Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

'Djeca ne razumiju važnost riječi i da sve što uče, slušaju i gledaju prvo postoji na papiru'

Čitatelji još postoje, kaže književnica, knjige s ečitaju, rade se kazališne predstave. Pisci su potrebni i imaju ladicu iz koje proviruju
12. siječnja 2017. u 21:45 0 komentara 559 prikaza
Sanja PILIC
Foto: Luka Mjeda/Privatni album
Pogledajte galeriju 1/2

Sanja Pilić najčitanija je dječja književnica, a interes za njezine knjige ne jenjava. Ušla je mladima pod kožu jer obrađuje bliske im i poznate teme, kao što su ovisnost o društvenim mrežama i odnos s roditeljima. I sama je jako aktivna na Facebooku, a njeni rado čitani statusi bit će ove godine objavljeni u novoj knjizi.

Prije tri dana objavljeno je kako su vaše knjige 2015. bile najposuđivanije u javnim knjižnicama. Iako ste se već navikli na takva priznanja, pretpostavljam da vam ovaj podatak itekako znači?

Da, razveselio me jer sam zaboravila da je kraj godine i da će izaći informacija o broju posuđenih knjiga. Drago mi je jer pišem da bi me se čitalo, pogotovo za djecu. Najzanimljivije je da se broj posudbi gotovo udvostručio u odnosu na prethodnu godinu. Za 2016. podaci će se znati tek polovicom godine jer sustav o posudbi u knjižnicama nije ujednačen. 


Što uopće danas znači biti književnik u Hrvatskoj, a pogotovo književnik za djecu?

To je ukrasna kategorija koja se vadi kada se treba pisati o kulturi, a zapravo je nevažna i zanemarena. Osim političara, ne vidim da netko kod nas ima poseban status. Kako čitatelji postoje, knjige se čitaju, rade se kazališne predstave, pisci su potrebni i imaju ladicu iz koje proviruju. Izuzetno sam zadovoljna svojim profesijom, imam brojnu publiku, s lakoćom pišem, uspijevam zaraditi dovoljno jer se moje knjige tiskaju u više tisuća primjeraka, tekstovi izvode u kazalištima. Zahvaljujući pisanju, upoznala sam Hrvatsku, u školama se družim s klincima, svaki dan mi je drukčiji. Zovu me i u inozemstvo, volim putovati i to je za mene sreća.

Može li se danas živjeti samo od književnosti?

Pisci su obično zaposleni kao profesori i predavači po školama i fakultetima, zatim knjižničari i novinari, tako da im književnost nije jedini izvor prihoda. Jedna sam među rijetkima koji žive samo od pisanja. Oduvijek sam bila slobodna profesija, a bavila sam se i fotografijom i crtanim filmom. 


Prvu knjigu objavili ste u 34. godini? Kako ste počeli pisati? Jeste li razmišljali kako će vas svi uspoređivati s mamom Sunčanom Škrinjarić?

Pisala sam priče za odrasle, objavljivala ih u književnim časopisima i nastale su moje prve zbirke priča. Čak ni kada sam objavila pet-šest knjiga nisam mislila da ću nastaviti pisati, da će mi to biti profesija. Mamino ime nije mi stvaralo stres, jer prvih 10-ak godina jedva da je itko znao da mi je mama Sunčana Škrinjarić zato što nosimo različita prezimena. Pročulo se tek kad sam počela spominjati Sunčanu u intervjuima. Imamo različite stilove pisanja i sve je prošlo u najboljem redu. 


Mislite li da je kod mladih čitanje ponovno in? Kako ih motivirati da više čitaju, da se upoznaju s nekim klasičnim djelima koja nisu obvezna lektira?

U osnovnoj školi još se uvijek čita, u srednjoj manje. Katkad mi se čini da djeca ne razumiju važnost riječi i čitanja. I da sve što gledaju, slušaju ili uče prvo postoji na papiru. Ne povezuju riječi sa stvarnošću. Što se motivacije tiče, ja sam i za mrkvu i za batinu. Ako ti predajem hrvatski, neke knjige ćeš morati pročitati, inače ćeš dobiti kolac. S druge strane, potrudit ću se da zavoliš čitanje uz odlaske u kazalište, kino, pozivajući glumce na školski sat, trudeći se da pristup književnosti bude zabavan i ugodan.

Često se s djecom nalazite na književnim susretima. Što im tada kažete i osluškujete li možda njihove želje za iduće knjige?

Ah, svašta. Vole slušati o mojoj mladosti, o tome kako nisam slušala mamu pa je Sunčana napisala priču o meni, o odgajanju djece, zaljubljivanju, ocjenama, putovanjima. Posljednjih godina pitaju me koliko zarađujem i koliko imam godina. Vole se povjeravati kada su u manjim grupama. Pitaju me kakve knjige sam voljela kao mala, koja mi je boja najdraža, kako su nastali moji romani. Katkad ih upitam što bi voljeli čitati, kažu o mom razredu, o meni i prijatelju, tako da nemam velike koristi od odgovora.

Čitaju li vaši unuci vaše knjige?

Rene ima 16 godina, ide u drugi razred Klasične gimnazije i bori se s većim piscima od mene. Maša koja je u osmom razredu vjerojatno da. Više ih ne pitam puno. Treći unuk ima tri mjeseca, njega ću kad poraste gnjaviti svojim slikovnicama i knjigama.

