Kako se uopće mjeri uspješnost kazališne godine? Ako su to velike predstave koje će ostati zapisane u povijesti hrvatskog teatra, onda 2017. i nije bila loša. To je godina “Črne mati zemle”, u prvom redu, ali i “Ljudi od voska”, kada su drame posrijedi, a treba im dodati i dva iznimna baletna ostvarenja: “Gospodu Glembajeve”, koju je u HNK Zagreb koreografirao i režirao Leo Mujić, te “Derviš i smrt” koreografa Igora Kirova u HNK Split. No, ako promatramo prosjek, čak i kada mu dodamo dva najjača ljetna festivala, Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, onda nemamo razloga za slavlje.
Prosjek je – ispod prosjeka, a dio kazališne djelatnosti jednostavno je ubijen. Financijske restrikcije, to što je kultura u našem društvu još uvijek “potrošač” u glavama onih koji odlučuju o novcu, pridonijele su znatnom smanjenju broja premijernih naslova. Dovoljno je reći da zagrebački Teatar Exit u 2017. nije imao ni jednu premijeru. Nasreću, oni su stalno puni, žive na staroj slavi i legendarnim predstavama, poput “Kauboja” Saše Anočića. No, uspješnost kazališne sezone možemo izmjeriti i kazališnom publikom. Nje je sve više, u što su nas u studenom uvjerili redovi ispred HNK Zagreb, kazališta koje je u tri dana prodalo više od osam tisuća ulaznica.
No, najsjajniji trenutak kazališne publike u 2017. godini dogodio se u Splitu. Nakon velikih, što političkih, što crkvenih pritisaka da se zabrani izvođenje predstave Olivera Frljića “Naše i vaše nasilje”, i kada je dio provokatorske publike pokušao pjesmom u dvorani HNK Split spriječiti izvedbu, odgovorio im je onaj dio publike koji je predstavu želio vidjeti. Zapjevali su Arsenovu “Kad bi svi ljudi na svijetu” i tako su obranili slobodu umjetničkog mišljenja u teatru.
1. Črna mati zemla, Zagrebačko kazalište mladih
Tekst: Kristian Novak
Dramatizacija: Tomislav Zajec
Režija: Dora Ruždjak Podolski
Uloge: Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić...
Bila je to teatarska godina Kristiana Novaka. “Črna mati zemla” obilježila je cijelu 2017., a godina je završila u HNK Zagreb čija Drama je 30. prosinca premijerno izvela njegova “Ciganina, ali najljepšeg”. “Zemla” ulazi u anale hrvatskog teatra, počevši od sjajne dramatizacije Tomislava Zajeca. On je odradio lavovski dio posla, u nimalo jednostavno strukturiranom romanu koji počinje kao TV sapunica, da bi se kroz sjećanje na traume iz djetinjstva, začinjene međimurskim mitovima i legendama, pretočio u tragediju koja tematizira seksualno zlostavljanje djece, ali i stvaranje hrvatske države. Moćna je to priča koja se gleda sa suzama u očima, priča o našim (i ne samo našim) malim sredinama, o psihologiji grupe koja postaje željna krvi kada nanjuši slabe članove te iste grupe, o krivnji koja ne postoji, ali i krivnji za koju žrtve ne uspiju dočekati pravdu. Predstava je dobila Nagradu hrvatskog glumišta, dobila ju je i redateljica, ali da je žiri bio hrabriji, manje vagao rasprostranjenost nagrada, a više kvalitetu ostvarenja, dobili bi je i Tomislav Zajec i Adrian Pezdirc.
2. Ljudi od voska, HNK Zagreb, Drama
Tekst: Mate Matišić
Režija: Janusz Kica
Uloge: Goran Grgić, Ana Begić, Ksenija Marinković, Alma Prica, Siniša Popović, Luka Dragić
Što je stvarni život, a što fikcija? Koliko daleko autor smije ići? I tim se pitanjima bavi Mate Matišić u “Ljudima od voska”. Stvorio je moćan tekst, dramski triptih u čijem je središtu zapravo roditeljstvo. Naravno, kao i uvijek, on govori o ljudima koje najbolje poznaje – od onih s kamenjara na kojem je rođen do onih “slavnih” među kojima radi cijeli život. Upravo potonji sasjekli su mu djelo, uz malograđansko zgražanje, po Facebooku, na temu: “Kako je mogao”? Tom je djelu na Nagradama hrvatskog glumišta nanesena najveća nepravda: nije Matišić dobio nominaciju za tekst, ni Kica za režiju, niti ju je dobio Goran Grgić za glavnu ulogu. Godine koje dolaze pokazat će razmjere te nepravde.
