Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

17. priča: Josip Cvenić: Bod krivo - pravo

Okretao sam se, tražeći bilo kakvu pomoć. Svugdje snijeg u noći, kućice u daljini mi nisu davale vjeru da je ijedna naša. Bila je tišina koja me plašila, ali me ljepota bešumnog padanja snijega podsjećalo na djetinjstvo
06. kolovoza 2011. u 14:00 1 komentara 11 prikaza
vulkanizer
Foto: arhiva VL

Vulkanizer me nagovarao na obavezno stavljanje četiri zimske gume, uvjeravao sam ga kako ne idem daleko, niti u planine. A oboje smo prešutno znali da zapravo za četiri zimske gume nemam novaca. Meni je to pokazivao bankomat, a njemu ja nisam bio prvi mušterija sa sličnim pametovanjem. Naravno da sam mu prešutio o nagradnom putovanju na Visoke Tatre. Dok se majstor prihvatio posla, lutao sam očima po radnji. Odmah sam zapazio zidni kalendar s golišavim ljepoticama. Ljepotice su blještale, privlačile su me. Gledao sam straletu koja je uljepšavala brojke za siječanj 1996. godine. Imala je samo šal od krzna, golo tijelo grijala je uz kamin.

Vrata radnje se naglo otvore i čovjek ugura dvije zimske gume u prostoriju. Majstor zadrži pogled na samo dvije gume. Ništa nije rekao. Ja sam se približio njemu koji je već radio optiku mojih kotača, a novi se uputio kalendaru. Listao je mjesec po mjesec, kod ljepotice prosinca spusti listove kalendara i ispusti dugi dah.

Vozio sam po gradu s novim gumama, bila je suha panonska zima, bez snijega, ali studena. Danima je trajala temperatura ispod ništice. Kod kuće je bilo toplije, trajala je radost, sutra dan krećemo na put, u duboki snijeg Visokih Tatra. Od turističke agencije faksom sam dobio crtež kako trebam doći do iznajmljene nam planinske kućice. Na crtežu je bilo samo raskrižje gradova Žiline i Poprada odakle sam trebao krenuti na sjever prema mjestu Štrbsko Pleso. Crtež je bio štur imao je četiri linije, a najdeblja bila je kratka zavinuta crta na koju sam trebao skrenuti puteljkom u šumu. Nisam puno razmišljao kako ćemo se snaći, jer su se djeca veselila odmoru, sanjkanju, skijanju, zimskim radostima.

Ceste su bile suhe i u Mađarskoj, put do Budimpešte sam poznavao, jer sam devedeset prve sklonio djecu i ženu kraj Brna u Čehoslovačkoj. Sada sam od Budimpešte trebao voziti prema sjeveru. Kilometri, ali i sati su odmicali, smračilo se već oko pet poslije podne. Vozio sam manjim cestama koje su sve više bile pod snijegom. Kod nacrtanog raskrižja snijeg je bio visok već metar izvan puta, a cesta je bila nabijena snijegom i na njega je nabacana sitna šljaka. Auto se penjao kao koza, gume su se pokazale korisne. A mi smo bili umorni, u vozilu smo dvanaest sati. Djeca su više puta na zadnjem sjedalu zaspala, a žena me je podržavala u budnosti i traženju pravog puta. Sada smo tek vidjeli da je crtež poslan faksom kao apstrakcija Pabla Picassa. Mogla je to biti i naga žena na kauču. Stali smo na mračnom raskrižju, vrtjeli komad papira ne bili našli pravi smjer. Odabrao sam lijevu ruku Picassove žene. Promašili smo, krivo. Krenuli smo drugim putem i kao da smo išli pravo. Snijeg je padao po vjetrobranskom staklu, brisači su stenjali, djeca su bila toliko umorna da nisu ni spavala, bojala su se da ćemo ostati u autu cijelu noć. Vani je bilo hladno, grijanje smo uključili od samog polaska. Žena i ja bili smo sad uvjereni kako smo okrenuli našu nacrtanu mapu dobro, samo smo trebali i dobro skrenuti na pravi puteljak prema kući o kojoj smo sad već sanjali. Skrenem udesno kako je nacrtano, kotači su propadali dublje u snijeg, prtena staza se ovdje nije čistila od jučer, a snijeg je i sada padao. Kroz prozor vidimo nekoliko kućica u daljini, svjetlucaju prozori, ali puta k njima ne vidim. Odlučim izaći. Osjećao sam da smo izgubljeni, možda su djeca u pravu spavat ćemo u autu. Žena mi dobaci jaknu i kapu. Držim smrznutim rukama papir i vrtim ga. Uhvatila nas je noć u stranoj zemlji, zima, snijeg kojeg ni zimske gume ne mogu savladati. Osjećam ženine oči na leđima, čeka odgovor, rješenje. Ja ga nisam imao. Znao sam da smo izgubljeni, ali nisam imao hrabrosti to priznati ženi i djeci. Vjerovali su u mene od samog kretanja. A ja više nisam vjerovao u kartu koju sam držao, pitao sam se kako li sam samo olako krenuo s crtežom nevješto nacrtanim.

„I?“ – pitala je žena spustivši samo malo staklo na autu.

Okretao sam se, tražeći bilo kakvu pomoć. Svugdje snijeg u noći, kućice u daljini mi nisu davale vjeru da je ijedna naša. Bila je tišina koja me plašila, ali me ljepota bešumnog padanja snijega podsjećalo na djetinjstvo. Iznad našeg puta četiri lampe u nizu. Ispod jedne stoje tri čovjeka i kao da nešto pričaju. Krenem prema njima. Cipele mi se pune snijegom. Penjem se prema, činilo mi se, utvarama. Tri muškarca u ski odjelima i pletenim vunenim kapama tiho pričaju. Pokažem im papir, crtež Picassove žene. Jedan od njih odmah prepozna kako treba držati linije-putove-udove. Imao je pletene rukavice od iste vune kao i kapa, s krupnim bodom krivo-pravo, isprepletenih boja ljubičasta i siva.

