Josip Mlakić, hrvatski književnik iz Bosne, već se afirmirao kao jedno od vodećih domaćih pripovjedačkih pera. Svoj privilegirani status ponovno je dokazao i romanom “Majstorović i Margarita” koji ima kriminalistički potencijal, iako je već i od samog naslova, koji je (više ili manje uspjela) parafraza poznatog romana Mihaila Bulgakova, jasno da se autor ne želi kao pijan plota držati kriminalističkog žanra. Riječ je o još jednom Mlakićevu romanu iz njegova opsežnog ratnog ciklusa u kojem je svojevrsni artistički vrhunac doživio nagrađivanim romanom “Svježe obojeno”. I “Majstorović i Margarita”, roman koji započinje zakučastim okultnim temama, svoj pravi ishodišni šiljak ipak nalazi u Domovinskom ratu koji Mlakić očito jako dobro poznaje i koji mu je upravo beskrajno vrelo inspiracije.
U građenju kurentne filmske atmosfere, prozni majstor Mlakićeva ranga naveliko se služi kratkim, efektnim rečenicama, izbjegava jalova prozna filozofiranja, minuciozno ocrtava svoje živopisne likove te istražuje sve što je groteskno u brdskom gradiću koji nije odveć udaljen od Zagreba, a nalazi se u blizini slovenske granice i uz suvremeni autoput. Kao i sva slična manja usputna mjesta u Hrvatskoj, i gradić koji ima uvrnuto ime Blizanci (i prigodno nazvanu rijeku Blizančicu) Mlakić opisuje kao hrvatsku, nimalo probavljiviju i nježniju verziju od originalnog Twin Peaksa. Problem je hrvatske današnjice da nam Mlakićev trilerski zaplet s ponešto (pre)čedno opisanog seksa i s podosta leševa uopće ne izgleda tako nerealno.
Prateći pomalo romantično novinarsko istraživanje svog junaka, novinara dijabetičara Jozicu Majstorovića koji se brine za teško bolesnu majku, ucijenjen njenim zagrebačkim stanom od 120 četvornih metara, Mlakić kao da ispisuje rečenice koje bi svoje mjesto mogle naći u današnjim rubrikama crne kronike ili u tekstovima kakvi su se nekada mogli čitati u profitabilnoj i sada već zaboravljenoj Areni. Hrvatska je danas, puno više nego prije, prepuna izgubljenih duša koje su stradale u Domovinskom ratu bilo na ratištu, a još više izvan ratišta, u onim specijalnim pljačkaškim i lešinarskim operacijama u kojima su se kukavice nesposobne za frontu nekažnjeno obračunavale sa svojim susjedima pogrešne nacionalnosti. U ocrtavanju tipičnog hrvatskog PTSP gradića koji izvan opskurne gostionice i suludih lokalnih izmišljenih novokomponiranih događaja (kao što je to fašnik početkom prosinca) i nema života, Mlakić namjerno pretjeruje i karikira, baš kao i neki od vodećih današnjih filmskih redatelja.
Ali, i u tom alanfordovskom i crnohumornom proznom trendovskom nabrijavanju Mlakić je začuđujuće aktualan. I zato njegov krajnje pitki roman “Majstorović i Margarita” izmiče najstrože definiranom kriminalističkom žanru, a Mlakić se ponovno dokazuje kao jedan od naših najlucidnijih i najangažiranijih autora koji u svojoj fikciji detektira doslovno svaki, pa i najmanji podražaj koji dobije od u osnovi beskrvnog, ali i burlesknog hrvatskog gospodarstva i politike, dakle od tužne hrvatske zbilje u kojoj se svi mi puno više bavimo prošlošću, umjesto budućnošću, ali u uvjetima u kojima smo i najsvježije leševe pokopali odveć plitko pa ih i kratkovidni laik, poput ne odveć spretnog amblematskog Jozice Majstorovića lako može otkopati. Ovaj Mlakićev roman nikako se ne smije čitati doslovno, ali ni prepovršno. To je literatura, a ne povijest niti opis zbilje. Baš se zbog te opasnosti od predoslovnog poistovjećivanja romana sa stvarnošću Mlakić i odlučio odmak potražiti baš u demonskom Bulgakovu. Koliko god Mlakić precizno ismijavao strane multinacionalne kompanije koje divljaju u Hrvatskoj, koliko god bio kritičan prema pojedincima koji koriste svoj povlašteni položaj u društvu kako bi prikrili kriminalne radnje (primjerice pohotni svećenik sa skupocjenog motora), koliko god se bavi i pitanjem nacionalne neravnopravnosti u suvremenoj Hrvatskoj, “Majstorović i Margarita” ipak je roman koji se vrlo žestoko hvata ukoštac s hrvatskim tabuima i hrvatskim nazadnjaštvom. I u tome je njegova najveća vrijednost.
