Julie Béna, francuska umjetnica koja živi između Pariza i Praga, jedna je od glavnih zvijezda ovogodišnjeg festivala Organ Vida. Njena izložba, nazvana "Mamac" ili "Lure", postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, svojevrsni je presjek njenog dosadašnjeg rada u najrazličitijim umjetničkim medijima koji spaja kazalište i performans, slike i film, instalacije i skulpture. Koncipirana poput cirkuskog trga kojim dominira golemi šator, glavni likovi njenog putujućeg cirkusa ekscentrični, uznemirujući, ali i komični, bića koja plešu na tankoj granici između humora i horora...
Vaša izložba u sklopu festivala Organ Vida koncipirana je kao cirkusko naselje, a središnji dio je upravo cirkuski šator, rad napravljen posebno za ovu prigodu. Možete li nam reći nešto više o konceptu i zašto baš cirkus?
Željela sam da izložba posjetiteljima pruži osjećaj boravka u nekoj vrsti cirkuskog naselja. Cirkuski šator je rad naručen za festival Organ Vida i ovu izložbu, dok su svi ostali radovi koje vidite u prostoru postojali i prije. Ja sam djetinjstvo provela u kazališnoj trupi, živjela sam u kamp-kućicama, a imali smo i cirkuski šator. Bilo je to kazalište, ne baš cirkus, ali ta estetika i način života duboko su utkani u mene. Ideja je bila da posjetitelji, čim stignu i popnu se pokretnim stepenicama, dođu pred vrata koja su ulaz u cirkus. Na samom šatoru otisnuti su prizori iz mojih predstava i performansa, unutar šatora prikazuje se moj film "Dirty Shirley", a okolo su postavljeni različiti elementi – od cirkuske prikolice, preko skulptura dvorskih luda, goleme glazbene kutije do instalacije u obliku kola sreće. Željela sam rekreirati taj osjećaj dolaska na cirkuski trg, gdje su postavljene prikolice, podignut je šator, a uokolo događaju se najrazličitije stvari.
Spomenuli ste da ste djetinjstvo proveli u putujućoj kazališnoj trupi. To zvuči fascinantno. Kako je izgledao taj život?
To je duga priča... Šezdesetih godina u Francuskoj kulturni život bio je izrazito centraliziran, sve se događalo i nalazilo u Parizu. U to vrijeme nije bilo mnogo kazališta i kulturnih centara po manjim mjestima. No, kada je André Malraux postao ministar kulture, on je istinski želio decentralizirati kulturu, dovesti je u sve dijelove Francuske i počeo je podupirati projekte koji su tome stremili. Direktor kazališta u kojem je moja majka radila, koji je i sam bio glumac, imao je nešto novca, a igrom slučaja je odrastao s Romima. Od njih je preuzeo ideju nomadskog života, putovanja u karavani i odlučio pokrenuti putujuće kazalište. To je značilo da sami gradite svoje kazalište i možete ga seliti iz dana u dan, iz grada u grad, s ciljem demokratizacije kulture i kazališta. Iako je to nalikovalo na cirkus, i imalo je centralno mjesto poput cirkuskog šatora, nisu prikazivali takve točke, već su izvodili kazališne predstave. Moje odrastanje, kao što možete primijetiti, imalo je velik utjecaj na moj umjetnički rad. Cirkusi, a i putujuća kazališta, iako su u našoj kolektivnoj svijesti još uvijek snažno prisutni – makar brojni ljudi nikada nisu bili u pravom cirkusu, simbolika jednog takvog šatora apsolutno im je jasna – posljednjih godina polako izumiru. A mene okupiraju upravo takve stvari, fenomeni koji su nekoć bili tako velik dio naših života, a danas nestaju. Zapravo, zanimaju me svi autsajderi, likovi s margine, bića koja u ljudima izazivaju odbojnost pa i strah, od luda i klaunova do paukova i puževa...
Kakvu je ulogu u tom kazalištu imala vaša majka? Je li bila glumica?