Imaju li i oni umjetničku crtu koja je, čini se, nasljedna u vašoj obitelji, još od vaše bake Zofke Kveder, mame Sunčane Škrinjarić, pa do kćeri, fotografkinje Vladimire Spindler?

Da, svi smo umjetnici i slobodna profesija, a unuci Rene i Maša isto idu u tom smjeru. Sin Vid Spindler je asistent redatelja. Pisanje, film, fotografija – to su tri profesije koje se kontinuirano izmjenjuju u obitelji. Ne vjerujem da će se moji unuci baviti pisanjem, ali nikad se ne zna. Možda će pisati scenarije za filmove i dramske serije. 

Djeca i mladi vas očigledno vole jer obrađujete teme koje ih zanimaju. U knjizi “Pošalji mi poruku!” obrađujete ovisnost mladih o društvenim mrežama. Mislite li da mladi sve više žive u virtualnom svijetu i gube pojam o pravim vrijednostima?

Mladi zaista žive u virtualnom svijetu, ali i svijet je postao virtualan. Mislim da je najveći problem u tome što nemamo vremena jedni za druge, roditelji za djecu, tako da ih uglavnom odgajaju mediji, a vrijednosti koje nameću često i nisu neke vrijednosti. Teško je uskladiti virtualni i stvarni život, ali može se kad se hoće. Dapače, kad se kombiniraju u zdravim omjerima mogu pospješiti razvoj, od učenja do kreativnosti u svim područjima života. 


Nekako smo navikli da svake godine objavite novu knjigu. Očigledno ne nedostaje motiva. Gdje ih nalazite?

Sve je motiv. Katkad prisluškujem razgovore pa mi budu inspiracija, uobičajen život mi je također inspirativan. Svakodnevica, djeca, prijatelji, događaji bliskih osoba motiviraju me da o tome pišem na neki nov, iščašen način.

Jeste li ovisni o društvenim mrežama? Aktivni ste na Facebooku.

Jedino na Facebooku i jesam aktivna, druge me mreže ne zanimaju, ova mi je dovoljna. Zahvaljujući Facebooku, otkrila sam o ljudskim karakterima jako puno, a to mi je najvažnije i najzanimljivije. Općenito, o svijetu, o navikama, o tome o čemu se smije govoriti, a o čemu ne, o licemjerju, zatim puno praktičnih stvari. Fejs je slikovnica iz koje se puno može naučiti, a spaja me još bolje s prijateljima. Znam više o njima nego što bih mogla saznati kroz druženje jer s mnogima se ne vidim mjesecima.

Ove je godine u planu i knjiga vaših statusa na Facebooku. Kako ste došli na tu ideju i kako će ona izgledati?

Nisam ja, već moj urednik Zoran Maljković. Već dvije godine zapisujem svoje misli, spoznaje o životu na Fejsu. Ti su statusi vrlo čitani, dobivaju puno lajkova, ljudi ih rado dijele, završe i na pojedinim portalima pa mi je Zoran predložio da objavimo knjigu. Ne znam točno kako će izgledati, zamislili smo je kao “knjigu-poklon”.

Vaša Maša najpopularniji je lik među djevojčicama u nižim razredima osnovne škole. Jeste li razmišljali o seriji crtanih filmova o njenim pustolovinama?

Crtane serije su prilično skupe, a kod nas je i zamrla njihova proizvodnja. Imala sam neke razgovore u tom smislu, ali ostalo je na razgovorima. Maša bi bila zahvalan lik za crtanu seriju, ali hoće li oživjeti, ovisi o nekoj dobroj vili ili vilenjaku koji ima čarobne moći.

Kako se najbolje opuštate?

U kafiću s prijateljima, na putovanjima, ležeći na krevetu i maštajući, čineći luckaste stvari, družeći se s nepoznatim ljudima, fotografirajući, ljetujući u Rovinju. I pisanje me opušta, tako da sam uglavnom opuštena. I zbilja, zbilja volim sanjariti.

Što čitate u trenucima odmora? Je li vas neka knjiga oduševila? 

Slabo čitam romane, načitala sam ih se. Prije sam preko književnosti upoznavala ljudske karaktere i htjela otkriti kako svijet funkcionira. Više me nijedna knjiga ne može oduševiti kao nekoć, kada su mi pisci otvarali te nove prozorčiće. Više me zanima ljudska podsvijest i kako se oduprijeti da ne upadneš u zamku tuđih mišljenja, stilova života i da sam sebe zarobiš u predodžbe koje su drugi stvorili o tebi. Zanimljiv mi je Vadim Zeland, ezoterik, fizičar i pisac i njegov Transurfing, knjige o načinu razmišljanja kojim uvjetujemo i svoju stvarnost.

>>U našem društvu o nekim se temama ne govori nego se usmenom predajom prenose s koljenja na koljeno. Ovo su te priče...

Viralni recept
Recept za pečeni krumpir 'srušio' internet: Ova metoda i začini spoj su koji čine savršenstvo
PRIPREMA VOZILA
Doznajte kako kvalitetno pripremiti vozilo za zimsku vožnju i osvojite vrijedne nagrade
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.