On cijeli dan sjedi za klavirom i kompjutorom s dva ekrana. Pije samo vodu i sam si kuha kavu. Takav SMS o Josipovićevih prvih mjesec dana na Pantovčaku kruži među novinarima. Istinit ili ne, zabavan je i otvara mogućnost za različite scenarije o tome što se doista zbiva na predsjedničkom brdu.
Zaplet, naravno, ovisi o mašti primatelja poruke. Neki odmah povjeruju u nju, jer im se točno uklapa u sliku Josipovića kakvog zamišljaju. Kao čovjeka koji je slučajno, kao posljedica spleta okolnosti i Bandića kao protukandidata, postao predsjednik i koji bi sada želio da mu ta činjenica što manje ometa život na kakav je navikao.
Nije teško zamisliti paunove koji su navikli dolaziti na balkon predsjednikova kabineta kako radoznalo vire osluškujući zvukove – od preciznog izbora ozbiljne glazbe do kuckanja po tastaturi – na kakve nisu navikli. Josipović zamišljeno gleda u daljinu, mućka svoju nesicu i već automatski klika na nove tisuće prijatelja s Facebooka, dok se pred uredom, prebacujući se s noge na nogu, meškolje savjetnici koji ne znaju što im je činiti, ali se ne usude niti otići.
Sumnjičavi prema sadržaju poruke, ipak zamišljaju da predsjednik dan ispunjava i nekim drugim aktivnostima. Brine se, recimo, o svojoj medijskoj slici, inzistira na tome da bude posve drugačiji od prethodnika, što god to značilo, traži da ga se ne opterećuje ni suvišnim protokolom ni suvišnim osiguranjem. Još uvijek se teško odlučuje na ad hoc izjave, traži vrijeme da promisli. One koje daje nisu sporne, ali teško da bi se iz njih izvukao naslov u novinama. Opisali bi ga kao nesklona improvizaciji, možda pomalo control freaka. Istina je, vjerojatno negdje u sredini ova dva scenarija. Josipović je u prvih 30 dana pokazao da su oni koji nisu željeli političara na čelu države dobili ono što su birali.
Zasad predsjednik ne pokazuje ni trunčicu inficiranosti politikom na hrvatski način. Ponekad djeluje kao da je nasilu otrgnut iz nekog svog svijeta da bi se bavio prizemnim stvarim, ali marljiv kakav jest, spreman je i to odraditi. Oni koji od predsjednika očekuju više strasti za politiku, više upućenosti u zakulisne igre i više odlučnosti u nametanju stavova i ideja još čekaju da vide što su doista izabrali.
Njima se čini da usijana situacija u državi ne treba neutralnog i mlakog predsjednika da je stišava. Oni bi na ljutu ranu ljutu travu, oni bi predsjednika koji bi imao jasan politički predznak, kakvim se kitio u vrijeme predizborne kampanje i ne sviđa im se što ga ne prepoznaju. Mjesec dana kratko je za ocjenu, ali dovoljno za dojam. A Josipović zasad odaje dojam osobe koja nije previše zainteresirana za funkciju koju obnaša. To je možda varav dojam, ali je prisutan.
Predsjednik se do sada žestio jedino na priče o svom osiguranju, branio se jedino od protokola, obračunao jedino s nekim nesuđenim suradnicima. Sve ostalo je uglavnom mlako, predsjednik zasad, ovisno o slučaju, iskazuje zadovoljstvo, zabrinutost ili daje podršku. Pa je tako zadovoljan prezentacijom zdravstvene reforme, suradnjom s premijerkom ili svojim prvim inozemnim putovanjima.
Zabrinut je zbog sigurnosne situacije u zemlji, zbog štrajka radnika ili seljaka, a podržava, recimo, udrugu izdavača znanstvenih časopisa, Hrvatsko društvo ekonomista ili Varaždinske barokne večeri. Za one koji žele više iskri od predsjednika premalo, za one koji su htjeli baš takvog idealno.
Njegovi suradnici kažu da mu treba još vremena, da je ovakav pristup odličan jer ga definira kao posve drugačijeg predsjednika. Priznaju, međutim, da još uvijek ima mali problem u suradnji s Vladom jer premijerka ne razumije da on nije SDP pa mu baš i ne vjeruje. Ima on, međutim, još jedan mali problem: ni SDP još ne razumije da on nije SDP i uporno čeka svog predsjednika. A to znači da svi imamo problem: znamo što nije, ali ne znamo što jest.
Popovićeva, Josipović je čovjek oženjen. S ovoliko ljigavih hvalospjeva postat ćeš sumnjiva njegovoj supruzi.