Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

40. priča: Marina Bagić Babac: Baba Kaja

Baba je ustajala i lijegala kad i kokoši, ranom bi zorom išla čuvati ovce, a onda se popodne vraćala. –Idem ko-ovcom!, tako bi govorila, i onako pognuta, sa stotinu nekakvih haljina i suknji po sebi, polagano odgegala
14. siječnja 2012. u 15:27 1 komentara 715 prikaza
Marina Bagić Babac
Foto: arhiva VL

_ Jesi prošla su-pet? – pitala me baba kad sam došla na selo prvi vikend nakon što je škola završila.

– Jesam, baba, imam sve petice! – ponosno sam odgovorila.

– Bravo, onda će ti baba dati novaca!

Znala sam da baba ima samo neku crkavicu od mirovine pa mi je njezinih petsto dinara značilo kao dobitak na lotu. Cijelu sam godinu vrijedno učila u školi da mogu onda, kad me baba pita na kraju školske godine “Jesi li prošla su-pet?”, ponosno reći da jesam. Bilo mi je predivno da u njezinim očima vrijedim dvostruko više ako dobro učim. I onda bi baba svima po selu ponosno govorila: – Moja unuka ima sve petice!

A svi bi se divili. Kao da sam velika i važna, a ne da idem tek u treći ili četvrti osnovne. Bila sam sretna što sam babin ponos.

Ni dandanas ne razumijem kako je moguće da je tako primitivna sredina cijenila školu. Baba je živjela u Bogatiću, selu u Dalmatinskoj zagori toliko zabačenom i siromašnom, kao da je i sam Bog zaboravio da tamo ima nekog. Zapravo, struje je bilo, vodu je moj otac doveo kad sam ja već krenula u školu, ali zahoda tamo nikad nije bilo. Išlo se u šumu ili oko kuće. Mislila sam da je to normalno kad si na selu. A kuća? Kokoši su slobodno šetkale po onome što je moglo biti “kuhinja plus dnevni boravak”. Muhe su letjele na sve strane. Od hrane je uvijek bilo samo prestarog i pretvrdog kruha ispod peke na kojem sam lomila zube nakon što bih ga malo posula šećerom. Maslaca nije bilo, samo svinjske masti. To nikad nisam jela kod naše kuće, samo ovdje na selu. Jer ničeg drugog nije ni bilo. Sjećam se ofucane kutije Divke u staroj zelenoj kredenci i kičastog posuđa, ali su mi govorili da to djeca ne piju. Sve je bilo staro, prljavo, razbacano. Baba je bila užasno neuredna. Ali o tome se nije smjelo pričati. Govorilo se da je mudra žena, da je mogla biti profesorica da je htjela. I ja sam osjećala da je unatoč tom neredu baba ipak bila posebna. Nikad nije kukala ni zbog čega, s obzirom na to da u tim godinama nema žene koja ne kuka, nije se žalila ni na što, nikad joj ništa nije trebalo. Čak i ono malo što bi joj tko dao, jedva da je uspijevala primiti. Bila je preponosna. Ponos je zapravo jedino što su ljudi u tom kraju i imali. Jedino su ih ponos i prkos mogli držati da opstanu u tom siromaštvu. Baba je jako malo pričala, ali ono što bi rekla, bilo je kratko, ali uvijek jako jezgrovito i sadržajno. Nije znala čitati pa bi mene nekad zamolila da joj tu i tamo pročitam što piše na nekoj cedulji. Nekad sam je znala čuti kako nešto šapuće sebi u bradu i suze bi joj zasjale u oku.... “O, moj Ante...”, jedino je što pamtim. Znam da to nije bila neka standardna molitva, baba je prezirala svećenike, ali mislim da to jest bio neki njezin intimni ritual molitve i sjećanja na pokojnog supruga kojeg je, osjećala sam, jako voljela, iako sam o njemu čula samo da je puno pio i nije baš volio raditi. Onako škrta na riječima i neuka, baba je ipak zračila nekom dobrotom. Nikada nije govorila o emocijama, a ja sam znala da je najsretnija kad smo joj dolazili. A slabo su joj dolazili. Sva su joj djeca i unučad bili daleko... možda i ne toliko geografski, koliko se nitko nije volio vraćati u tu neimaštinu koja ih je podsjećala na jadno djetinjstvo. Moj otac i danas drži ruku pod jastukom jer ga u djetinjstvu nije imao. A jede tako brzo kao da će mu netko oteti...

