnuo sam glavom. Nisam znao zašto. Netko se tiho smijao. Valjda one sestre s večerom. Nije mi bilo jasno kako se itko može smijati na ovome odjelu s kojeg svakoga dana barem netko ode ni u što. "Milica je bila prelijepa, tako krhka, profinjena: modre oči i medena kosa, kosa boje meda od... od bazge, valjda bazge, tanane ruke, prste kao od porculana. Ne znam što je vidjela na meni", tresao je glavom. Jastuk je šuštao, ostaci kose na njegovoj glavi šuštali su na onom, kako mi se činilo, jastuku mokrom od znoja. Ili su to bile sjene. Ne znam. Znao sam da i mama ima modre oči. I kosu boje nekakva meda. Znao sam da je i ona krhka. Gledao sam ga kako trese glavom, kako kašlje, valjda pokušava iskašljati to nešto što mu je jelo pluća. I utrobu. Pomislio sam na praznu ljušturu cvrčka koju sam jednom, na moru, valjda u Biogradu, pronašao ispod paukove mreže. Pauk ga je pojeo. Iznutra. Ostao je šupalj, proziran cvrčak. Ipak cvrčak, prepoznatljiv.

"Naposljetku je htjela pobjeći. Htjela je. Možda zapravo nije znala da je sa mnom čeka život po konačištima, radničkim naseljima." Ponovno je kašljao. Gledao sam prema vratima. Molio sam Boga da mama odluči zapaliti još jednu na onoj zimi, ispred ulaza na odjel, pokraj onih kolica koja spremna čekaju nove putnike ni u što. "Te večeri su me sačekali ljudi, valjda nadničari njezina oca. Njezin stari je imao tvornicu obuće, bili su imućni..." Znam da je poželio primaknuti mi se i to mi došapnuti u povjerenju. Ne znam zašto. Bili smo sami u sobi koja je u mraku kasnog zimskog poslijepodneva djelovala još samotnije. "Dočekali su me ti ljudi u cokulama. Sjećam se cokula. Ne znam zašto", gubio se u detaljima. Ne znam zašto. Na pamet su mi pale one ružne smeđe cipele koje sam morao obuti prvoga dana prvoga razreda osnovne škole. S mrljama od suza koje su kapale kao grašak. Nisam htio u školu. "'Gubi se iz grada!' rekli su mi, režali su. 'Milica nosi moje dijete! Naše dijete!' mislim da sam vikao. Počeli su udarati, srušili su me na pod, kraj garaže za lokomotive, nogama su me udarali. 'Nema više djeteta u Milici!' vikali su, smijali se i šutali me. Mislio sam da će mi sve polomiti, bubrege mi izbiti. Danima sam pišao krv." Pogledao sam ga. Zurio je u strop kao u Milicu. Suze su mu se slijevale niz sljepoočnice. Učinilo mi se da mu oči više nemaju nikakvu boju. Ili je to bilo zbog mraka. Htio sam ga pitati je li svjestan da mene ne bi bilo da je ono dijete, njegovo i njezino dijete, ostalo u Milici, da su pobjegli u neko konačište ili radničko naselje. Radnička naselja uvijek su nekako uz prugu i zaudaraju na ugljen.

Umjesto toga, samo sam ga pitao glasom koji nisam prepoznao, jer nekako nije bio moj:

"I što si učinio?"

Duboko je uzdahnuo. U njemu je nešto zaškripalo. U bolnicama uvijek sve škripi. Vrata, cijevi, kolica, pluća.

"Pobjegao sam." Odgovorio je neobično svojim glasom. "Nisam imao muda, sine, to si neću nikad oprostiti", okrenuo je glavu prema prozoru kao da je ondje mogao vidjeti išta drugo osim ove sobe i zrcaljene trake neonskoga svjetla iznad njegova uzglavlja. I noć koja je u nas zurila onako zimski, bez riječi i ptica. "Kamo zimi odu sove iz bolničkoga parka?" htio sam ga pitati. A nisam. Bilo mi je glupo pitati ga za sove nakon priče o mrtvom nerođenom djetetu koje mi je nekako morbidno, nemoguće bilo polusestra. Ili polubrat. Mogao sam ga pitati za Milicu, je li živa, zna li išta o njoj. Sam od sebe, naposljetku je samo rekao: "Nikada nikog nisam volio toliko kao Milicu, ali bio sam slabić, prokleti slabić. Do kraja."

Na pamet mi je pala mama koja sve češće plače u kuhinji. Misli da je ne vidim i ne čujem u kuhinji. Puštam je neka tako misli. Valjda joj je lakše ako misli da mislim da je jaka. Ljudi vole biti jaki. I hrabri.

Htio sam mu reći i da je hrabrost nastaviti dalje, čak i ako praviti djecu jednoj ženi, a voljeti dugu zvuči pomalo kukavički. Htio sam ga pitati i jesam li ja kukavičje jaje što ga je u utrobu moje majke postavio misleći na drugu, no to mi je zvučalo perverzno, pa sam ustuknuo.

Mama je donijela sok koji nitko nije popio. Sokovi prekasno isporučeni ljudima koji su u međuvremenu otputovali ostaju valjda medicinskim sestrama. Čaj od kamilice je za bolesne i viroznu djecu.

Htio sam utješiti mamu. Rekao sam je da bi tata ionako otišao, da je ionako zurio u prozor, u onaj mrak, a ne u mene, da nas ne bi ni vidio. Namjerno sam ispustio Milicu koja ga je jamačno dočekala na drugoj strani, onkraj puta. Ako je otišla prije njega. Postoje li i ondje svratišta, radnička naselja koja vonjaju na ugljen? Nisam imao koga pitati.

 

Trčanje
STIŽE PRAVA ZIMA
Što napraviti da trčanje ostane aktivnost u kojem uživamo, a ne noćna mora
  • stari_mačak:

    Odlična. Uz neke sitne ispravke ponavljanja ("Na pamet mi je pala mama koja sve češće plače u kuhinji. Misli da je ne vidim i ne čujem u kuhinji.") koje nemaju utjecaja na fabulu, najbolja priča do sada. Žiriju će zaista ... prikaži još! trebati hrabrosti da joj ne dodijeli nagradu.