Narcis ode u visoka brda i naiđe na jedno jezerce s bistrom vodom kao suza, okruženo visokim stijenama tako da nikakav vjetrić nije mogao zatalasati vodu. On klekne da se napije vode i prvi put ugleda svoj lik jasno kao u zrcalu. Narcis pomisli kako je to lice neke lijepe vodene vile. Poželio je vilu poljubiti, ali lik nestane u valovima. Narcis osjeti kako mu ljubomora razdire srce i, kad se lik ponovo pojavi, Narcis ispruži ruke. Ali, kad su mu ruke dotakle vodu, lijepo stvorenje ponovo nestane. Tada Narcis odluči samo gledati lijepu sliku, a onda se jako zaljubi u lijepo lice u vodi i više nije htio otuda otići. Postajao je sve bljeđi i mršaviji, dok nije sasvim nestao. Kad su ga otišli tražiti, našli su samo lijepi cvijet, nagnut nad vodom. Taj cvijet nazvali su narcis.
STVARNOST KOJA JOŠ NIJE PRIZNATA
U proljeće, krajem ožujka, s društvom liječnika krenuo sam u Međugorje. Planirali smo za tri dana doživjeti mjesto i okolicu što svjesnije. Za takav put treba se pripremiti ne samo duhovno već i fizički jer samo vožnja autobusom traje gotovo dvanaest sati. Stigli smo u noć, domaćin nas je dočekao srdačno i s okrepom koju smo koristili sve do jutarnjih sati.
Ujutro, odmah poslije doručka, krenuli smo k Brdu ukazanja, iskusni vodiči koji su se već penjali na Brdo znali su da je to najbolje vrijeme. Jutro je bilo sunčano, svježe, ali već za sat vremena postalo je toplo. Brdo ukazanja u Međugorju mjesto je gdje se Majka Božja ukazala šestero djece prije tridesetak godina. Put penjanja je gola vrlet na kojoj čovjek lako može slomiti nogu ili ruku. No, to se rijetko događa, dapače mnogi vjernici idu bosih nogu. Na sredini uspona već je bilo nekoliko desetaka ljudi, po molitvi koja se naglas izgovarala saznali smo da je najviše bilo Talijana. Moje društvo, iako neispavano, penjalo se prilično snažno i u tišini poštujući sveto mjesto. Postaje za molitvu bile su korisne i za fizičke nespremne starije osobe. Goli kamen stalno nam je pred očima, ali i Sunce još uvijek s istoka. S jednog obronka iznenada se počinjemo spuštati, malo je lakše za mišiće, ali ne i za zglobove. Kao da je netko htio da se svatko prvo namuči kako bi doživio olakšanje na samom mjestu ukazanja. I stvarno, prvo osjetiš lakoću, jer ti je u glavi pomisao: stigao sam, ali onda dolazi osjećaj uzbuđenja: tu se djeci ukazala Marija, nazvana Gospa iz Međugorja.
Sve što sam čuo i čitao o čudima u Međugorju, zaboravljam. Obuzima me trenutak. Odljev kipa koji predstavlja Majku Božju isti je kao i u dvorištu crkve u Međugorju. Istina, kip skroman, ali i bezličan, više sam očekivao od mjesta koji bi trebalo biti sveto. Jedni ljudi kraj kipa mole, neki čak posebno žele istaknuti se moleći dižući ruke visoko. Pored njih drugi se fotografiraju, žele imati svjedočanstvo trenutka. Grupa koja je prva stigla već se vraća i odlazi. Iza moji leđa čujem tihi plač, ne okrećem se, samo krajičkom oka vidim ženu s krunicom u rukama. Prema podnožju jedan naš iz grupe skida tenisicu i prevrće je kako bi izbacio kamen koji ga je žuljao. Najednom vidim kako se naše društvo grupira i kreće dolje, sve mi je to kratko i brzo. Krećem i ja za njima, osjećam se turistički, jer grupa diktira pojedincu. Tek što smo stigli s Brda ukazanja na asfalt, probijajući se kroz nove desetke vjernika koji se sad tek penju i penjat će se još cijeli dan pa i noć, shvatih da sam zaboravio izmoliti bar Zdravo Marijo. Trebalo mi je više promatranja i prilagodbe od onoga površinskog koje sam osjećao kod većine hodočasnika. Hodajući ulicama Međugorja, upijali smo još prijepodnevno sunce. Zatim smo sjeli na terasi kafića, ispijali smo kavu, još uvijek tihi. Iako su se svi kretali i ponašali usporeno, nitko ni riječ nije progovorio o Brdu ukazanja. Tek u hladnom samotnom krevetu grijale su misli o proteklom jutru i sanjarenju o onom nadnaravnom i nama nedokučivim.
Navečer drugog dana, s nekolicinom iz društva planirao sam prvo otići na ispovijed, na bočnoj strani crkve, a poslije smo željeli biti na misi, koja se svaku večer održava na hrvatskom jeziku.
