Bio je arhetip neshvaćenog umjetnika, mentalno labilan živio u krajnjem siromaštvu i za života prodao samo jednu sliku. Da može vidjeti što se dogodilo s njegovom ostavštinom i koliko je danas slavan, Vincent van Gogh, bez ustezanja možemo reći, nanovo bi poludio, ovaj put od bizarnosti današnjeg svijeta u kojem su njegove slike najčešći plijen slavnih pljački, na aukcijama postižu cijene od desetak milijuna eura, a kopije su toliko tražene da u Kini cijela sela preživljavaju preslikavajući na platna samo njegove motive.
Osebujan život genija poslužio je i kao scenarij za brojne filmove u kojima su ga glumili mnogi, od Willema Dafoea i Benedicta Cumberbatcha do frapantno mu sličnog Kirka Douglasa, a javnost je i dodatno poludjela za Van Goghom pogledavši 2017. fantastičan film “Loving Vincent”, animiranu rekonstrukciju posljednjih dana slikarova života. Na njemu je radilo čak 115 akademskih slikara, ručno oslikavajući baš svaki kadar filma. Potpisuju ga britanski oskarovac Hugh Welchman i poljska umjetnica Dorota Kobiela, koji su osim estetskog iskoraka bez presedana uspjeli napraviti i emotivan i napet film koji se gleda poput starih britanskih krimića temeljenih na Agathi Christie. Iako obavijena koprenom fikcije, priča filma temeljena je na osamstotinjak pisama koje je Van Gogh razmijenio s bratom Theom, opisujući svoje tjeskobe, životna i umjetnička lutanja te razmišljanja o svijetu koji ga je okruživao. Radnja se fokusira na događaje koji su prethodili njegovu psihičkom padu, koji je kulminirao odsijecanjem vlastitog uha, a potom i neobjašnjivom smrti pa se autori filma pitaju je li moguće da je slikar zapravo ubijen?
Ipak, sudeći po znanstvenim studijama, od kojih su neke najnovijeg datuma, Van Gogh nije ubijen, sam si je presudio 27. srpnja 1890., u 37. godini života. Otišao je u polje pšenice i pucao si revolverom u prsa. Rana nije bila odmah smrtonosna, uspio se vratiti u svoju sobu, gdje je umro dva dana poslije, na današnji dan, 29. srpnja, na rukama brata Thea. Posljednje riječi bile su mu: “Tuga će trajati zauvijek.”
Vincent van Gogh rođen je 30. ožujka 1853. u nizozemskom selu Groot-Zundert kao dijete protestantskog svećenika Theodorusa van Gogha i Anne Cornelije Carbentus. Rođen je točno godinu dana nakon što su njegovi roditelji pokopali mrtvorođenog sina, također nazvanog Vincent tako da je mladi Van Gogh odrastao prolazeći pokraj groba s vlastitim imenom, što je, vjeruju mnogi, ostavilo trag na njegovoj psihi. Potjecao je iz obitelji više srednje klase, u djetinjstvu je bio ozbiljan, tih i zamišljen i već tada nazirali su se znakovi mentalne nestabilnosti i hirovitosti.
S 15 godina napušta školu i zapošljava se u haaškoj podružnici tvrtke za trgovinu umjetninama, Goupil & Cie. Uz tešku osobnost i dodatak prvih nesretnih ljubavi (do kraja života nije se ženio), postajao je sve izoliraniji i zbog čestih svađa s klijentima, kojima je govorio da ne kupuju “bezvrijednu umjetnost”, dobio je otkaz. Okrenuo se religiji i pokušao pronaći poziv u crkvi. Upisao je i studij teologije, a zatim živio kao misionar u siromašnoj rudarskoj regiji Borinage u Belgiji. Tamo je živio u potpunoj bijedi, dijeleći sve što je imao s rudarima, a njegova ekstremna predanost i asketski način života zgrozili su crkvene vlasti, koje su ga otpustile zbog “potkopavanja dostojanstva svećenstva”. Bez cilja, na prijedlog mlađeg brata Thea, koji će mu do kraja života biti jedini oslonac i financijer, odlučuje se posvetiti umjetnosti. Njegovi rani radovi bili su mračni, a tematika se fokusirala na težak život seljaka i radnika. Vrhunac te faze njegovo je prvo remek-djelo, “Jedači krumpira” iz 1885. godine. U potrazi za novim nadahnućima Van Gogh se 1886. seli u Pariz. Ondje se prvi put susreo s radovima impresionista i postimpresionista, upoznaje Henrija de Toulouse-Lautreca, Émilea Bernarda i Paula Signaca, postaje opčinjen svjetlom i bojom.
