Lipanj je u zagrebačkom Kerempuhu već tradicionalno festivalski mjesec, a kazališna publika odavno zna da je to i mjesec (satiričnog) smijeha. Na ovogodišnjim 46. Danima satire Fadila Hadžića trebali smo vidjeti dvanaest predstava, sve ih je iz ponuđenog odabrala izbornica festivala, ugledna dramaturginja Jelena Kovačić, ali zbog bolesti glumice u zadnji čas iz programa je ispao naslov Teatra &TD, odlična predstava "Žena popularnog pokojnika" koju je napisao i režirao Filip Šovagović.
No festivalskih uzbuđenja neće nedostajati, uz dvije predstave Satiričnog kazališta Kerempuh, publika će gledati predstave HNK Split, HNK Zagreb, Teatra Exit, koprodukciju HNK Rijeka i Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula, splitske PlayDrame, koprodukciju Umjetničke organizacije Punctum i Kunstteatra, ali i gostovanja beogradskog Ateljea 212, Narodnog pozorišta Sarajevo i Narodnog kazališta iz Subotice. Evo što o svemu kaže izbornica festivala.
Koliko ste predstava odgledali da izaberete najbolje koje ćemo gledati na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića?
Ove godine prijavljeno je sveukupno 58 predstava iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije. Mislim da ta brojka svjedoči o relevantnosti i važnosti festivala koji se ove godine održava 46. put i koji već tradicionalno postoji kao zaštitni znak Kazališta Kerempuh. Iz tog vrlo širokog raspona različitih predstava i u umjetničkom i u produkcijskom smislu trebalo je izabrati njih dvanaest. Za neke je bilo odmah jasno da ne mogu ući u izbor jer se žanrovski nisu uklapale, ali nije bilo lako donijeti konačnu odluku. Kvalitetnih predstava bilo je više nego što ih je moglo postati dio festivalskog programa, što svjedoči o živosti i vibrantnosti kazališne zajednice, ali je meni osobno izuzetno otežalo donošenje konačne odluke. Napraviti izbor bio je, kao i prošle godine, veliki izazov. To je uvijek nekako neobičan i pomalo nezahvalan proces, tako da su u nekim situacijama odlučivale zaista nijanse. Predstave koje će publika ovog lipnja moći gledati na Danima satire Fadila Hadžića istaknule su se svojom kvalitetom, društvenim angažmanom, spremnošću na umjetnički rizik, ali naravno, i svojim tematskim preokupacijama.
I kakve su teme kojima se danas – u vrijeme kada izlazimo iz dvogodišnje pandemije, ali ne znamo što nam donosi jesen, a Europom bjesni rat i Rusija zvecka nuklearnim oružjem – uopće bavi satira?
Trenutak povijesti koji živimo pomalo je zastrašujući, vrijeme opuštanja od pandemijskog kaosa trajalo je vrlo kratko i teško je uopće misliti o tome što nas sve čeka. Pišući riječ izbornice, dok svjedočimo ratnim strahotama koje se događaju, pitala sam smijemo li se uopće smijati? Ili je to zapravo jedino što nam preostaje, jer umanjuje našu nemoć, a istovremeno osnažuje naš otpor? Satira nekako uvijek istovremeno pokazuje i svu tragiku i svu komičnost života, pojavljuje se i u velikim potezima i u sitnim nijansama i nitko i ništa nije oslobođen od njezine kritičke oštrice i baš u tome i jest sadržan oslobađajući potencijal satire. Zato mi je bilo drago gledati koliko autora i autorica ne odustaje od konstantnog propitivanja društveno-političkog konteksta u kojem živimo prikazujući ga kroz nesmiljeni, satirički pogled. U tom smislu tematski raspon izabranih predstava zaista je širok, od problematiziranja političkih protekcija, medijskih manipulacija, odrastanja u marginalnim kvartovima, razaranja stereotipa o tzv. ženskim predstavama do vrlo intimnih životnih situacija, koje, kada se podijele na sceni, postaju zaista katarzične. Ovogodišnji festival doživljavam kao jednu kazališnu mikrozajednicu jakih autora, autorskih timova i ansambala koji kazalište prepoznaju kao mjesto društvene odgovornosti, a te se odgovornosti neće odreći ni u trenucima dok se svijet oko nas ponovno raspada.
