Sva gradska kazališta odmah treba zatvoriti, a javne predstave glumačkih družina zabraniti. U njima se ionako prikazuje samo nemoral, a sadržaj im je pun profanih mitova, lascivnosti, brbljarija, prijevara i prostačkog ponašanja. Publiku čini talog našeg društva, potucajuće lutalice, neuki, lopovi, konjokradice, svodnici, prevaranti, lovci na zečje krzno, prokazivači te ostali polusvijet pun opasnih tipova. Tako su gradski oci Londona 1597. godine u peticiji Tajnom vijeću objasnili svoje zahtjeve, opisuje James Shapiro u knjizi “1599.” koja se bavi jednom, ali itekako značajnom godinom u životu Williama Shakespearea zvanog Bard, najvećeg dramaturga koji je pisao na engleskom jeziku.
I ribari i stočari u publici
Gradskim ocima smetalo je što su već u ono doba omiljena meta bili političari. Predstave ipak nisu zabranjene jer je u njima uživala i kraljica Elizabeta kojoj su glumačke družine dolazile igrati u palaču, a ona si je tumačila da se za nastup pred njom prvo moraju uvježbati glumeći pred narodom i pritom istrpjeti razne pogrde. London je tada imao oko dvjesto tisuća stanovnika, a procjenjuje se da je svaki treći stanovnik bar jednom mjesečno pogledao neku predstavu.
– Publika je u vrijeme kad je Shakespeare stvarao bila uistinu raznolika – govori nam vodič u kazalištu Globe, turističkoj atrakciji na južnoj obali Temze koju smo posjetili, a koju godišnju obiđe oko milijun turista. Godine 1997. podignuta je od drveta po uzoru na drevni teatar kakav je bio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće pa je kasnije gorio, kao i cijeli London.
– Dolazili su i ribari, stočari, zemljoradnici i zauzimali stajaća mjesta kakva i danas imamo, odmah uz pozornicu. Žene su dolazile u suknjama, a ispod njih gaće su tada nosile samo „one dame“: Možete zamisliti kako je to izgledalo. Ljudi se u to vrijeme, naročito iz nižih staleža, nisu baš prali. Možda jednom ili dvaput godišnje. Na predstave su dolazili i po tri sata ranije da zauzmu mjesta, a za peni su si mogli priuštiti pivo. I same su predstave trajale po tri sata, tako da bi svi skupa u tih šest sata popili popriličnu količinu piva. I zaudarali. Od tolikog piva bi im se i pripišalo, a toaleta nije bilo. Jedina opcija bio je prostor do pozornice. A tako pripiti ili pijani, znali su i vrijeđati glumce, dobacivati im gadosti, a jednu su francusku družinu doslovno potjerali s pozornice gađajući glumce orasima i jabukama! Nije ni čudo da kraljica nije dolazila, mada je bilo i finoga svijeta. Ali ti bogatiji za dodatne bi penije dobivali mjesta na galerijama, donjoj ili gornjoj, a najbolja su bila tik iznad pozornice. Zašto kad s njih nije baš bio najbolji pogled?
– Istina, ali oni bogatiji nisu dolazili samo zbog predstava već i da bi sami bili viđeni, što samo potvrđuje da duh selfieja u nama živi od davnina. Također, tada je važnije bilo čuti nego gledati predstavu. Danas je drukčije, no mi u Globeu nastojimo da sve vodimo što izvornije, vjernije Shakespeareovu vremenu. Ako je cijeli svijet pozornica, ta londonska svojoj je publici najbliža i najpristupačnija i onima s tanjim džepovima, baš kao u vrijeme velikog Barda. Shakespeareova remek-djela poput “Macbetha” ili “Mnogo vike ni za što” moguće je gledati već po cijeni od pet funti, što je za London zaista bagatela, jer to je manje od pinte piva u centru grada. Doduše, ulaznice treba rezervirati ponekad i tjednima unaprijed jer se brzo razgrabe.
– Drago nam je što možemo zaraditi i samim pokazivanjem našeg specifičnog teatra koji ne dobiva potporu države ili grada, već se financira od zarade ili donacija, ponajviše iz SAD-a, ali naša je misija i danas da ljudi dođu vidjeti ono što mi pripremamo – kaže nam vodič.
Za cijenu jedne dvije drame
Ove je godine u Globeu uspješno realiziran koncept dvostrukih predstava. Naime, od sredine svibnja do kraja kolovoza gledatelji bi za cijenu jedne pogledali dvije drame koje su išle jedna za drugom, a kombinirale su se tragedije i komedije, primjerice “Hamlet” i “Kako vam drago”. Arhipelag kazališnih kuća čuvenog londonskog West Enda nudi pak suvremeniji, ali i skuplji program, a novi hit je drama „Harry Potter i ukleto dijete“ u Palace Theatreu u Sohou, nastavak serijala o malom čarobnjaku koji je nakon posljednje epizode s ekrana preselio na daske. Za predstavu je nekad potrebno izdvojiti dvije večeri zaredom ili cijeli dan jer se izvodi u dva dijela. Cijena? Od 30 do 300 funti za oba dijela, pa tko što ulovi! Po pristupačnijim cijenama mogu se pogledati i klasici poput “Mišolovke” ili mjuzikli “Les Miserables”, “Fantom iz opere” i “Mamma mia”, iako treba računati da se s najjeftinijih mjesta nekad ne vidi cijela pozornica. Bar se čuje. I toaleti su vrhunski.