3. Gospoda Glembajevi, HNK Zagreb, Balet
Tekst: Miroslav Krleža
Koreograf i redatelj: Leo Mujić
Uloge: Natalia Horsnell, Takuya Sumitomo, Rieka Suzuki, Guilherme Gameiro Alves, Iva Vitić Gameiro, Milka Hribar Bartolović
Davnih je godina Balet HNK Zagreb plesao “Tri kavalira frajle Melanije” koje je, po Krležinu djelu, koreografirala Sonja Kastl. Sada plešu “Glembajeve”, balet nakon kojeg se čuo i komentar: “Nakon ovoga više ne treba gledati dramu.” Autor baleta Leo Mujić (koreograf, redatelj, autor libreta i glazbenog izbora) slijedi Krležu i njegove junake “prevodeći” emocije, strasti i sukobe u neoklasičan balet, s bezbroj inovativnih rješenja, poput oživjelih portreta predaka na zidu salona u kojem se događa posljednji čin tragedije. Stvorio je tako djelo kojim bi i sam Krleža bio zadovoljan i ponovno “do daske” rasplesao Balet HNK Zagreb.
4. Kralj Rikard III., Dramsko kazalište Gavella
Tekst: Shakespeare
Režija: Aleksandar Popovski
Uloge: Ozren Grabarić, Andrej Dojkić, Martina Čvek, Bojana Gregorić Vejzović, Živko Anočić, Sven Šestak...
Kad se pred kraj prvog dijele Shakespeareova “Rikarda III.” iznenada upale svjetla, okrutni kralj i vojvoda od Buckinghama imaju krvave ruke. Publika postaje britanski puk kojemu moraju objasniti i opravdati zašto su prolili tu krv. U tom redateljski lucidnom trenutku Shakespeare postaje naš, ovovremeni autor, majstor tragedije koji govori o manama upisanima u matricu ljudskosti. U tom je trenutku jasno da kazalište Gavella ima predstavu koja je majstorski primjer kako klasike raditi za 21. stoljeće. Imaju predstavu za koju je publici jednostavno žao kada joj nakon tri sata dođe kraj, a njezina premijera na samom kraju prosinca ubraja se u kazališne hitove godine koja nam dolazi.
5. Lampedusa Beach, Kazalište Hotel Bulić
Tekst: Lina Prosa
Režija: Senka Bulić
Uloga: Nina Violić
Hrvatski teatar potpuno ignorira migrantsku krizu koja se događa na granicama zemlje kojoj taj teatar pripada. Iznimka je Senka Bulić. Ona je s predstavom “Lampedusa Beach”, mučnim i teškim tekstom koji govori Afrikanka koja se utopila bježeći u “bolji život”, nakon brodoloma broda na kojem je silovana, napravila predstavu koja pokušava ispraviti tu ignoranciju. Junakinja ove priče žudi za kapitalizmom jer tamo se jede svaki dan, a ova predstava gledatelje udara ispod pleksusa i vrišti o temi koja se ne smije ignorirati. Jer, kako kaže junakinja priče: “Kada se makne voda, Afrika i Italija su povezane.” Baš kao i cijeli svijet, uostalom. Bila je to još jedna uloga za pamćenje Nine Violić.
6. Ustav Republike Hrvatske, Kerempuh
Tekst: Ante Tomić i Rajko Grlić
Režija: Vinko Brešan
Uloge: Borko Perić, Nikša Butijer, Ana Maras Harmander, Damir Poljičak, Matija Šakoronja, Vedran Mlikota
Film Rajka Grlića sjajno je prošao na svjetskim festivalima, a postavljanje djela na kazališnu scenu pogodilo u srž trenutka i svega onog što se u Hrvatskoj događa s građanskim slobodama za koje smo odavno mislili da smo ih osvojili. Brešan je u Kerempuhu režirao tragediju, a ne komediju, te stvorio djelo koje sjajno korespondira s novim konzervativizmom koji oko nas jača iz dana u dan. Ovdje su u centru ljudi, tragično nesretni zbog svoje različitosti, a upravo na toj različitost stvorene su sjajne glumačke role prvaka Kerempuha, predvođenih Borkom Perićem, koji vjerojatno i ne zna točan broj nagrada koje je osvojio ove godine jer je briljirao i u drugom premijernom naslovu svog kazališta – predstavi “Jedan sluga, dva gospodara”.
