Foto: Screenshot
Dva su načina da se izvuče iz siromaštva, reći će Balram, junak „Bijelog tigra“. Prvi je politika, a drugi je – kriminal. Tijekom ovog filmskog putovanja, a i aposteriorno govoreći, Balram će, kao mladi poduzetnik, svojim primjerom pokazati da je tu riječ zapravo o jednom načinu.
Da bi ispričao priču o svom uspjehu, Balram se vraća u djetinjstvo. Njegova obitelj pripada jednoj od najnižih kasti u indijskom društvu. Žive u teškom siromaštvu, odnosno, kako kaže protagonist, u mraku. Upravo zbog toga, ali i zato što je jednostavno bio bistro i inteligentno dijete (čak ga je i učitelj prozvao bijelim tigrom, čudom koje se događa jednom u generaciji), Balram mašta o školovanju u Delhiju. Međutim, kada njegov otac ne bude više u mogućnosti isplaćivati novac svom gospodaru, Balrama dočeka tako česta i gotovo uobičajena sudbina stotina milijuna djece diljem Indije. On, bez obzira na to što je bio najbolji učenik, napušta školu i počinje raditi, i to, naravno, fizički posao. Kasnije, u svojim dvadesetima, zapošljava se kao vozač kod Ashoka i njegove supruge Pinky, para koji se nakon života u New Yorku vraća u Indiju kako bi „pomogao svojoj zemlji“. Balram je posao vozača započeo s mišlju da mu ne treba tolika ponuđena plaća jer je dovoljno velika čast što radi za svog gospodara. Međutim, svjedočeći iz dana u dan ne samo odnosu koji bogataši imaju prema novcu, nego još više onom koji imaju prema siromašnima, u Balramu se budi bijes prema pohlepi i nepravdi kojeg se pak rješava tipičnim raskoljnikovskim načinom.
Film „Bijeli tigar“, inače jako dinamičan, a u istom trenutku i neizmjerno pitak film bez skokova i rupa u radnji, nemoguće je gledati bez razmišljanja o „Milijunašu s ulice“. U njemu seciranje indijskog društva i duboko ukorijenjenih problema uzrokovanih postojanjem kasta kao da zadaje šah-mat udarac oskarovskom „Milijunašu“. Kao da mu govori: Ne, nije moguće da se siromašnom dječaku, a još teže djevojčici, toliko posreći pa da tako lako izađe iz siromaštva. Jer, samo su dva načina za to i jednostavno je riječ o pitanju koje nije potrebno romantizirati.
„Bijeli tigar“ zapravo kroz psihologiju društva opisuje kako zadane norme često kod pojedinaca uzrokuju svojevrstan Stockholmski sindrom prema okolini. Scene u kojima Balram (koji je vozač, dakle, a ne sluga) pere noge svom poslodavcu toliko su pune poniženja da ih je na trenutke teško gledati. I Balram je toga svjestan, ali „gospodar je gospodar“. Sve dok ne dođe do oslobađanja od tih okova koje ima visoku cijenu moralno itekako upitnog karaktera. Iako treba uzeti u obzir da je radnja filma blago „nabrijana“ za potrebe višemilijunskog Netflixova auditorija, nakon gledanja „Bijelog tigra“, a posebice zbog sjajne gradacije u Balramovu psihološkom razvoju, uistinu ostaje osjećaj i pitanje: zar je to stvarno tako?
Drama, Indija, 125 min
Režija: Ramin Bahrani
Glumci: Adarsh Gourav, Rajkummar Rao