Koliko je bilo teško na festivalu postići omjer između klasika i novih suvremenih autora?
Moram priznati da nisam pazila na to da radim bilo kakve omjere, ali mi je bilo važno da u izbor uđe što više suvremenih tekstova, da festival pokaže koliko je suvremeno dramsko pismo jako, živo, aktualno i vrijedno gledanja. Tako ovaj festival istovremeno postaje i jaka podrška suvremenoj dramskoj produkciji. I klasici koju su ušli u izbor vrlo su suvremeni u svojoj interpretaciji, bilo da se radi o redateljskim koncepcijama ili snažnim autorskim adaptacijama. Na primjer, za sarajevsku Nušićevu "Protekciju" adaptaciju je pisala Milena Bogavac, jedna od najznačajnijih srpskih autorica, a za Molièrova "Škrca" Tomislav Zajec, jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, tako da su na neki način i to zapravo suvremeni tekstovi.
Sudeći po popisu predstava koje ćemo gledati, neke od njih donose i jake ženske priče. Koliko je to vama osobno važno?
Društvo u kojem živimo prije svega je patrijarhalno koliko god mi deklarativno tvrdili da nije. I kazalište je u svojoj biti patrijarhalno, ali u njemu je barem sve moguće, pa i uspostavljanje nekog pravednijeg društva. Razbijanje patrijarhalnih obrazaca koji zapravo jednako štete i ženama i muškarcima, jer postavljaju krute i zastarjele odnose moći, zasigurno je i jedan od važnih zadataka kazališta. Taj kazališni zadatak i meni osobno je izuzetno važan. Festivalska će publika moći gledati niz snažnih glumica u vrlo jakim ulogama i mislim da žiriju neće biti lako donijeti odluku.
Kazalište Kerempuh ima vjernu publiku koja točno zna što očekuje u tom kazalištu. Sjećam se kada smo jedne godine na Danima satire gledali Buljanovu predstavu "Kiklop", u kojoj je sudjelovao i Let 3. Tada je gotovo pola publike doslovno pobjeglo iz dvorane. Mora li izbornik festivala misliti i na to?
Jako sam voljela tog Buljanova "Kiklopa" i tu ludu i oslobođenu energiju koju je ta predstava emitirala sa scene te potpuno razumijem i podržavam odluku tadašnjeg izbornika da je uvrsti u festival. S jedne strane treba voditi računa o očekivanjima publike, ali prije u smislu nekog žanrovskog okvira koji i jest specifikum ovog festivala, iako je sama satira vrlo propustan žanr. No s druge strane gledatelje treba i iznenaditi, poduzeti neki rizik, a ovaj festival je uvijek i prilika za Kerempuh da u svoju dvoranu dovede i neku novu publiku. Glavni zadatak izbornice ili izbornika jest da stoji iza svog izbora predstava i da se on uvijek prije svega temelji na kvaliteti predstave. Naravno da svaki izbornik donosi sa sobom neku novu perspektivu i upravo zato i jest važno da se izbornici mijenjaju jer to donosi živost festivalu i svake ga godine iznova na neki način regenerira.
Koliko olakšanje donosi činjenica da se nakon pandemije publika očito zaželjela kazališta?
Pandemija je s jedne strane ozbiljno ugrozila život kazališta, ali nam je na neki neobičan način pokazala koliko nam je kazalište važno, prije svega zato što počiva na živom susretu glumaca i publike, na dijeljenju zajedničkog prostora i vremena, a upravo je zajedničko bivanje ono što nam je u to dugo pandemijsko vrijeme bilo zabranjeno. Sada dvorane konačno mogu otvoriti svoja vrata u punom kapacitetu i to je jednako važno i publici i kazalištima. Veselim se punim dvoranama na ovogodišnjem festivalu.