7. Magic Evening, Teatar &TD
Tekst: Anica Tomić, Jelena Kovačić
Režija: Anica Tomić
Uloge: Ivana Krizmanić, Nataša Kopeč, Marko Makovičić, Marko Petrić
Naoko mala, komorna, predstava velikih dosega: jedan stan, dva para, jedna večer. Tko su ti ljudi? Čega se boje dok im netko uporno kuca na vrata, pred kojima nema nikoga? Oni su simboli praznih života. Života s “in” tema i Facebookom iza kojih “stanuje” tek praznina i površnost. I dok se prizori smjenjuju u sve bržem ritmu, gledatelj ne može ne strahovati je li i sam upao u taj žrvanj besmisla. Samo je Nataša Kopeč za ovdje ostvarenu ulogu dobila nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta iako je sve četvero aktera priče ostvarilo uloge koje treba vidjeti.
8. Derviš i smrt
Balet HNK Split, Splitsko ljeto
Tekst: po motivima Meše Selimovića
Koreograf: Igor Kirov
Uloge: Tomislav Petranović, Ajla Kadrić, Salvatore Cerulli, Romulus Dimache...
Praizvedba baleta “Derviš i smrt” koji je, prema motivima slavnog djela Meše Selimovića, i na glazbu Gorana Bojčevskog, koreografirao Igor Kirov, vrlo je spretno smještena na sam dan zatvaranja Splitskog ljeta. Baletu je tako promaknula šansa za nagrade ovog ljetnog festivala, ali ju je na Nagradama hrvatskog glumišta, zasluženo, dobio nacionalni prvak zagrebačkog Baleta Tomislav Petranović. Sjajan balet danas je dio repertoara splitskog HNK, a za 2018. godinu naviještamo želju da ga vidimo i na zagrebačkom gostovanju.
9. Tko pjeva zlo ne misli, HNK Zagreb
Tekst: Vjekoslav Majer, Krešo Golik, Rene Medvešek
Režija: Rene Medvešek
Uloge: Zrinka Cvitešić, Krešimir Mikić, Dušan Bućan, Ivana Boban, Ivan Colarić, Ivan Glowatzky, Dušan Gojić, Nikša Kušelj, Dora Lipovčan...
Legendarni film postao je legendarna predstava, vrativši, nakon velikih svjetskih uspjeha, na zagrebačku pozornicu njezina matičnog kazališta Zrinku Cvitešić. Publika će još dugo hrliti na ovu predstavu koja budi duh Zagreba sa samih početaka 40-ih godina 20. stoljeća, u kojoj se pjevaju stari šlageri i vodi jedan sasvim običan, a tako dirljiv život. Krešimir Mikić postao je odličan novi gospon Fulir, i to u godini u kojoj smo se zauvijek oprostili od velikog glumca kojem je ova uloga postala sinonim – Relje Bašića.
10. Radnice u gladovanju, Zagrebačko kazalište mladih
Tekst: Goran Ferčec
Režija: Olja Lozica
Uloge: Hrvojka Begović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija...
Majka jednog dramatičara radila je u trgovini. Gledao je kako joj posao propada pred očima. Tada se dogodio slučaj Kamensko. Radnice su štrajkale glađu. Goran Ferčec, Olja Lozica i ZKM su nam pokazali kako vrhunski teatar nisu samo Shakespeare i Molière, kako treba jasno i glasno govoriti o nepravdama u društvu oko nas. Ova predstava govori o dostojanstvu rada, onome o kojemu se svi moramo brinuti, ali ne docira i ne upada u zamku teatarskog dokumentarizma. To je snažna drama u koju je uklopljeno Ferčecovo pismo “Mojoj majci radnici”, ona nakon koje riječi nisu više potrebne.
Vidi se da autorica teksta pripada krugu 'progresivnih' kulturnjaka, dobro se uklapa u ekipicu koja nameće 'prave' tj. anacionalne antifa vrijednosti