Sjeo sam na klupu i čekao red za ispovijed pred svećenikom koji je kraj sebe imao hrvatsku zastavicu, što je značilo da se kod njega moglo ispovijedati na našem jeziku. Bilo je puno zastavica i ispovjednika na različitim jezicima. Ispred mene bilo je šestero ljudi. Sjedio sam i gledao u kamene ploče na podu. Zvučnici su prenosili moljenje krunice, ispovjednici su se kretali sporo, a približavala se sveta misa. Čekajući, gledao sam oko sebe, na stotine ljudi kretalo se oko crkve i ispovjednika, tek četiri mrava između kamenih ploča hodala su između mojih cipela. Svećenik u jednom trenutku sklopi stolicu i ode. I nama je vrijeme da uđemo u crkvu. Euharistijsko slavlje vodilo je nekoliko fratara. Bili su vrlo staloženi i koncentrirani, a prostorija crkve bila je puna vjernika koji su se neprestance kretali, a neki su sjedili i na podu, molili, a ja sam pokušavao biti svjestan svakog trenutka. Od riječi iz Svetog pisma koje se taj dan čitalo, zapamtio sam jedino da su Isusu rekli: Znamo mi tebe! Bili su to farizeji. I oko mene je bilo previše farizeja kojima je bila važna samo vanjština i pomodnost. Večer je bila blaga i proljetno svježa, kući smo se vratili smireni.
STVARNOST
Idući dan vodič nam je htio pokazati okolicu Međugorja, prije svega vodopad zvan Kravice na kristalno čistoj rijeci Trebižat. Vodopad je smješten kraj Ljubuškog i u proljetno vrijeme, on čini najveći vodeni bazen. Vodopad je jednako lijep kao i vodopadi na Plitvicama ili na rijeci Krki. Kada smo se spustili s ceste koja je stotinjak metara iznad rijeke i vodopada, nije bilo ni jednog posjetitelja iako je to poznato izletište. Prvo smo se svi slikali ispred vodopada koje nas je blago tuširao sitnim kapima. Moja grupa udaljila se prema nekom zatvorenom restoranu dvadesetak metara od obale rijeke. Ja sam ostao uz obalu, šetajući kao što to činim i uz moju rijeku uz koju sam odrastao. Voda je bila mirna i bistra, tako da sam vidio dno. Odjednom sam uz samu obalu, u dubini od jednog metra, ugledao lubanju. Sagnuo sam se ne vjerujući u ono što vidim. Promatrao sam je desetak minuta. Bila je to zapravo lubanja od kamena, nisam mogao vjerovati da je pravilnog oblika, imala potpuno točan oblik čeone kosti kao i očnih duplji. Pravu lubanju već bi netko ranije primijetio, no ni okamenjena ništa manje nije iznenađenje. Misli su mi se isprepletale u sve mogućnosti i upite odakle baš lubanja uz obalu. Kako to da je do sada nije nitko vidio i poželio izvaditi. Kao da se stvorila u trenutku kad sam bio sam. Kada sam gledao u vodu bistru kao suza i umjesto svoje slike, poput Narcisa, vidio sam lubanju. Možda je to bila moja slika? Slika ne trenutka, već budućnosti? Nije to bila niti fatamorgana niti autosugestija izmišljene slike. No, sugestija je postojala, kada sam podizao glavu od vode, lubanja kao da se podizala prema meni na površinu vode. Brzo sam trepnuo te ugledao lubanju kako mirno leži u pješčanom dnu rijeke. Jedva sam čekao da se moje društvo vrati pa da im pokažem nevjerojatnu sliku u vodi. Prvo su došle žene i potvrdile da je to lubanja, ali bez ikakvog posebnog uzbuđenja. Muškarci, sve redom liječnici, nisu ni prišli obali, njima je to nije izgledalo vjerojatnim. Vjerovali su da će doći gledati moju izmišljotinu ili možda neki izletnički vic.
Vratili smo se k domaćinu. Cijelim putem povratka mislio sam na lubanju. Što ona znači? Naravno, na prva mi je asocijacija bila smrt, ali me ona nije plašila, nisam vjerovao da je ona nagovještaj da bih trebao naglo umrijeti ili u autobusu poginuti. Ništa od toga me nije bilo strah. A onda sam sve povezao, cijeli naš posjet Međugorju, događaj koji se zbio vidjelicama, i naš na Brdu ukazanja koji smo doživjeli potpuno izletnički.
Zapravo i ja sam imao ukazanje, ukazanje upozorenja. Lubanja je i znak prolaznosti. Prolaznost, naravno, ne samo smrt. Nisam bio puno iznenađen, jer sam još kao dječak često mislio na konačnost. Rijeka uz koju sam odrastao ljeti je izbacivala mrtve loše plivače, a tri različite crkve na teritoriju mojih igara govorili su o vječnosti. Strpljivo sam vjerovao u vječnost. Učili smo kako je voda za Krista uvijek bila vječnost, a meni se u kristalnoj vodi ukazala prolaznost. Voda je i meni oduvijek imala duboko značenje, ono što naučiš u djetinjstvu ne ispire se lako. Zato je za mene lubanja u vodi bila upozorenje, ukazanje, vjerujem – ne još gotovog značenja.
Pitanje je: bih li se trebao još jednom vratiti u Međugorje? Možda ovaj put vidjeti svetost, a u rijeci koja teče 51 kilometar (te nosi devet imena, Culuša – Ričina – Brina – Suvaja – Matica – Vrljika – Tihaljina – Mlade – Trebižat – kod vodopada) osjetiti vječnost vode?
www.vecernji.hr/kratkaprica