Meni je s mojih jedva deset godina bio gušt prekopavati po smeću babine kuće i malo po malo ga čistiti. Bilo mi je dosadno. Djece tu baš i nije bilo. Samo starčad. Otac mi nikad nije htio napraviti pravu ljuljačku, a onaj stari komad drveta privezan na košteli iza kuće nekim pretvrdim konopom, nije zadovoljavao moje kriterije. Tako sam dosadu ubijala čisteći babin nered i kopajući po knjigama o marksizmu, Titu i socijalizmu. U babinu sobu nisam zalazila jer je zaudaralo. Samo sam jednom pitala: – Baba, jel hoćeš da napravim tvoj krevet?, a ona se samo nasmijala. Kao, šta će joj to, ma tko još ovdje u selu pravi krevet. I onda je tjednima pričala po selu kako sam ja vrijedna i kako sam joj htjela napraviti krevet.

Baba je ustajala i lijegala kad i kokoši, ranom bi zorom išla čuvati ovce, a onda se popodne vraćala. –Idem ko-ovcom!, tako bi govorila, i onako pognuta, sa stotinu nekakvih haljina i suknji po sebi, polagano odgegala oslanjajući se na neki kolac. I nestajala u bespuću drače i zidića od skupljenog kamenja.

Glavni događaj u selu bio je kad bi netko klao janje. Svi bi pričali o tome. Moj otac je to posebno volio. Prvo bi se raspravljalo o tome koje će se janje zaklati, a onda bi se otac skinuo i nestao, a ja sam s livade slušala vrištanje jadne životinje dok nije ušutjela. Srce bi mi se svaki put jako stislo, bilo mi je žao janjeta. Mislim da je i ocu to bilo teško, ali radost koja je uslijedila nakon toga nije bila mjerljiva s to malo suosjećanja sa sirotom životinjom.... Onda bi ga derali, strugali, sređivali, šta-ti-ja-znam, nisam to mogla gledati, bilo mi je pregadljivo, na kraju bih samo pogledala jadno oderano stvorenje kako visi s koštele i kao da je uvijek nekako imalo otvorene oči. To pamtim, te mutne tamne oči... Onda bi se još dugo prepričavalo po selu koliko je janje imalo kila i ostala statistika.

A onda je došao rat. I baba je devedesetdruge došla u Zagreb. Skoro sva njezina djeca (njih desetak, točan broj ne znaju ni sami jer su neki umrli u djetinjstvu) živjela su u Zagrebu. Svi su se odlično skućili i snašli jer – što je jedan Zagreb u kojem ima svega za nekog tko je naučen ni na što. “Zagreb je majden”, govorili su oni svi redom misleći pri tome kako je Zagreb raj zemaljski i da je golema sreća što su uopće zbrisali iz svog malog sela.

A babino selo su spalili u ratu. I baba je znala da se tamo više neće vratiti.

– Pa kako si mogla babu izgubiti u tramvaju?! – svi smo ispitivali Snježu, jednu od unuka.

– Ne znam. Nestala je. – čudila se Snježa samoj sebi.

Snježa je babu jedan dan izgubila u gradu kad su se vozile tramvajem. Našli su je drugi dan na nekom tramvajskom okretištu nakon što se cijelu noć vozila uokolo istim tramvajem. Nije znala pitati kako sići jer nije znala ni gdje mora ići.

Jedno jutro nije se probudila. Bila je pretužna u velikom gradu. Nije mogla bez svog Bogatića.

NA DAN IZBORA
VIDEO Nositeljica liste Možemo trgala plakate na zagrebačkoj Savici, na teren izašla i policija
Digitalizacija zdravstva
Hrvatsko zdravstvo
Moderna rješenja našeg zdravstva: Donosimo vam priču o naprednim tehnologijama hrvatskog zdravstva