Moja majka je bila glumica. No, život u Francuskoj za žene nije uvijek bio lak, pogotovo tih godina i patrijarhalne strukture bile su izrazito snažne i ograničavajuće. Recimo samo da su se okolnosti posložile tako da više nije mogla biti glumica pa je preuzela administraciju kazališta. Organizirala je turneje i brinula se o cjelokupnoj logistici tog putujućeg kazališta, a čak je i prodavala ulaznice iz cirkuske prikolice nalik onoj kakvu ovdje možete vidjeti izloženu. Kako me odgajala sama i nije imala nikakvu pomoć, prvih nekoliko godina vodila me sa sobom. Jednostavno me morala negdje smjestiti, pa sam bila uz nju. Nisu bili na turneji cijele godine, naravno. Putovali su u jesen i u proljeće, jer je zimi bilo prehladno i logistički neizvedivo s velikim kamp-kućicama. Tako da sam ja s njom putovala dva ili tri mjeseca, dvaput godišnje. Ponekad bi igrali samo jedan kazališni komad u sezoni i s njim putovali zemljom, ali katkad su organizirali i festivale, što bi značilo da bismo se na jednom mjestu zadržali tjedan ili čak deset dana, a bilo je, osim kazališta, tu i plesa, glazbe...
A unutar samog cirkuskog šatora prikazuje se film "Dirty Shirley". O čemu je tu riječ?
Film je snimljen prije dvije godine u Denveru, u Coloradu, u sklopu rezidencije Black Cube muzeja. Dugo sam povezana sa SAD-om, provela sam tamo mnogo vremena na umjetničkim rezidencijama dok sam bila mlađa i zaista sam željela snimati tamo, iskoristiti tu tipičnu američku kodifikaciju kuća i krajolika, igrati se tim vrlo specifičnim američkim vizualnim vokabularom. No, naravno, kako nisam Amerikanka, imam drugačiju perspektivu. Film se stoga igra s različitim žanrovima – hororom, romantičnim filmom – a tu je i snažan utjecaj američkih TV serija koje su me uvijek fascinirale. Shirley Temple kao polazišnu točku odabrala sam zbog naših osobnih sličnosti, naravno, ja nikada nisam bila zvijezda poput nje, ali postoje određene dodirne točke u našim odrastanjima. Htjela sam, među ostalim, zaroniti i u američku "prljavštinu", u one priče koje vam ne prodaju, već one paralelne koje se odvijaju u sceni. Primjerice, sam koncept dječjih zvijezda, kakve postoje u Americi, je vrlo kompleksan i bizaran. Kada sam istraživala Shirley Temple, otkrila sam da su proizvodili silne predmete s njezinim likom – lutke, odjeću, ali i sapune. Dakle, mogli ste tijelo prati sapunom Shirley Temple – djeteta. To, naravno, zvuči nevjerojatno čudno, ali bilo je predstavljeno kao nešto sasvim normalno...
U vašim radovima često se pojavljuju članovi vaše obitelji – suprug, kći, majka. Oni postaju likovi u vašim filmovima i performansima. Kako to da ih uključujete u svoj umjetnički proces?
Da, moja obitelj glumi u gotovo svim mojim filmovima! U "Dirty Shirley" glume moj suprug i kći, i oboje postaju "Prljave Shirley". U mom prethodnom filmu, "Strakati" koji se na ovoj izložbi prikazuje unutar prikolice, također se pojavljuju. Kroz filmove, ali i svoj rad općenito, se na neki način pokušavam nositi sa svojim problemima ili traumama, kako god ih želite nazvati. Tako da "Strakati" govori o višestrukim ulogama koje žena ima i mora obnašati – kći, supruga, majka – dok istovremeno pokušava graditi karijeru. U tom filmu moj lik kaže "dosta" i pobuni se. Postajem prava noćna mora svoje obitelji, ne ponašam se onako kako bi se "trebalo"! To je zapravo jedna mračna fantazija o tome što bi se dogodilo kada bih apsolutno prestala ispunjavati sva očekivanja, kada bih postala čudni "joker", luda, kojoj je dopušteno da radi što god poželi.
A čime se vaš suprug inače bavi?
Direktor je zbirke moderne i suvremene umjetnosti u Nacionalnoj galeriji u Pragu! Dosta ozbiljan čovjek (smijeh).
Jedan dio izložbe referira se i na vaš "cabaret o pobačaju" – provokativan spoj forme i tematike. Možete li nam ispričati priču iza tog rada?