Eksperimentira tehnikama poput poentilizma, koristeći kratke, vibrantne poteze kistom, i tijekom dvije godine u Parizu naslikao je više od 200 slika. Iscrpljen pariškim životom, u veljači 1888. Van Gogh odlazi na jug Francuske, u Arles. Unajmio je poznatu “žutu kuću” i započeo najproduktivnije razdoblje svog života. Tamo je u godinu dana stvorio oko 200 slika i više od 100 crteža i akvarela. Opčinjen Provansom, slikao je polja pšenice, maslinike i voćnjake u cvatu. U iščekivanju slikara Paula Gauguina, kojeg je pozvao da mu se pridruži, naslikao je slavnu seriju “Suncokreta” kako bi ukrasio gostinjsku sobu. Dolazak Gauguina u Arles isprva se činio kao ostvarenje Van Goghova sna, no njihov zajednički život pretvorio se u noćnu moru. Dva umjetnika s potpuno različitim karakterima i umjetničkim filozofijama neprestano su se sukobljavala. Van Gogh je sve više tonuo u paranoju strahujući da će ga Gauguin napustiti, a kriza je kulminirala u noći 23. prosinca 1888. godine. Nakon žestoke svađe, prema Gauguinovoj priči, Van Gogh mu je prijetio britvom, a zatim si u napadu akutne psihoze odrezao dio lijevog uha.
Zamotanog u papir odnio ga je u bordel i predao lokalnoj prostitutki, a sljedećeg jutra policija ga je pronašla bez svijesti u lokvi krvi. Bio je hospitaliziran, a Gauguin je pobjegao iz Arlesa i nikada se više nisu vidjeli. Nakon incidenta s uhom patio je od halucinacija i deluzija te se u svibnju 1889. dobrovoljno prijavio u psihijatrijsku bolnicu Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju, gdje nastavlja slikati, no osjećaj da je bratu teret i duboka depresija nisu ga napuštali i oduzeo si je život.
Njegova slava počela je rasti tek nakon smrti zahvaljujući naporima njegove šogorice Johanne van Gogh-Bonger, Theove udovice. Sačuvala je stotine njegovih slika i pisama te organizirala izložbe postupno mu gradeći reputaciju. Početkom 20. stoljeća njegov utjecaj postaje golem, inspirirajući nove generacije fovista i njemačkih ekspresionista, i danas se smatra jednim od najvećih slikara u povijesti.
Kao dodatak njegovu današnjem utjecaju naša je preporuka i da svakako pogledate film redatelja Yu Haiboa i Yu Tianqi Kikia “Kineski Van Gogh” (China’s Van Goghs) o kineskom selu slikara koje se izvuklo iz siromaštva stvaranjem replika Van Goghovih slika. Naime, sve do 1989. selo Dafen bilo je sirotinjski zaselak. Danas ima 10.000 stanovnika, od kojih su stotine njih postali slikari pa godišnje proizvodu stotine tisuće kopija ulja na platnu starih majstora i bez razmišljanja primaju narudžbe, recimo, 200 Van Goghovih slika u dva tjedna. Takvim slikarskim tempom godišnje zarade 65 milijuna dolara. Naime, u Kini je među srednjom klasom hit na zidu dnevne sobe imati reprodukciju nekog europskog slikarskog remek-djela, pa kompanije kao što je Meishing Oil Painting Manufacture Company praktično na traci proizvode visokokvalitetne replike Picassa, Renoira i Van Gogha. Ovaj film konkretno bavi se životom bivšeg zemljoradnika Xiaoyong Zhaoa, čija je obitelj naslikala oko 100.000 replika Van Gogha, a on osobno osjeća duboku povezanost s autorom iako nikada uživo nije vidio Van Goghovu sliku i životni san mu je posjetiti njegov muzej u Amsterdamu. Je li uspio? Ne znamo, ali znamo da se Van Goghu sigurno ne bi svidio bizaran način na koji se danas tretira umjetnost koju je tako pomno i briljantno stvarao.
Otvori KEKS Pay
"Čuveni nizozemski slikar... " Čuven? To nije hrrvatska riječ. Kaže se: slavan, poznat...