„Vratite se na glavni put i za samo dvjesto metara ponovno skrenite desno, bit će to ulaz gotovo za sto osamdeset stupnjeva. Tamo vam je kuća Jozefa Psotkua.“ „Da tamo se trebamo javiti.“ – kažem mom spasitelju.

Spuštao sam se tih nekoliko desetaka metara gotovo u skijaškom stilu, htio sam što prije mojima javiti radosnu vijest. Kad sam stigao do auta, okrenem se prema onoj trojici želeći im zahvaliti, ali njih više nije bilo. Snijeg je padao sve gušće i brže. Moji su se obradovali i dobili dodatne snage za put dalje. Spasitelj je bio u pravu. Pred planinskom kućom bila je parkirana škoda i vidjelo se svijetlo na prozoru. Deset sati navečer i oni nas još čekaju. Domaćica Alica skuhala nam je večeru i pripremila ležajeve.

 

***

Izašao sam iz kafića, ljut na sebe. Nisam smio ismijavati čovjeka čiji je sin poginuo. „Gdje mi je pijetet?“ – govorio sam si. Moj sarkazam prema tom čovjeku proganjao me nekoliko dana, savjest me grizla i po noći. Došao sam do novog pitanja: „Što da tvoj sin pogine?“ To pitanje još mi se češće ponavljalo. Glas kao da je dolazio izvan mene. Kao da me netko drugi proganjao. Kao da će taj netko i stvarno učiniti to zlo i odnijeti mi sina. Bilo mi je hladno od ledenog znoja na pomisao da će mi sin poginuti. Kajao sam se i molio za oprost tog nekoga koji me plašio. Jednog jutra kada sam išao na posao, opet mi proganjala savjest i mogućnost da se sve dogodi meni, mom sinu. Drhtao sam, htio sam kao rukom maknuti taj nečujni glas: „A da tvoj sin pogine?“.

„Uzmi mene!“ – viknuo sam. „Ja sam pogriješio, neka nestanem, poginem, umrem…“

Od ljutnje, vikanja i kao neke odlučnosti, odstranio sam glas i strah. Cijeli dan sam radio na rukopisima, bio u tiskari, dogovarao se s autorima, bio na kavi i oko četrnaest sati se vratio za stol i htio zaključiti radni dan. Počela su mi se mutiti slova na monitoru, osjećao sam vrtoglavicu i suhoću u ustima. Popio sam čašu vode, polako ispirući naslage kave s jezika. Vrtoglavica se pojačavala, više nisam dobro vidio niti kolegicu koja je ušla u moju sobu. Odlučim nazvati sina da dođe autom po mene i odveze me u bolnicu. Sin je došao za desetak minuta, vozio me u stanicu hitne pomoći. Odmah su me stavili na stol izmjerili tlak, načinili EKG, i kao da je sve bilo u redu. Ja se pokušam pridići, ali uhvati me takva vrtoglavica da sam osjetio kako gubim svijest. U rukama, posebno u jagodicama prstiju kao da mi je ključala krv. One me ponovno polegnu i meni je malo bolje. Doktorica odluči ostaviti me na odjelu neurologije.

U sobi su nas trojica. Predvečer, poslije vizite, čovjek koji je ležao do mene predstavi se kao svećenik. Bio je župnik u prigradskom naselju. Navečer, svećenik je molio naglas, ja sam ponavljao riječi u sebi, a onaj treći razgovarao je na mobitel.

Sutradan nalazi su uredni. Sestra mi ipak ne dozvoljava da se dignem iz kreveta već me tjera da mokrim u bolničku posudu. Ne mogu, ne iscuri sve. Već se smračilo, mene muči što se ne mogu izmokriti do kraja. Sjednem na krevet, ne vrti mi se. Krenem polako prema WC-u, sestra me ugleda i pita za pomoć, zahvalim se i njoj i mom mjehuru što se ispraznio u potpunosti. Kad sam se vratio u sobu svećenik izbacio noge ispod bolničkog pokrivača, a na njima čarape. Isto pletene krivo-prvo, krupnih očica i boja kao što ih je imao onaj moj spasitelj na Visokim Tatrama od prije deset godina.

Nakon četiri dana ležanja u bolnici, pustili su me kući. Nalazi su bili u granicama normale.

Došao sam kod istog vulkanizera, trebao sam zamijeniti zimske gume, ostario je, pomaže mu sin. Njegov sin stavlja mi ljetne gume na Opelu. Pogledam prema mjestu gdje je stajao zidni kalendar; ožujak 2006. godine predstavljala je naga ljepotica u poljskom cvijeću, u pozadini planinski vrhovi u snijegu.

Parkiram pred kafićem u koji češće navraćam, tamo stoji i čovjek čiji je sin poginuo. Prijatelj mi šapće: „Zamisli pričao je kako mu je sin poginuo u Domovinskom ratu, a zapravo sin je stradao u prometu i to davno prije!“

Popio sam dva konjaka i ispustio dugi dah.

 

Severina najavila veliku regionalnu turneju "The Magic Tour"
NIJE JOJ BILO LAKO
Severina nakon 17 godina progovorila o čuvenoj snimci: 'Šest mjeseci nisam izašla iz kuće'
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?