Uvijek se volim igrati na tankoj liniji između komedije i tragedije, smiješnog i strašnog. Priča iza cabareta o pobačaju je vrlo osobna. Naime, moja baka je umrla od posljedica ilegalnog pobačaja. Pobačaj u Francuskoj nije bio legalan do 1979. godine, a zakon je donesen upravo zato što su žene umirale kao muhe. Baka je, nakon što je već rodila šestero djece, bila primorana napraviti ilegalan pobačaj koji je bio loše izveden. Doživjela je teško krvarenje, ali kada je otišla u bolnicu, odbili su primiti. To nije bilo ništa neobično za Francusku 50-ih godina. Umrla je kod svoje sestre, iskrvarila je. Moja majka je tada imala 14 godina. Kasnije je i moja majka imala sličnu priču, a i ja sama. Shvatila sam da u našoj obitelji očito postoji golema trauma vezana uz to, koja se prenosi kroz generacije.
Kako ste tu transgeneracijsku traumu pretočili u umjetnost?
Baku nisam nikada upoznala, a moja majka, zbog vlastite traume, nikada mi nije puno pričala o njoj. Kada sam rodila kćer, željela sam da ona zna tko je bila njezina prabaka. Kontaktirala sam sestre svoje majke i zamolila ih da mi ispričaju priče o njoj. Neke su odbile, jer ni one, čak ni u devedesetima, nikada nisu odžalovale taj gubitak. Ali neke jesu i otkrila sam da je bila izvanredna i vrlo duhovita žena koja je pisala sjajnu poeziju. Napustio ju je muž sa šestero djece i morala se sama snalaziti. Zaposlila se kod čovjeka koji je organizirao plesnjake vikendom. Vozila je kamion i podizala šator za ples, baš kao i moja majka kasnije u kazalištu. To je ludo, zar ne? Prvo sam napisala performans o njezinoj priči, a kasnije, za jedan festival, stvorila sam "Kabare o pobačaju" pod nazivom "Stories of Rivers". Ima tri čina, šljokice, glazbu, pjesme i puno crnog humora. Sada sam dobila narudžbu od jednog kazališta u Parizu da taj rad pretvorim u pravu dramsku kazališnu predstavu koja bi premijerno trebala biti izvedena 2027. godine.
Čini se da vas privlače likovi i teme koje su na margini, koje su odbačene ili zaboravljene – lude, klaunovi, puževi, pauci...
Da, jer sam i sama autsajder. U školi su me vršnjaci izrazito odbacivali i zlostavljali. Zadržala sam tu povezanost s nepoželjnima, s onima koje nitko ne želi. Otac me nije priznao niti me odgajao, tako u meni oduvijek postoji taj primarni osjećaj odbačenosti. Zbog toga imam empatiju prema likovima koji su odbačeni ili više nikome nisu zanimljivi, poput pantomimičara, klaunova ili dvorskih luda. To su bili važni likovi stoljećima, a danas su nestali.
S obzirom na to koliko je vaš rad prožet osobnim i obiteljskim pričama, doživljavate li umjetnost kao neku vrstu terapije?
Za mene umjetnost nije terapija, nipošto. To ostaje umjetnost i mora komunicirati s drugima. Umjetnost koju stvaram polazi od moje osobne priče, ali cilj mi je, kroz priču koju pričam – bila ona istinita ili ne, nije važno – obratiti se publici, bilo kome. Ljepota kazališta i cirkusa je u tome što se možemo povezati s tim, čak i ako nikada nismo bili u cirkusu. Svi znamo da postoje zavjese, glumci, svjetla, tama, zvuk. Ja se igram s tim općim mjestima, arhetipima i kodovima koje publika prepoznaje. Tu su glazbene kutije, mjesec, konj, dvorska luda, kolo sreće.... U svemu od toga možete nešto "uhvatiti". Što ćete s tim učiniti, hoće li vas dirnuti ili ne, to je na vama. Ali moj cilj nije raditi psihoterapiju za sebe, već se baviti univerzalnim problemima i pitanjima iz života svih nas – majčinstvom, ljubavlju, mržnjom, obiteljskim borbama. Kao što sam već rekla, volim plesati na liniji kontrasta, smijeha i horora, privlačnosti i odbojnosti. Nekim posjetiteljima mojih izložbi to izaziva nelagodu. Ali ponekad umjetnost i treba učiniti da se osjećate nelagodno. Da se zapitate: zašto mi se ovo ne sviđa? Što me ovdje pogađa?
Otvori KEKS Pay
