Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 4
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Mirjana Kasapović

Otkopavaju se rovovi za nekažnjenu jugoslavensku i komunističku 'đubrad'

Tomislav Karamarko
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
15.03.2014.
u 12:15

Ako Karamarko ne dolazi na svoje radno mjesto u Sabor, zašto bi Milanović dolazio na posao u Vladu?

Otkako je došao na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko ne radi ništa drugo nego “konsolidira stranku”. U Sabor zalazi rijetko, govori još rjeđe, a teško se sjetiti kada je posljednji put rekao nešto politički pametno i pamtljivo. On u tome ne vidi ništa sporno pa svoje ponašanje brani javno. Brani ga pred milijun građana iz čijih se poreza financira njegova plaća, kao i plaće ostalih saborskih zastupnika. Karamarko dobiva plaću da bi radio u državnom parlamentu – nazočio i govorio na plenarnim sjednicama, sudjelovao u radu saborskih odbora, povjerenstava i izaslanstava i dr. – a ne da bi obilazio teren i konsolidirao svoju stranku. Jasno, stranački rad sastavni je dio njegova političkog posla, ali građani ga ne plaćaju da bi učvršćivao HDZ, kao što ne plaćaju ni čelnike drugih stranaka da bi jačali svoje stranačke organizacije, nego da bi dobro i odgovorno obavljali poslove u tijelima zakonodavne i izvršne vlasti u koja su izabrani.

Karamarko ne voli javnu pozornicu i javnu govornicu, kakva je i nacionalni parlament, nego radije boravi u zatvorenim prostorima i uskim krugovima u kojima izlaže i tumači svoju politiku i politiku svoga “novog” HDZ-a. Sve je jasnije i zašto je tako. Onome što govori i zastupa doista je mjesto na zatvorenim skupovima i u zamračenim prostorima. U posljednje vrijeme osobito se usredotočio na razlaganje teze o zločinačkom kontinuitetu SDP-a. Prema njegovu shvaćanju, SDP je zakrabuljeni SKH koji se nikad nije odrekao svoje komunističke i jugoslavenske ideologije i politike nego se samo oportuno prilagodio uvjetima života u nevoljenoj i neželjenoj hrvatskoj državi. Iz povijesne genealogije te zločinačke organizacije i genetski prenesene njezine zločinačke ideologije na sadašnje članove SDP-a razumljivo je i njihovo djelovanje koje se svodi na hotimično uništavanje hrvatske države i društva. Svaka odluka, svaka mjera i svaki čin postojeće Vlade i njezine saborske većine samo su kamenčići u mozaiku velike protuhrvatske urote. Inače, ideološki ratnici sve manje govore o zločinačkim očevima i majkama, a sve više o zločinačkoj djeci te tako jedan kobni ideološki rascjep dodatno zamrzavaju kako bi ga što uspješnije prenosili na nove naraštaje. Za koju godinu govorit će se i o zločinačkim unucima.

Nekretninski kontinuitet

SDP je, dakle, nastavio uništavati sve što je hrvatsko ondje gdje je SKH stao. SKH je pobio i opljačkao hrvatski narod, a SDP ga nastavlja pljačkati i uništavati. Istodobno, pak, Karamarko i njegovi gospodarski stratezi svako malo vrište protiv rasprodaje naslijeđenoga obiteljskog srebra. No otkuda nam naslijeđeno obiteljsko srebro ako je SKH opljačkao i uništio sve? Ta je propaganda nalik na stari vic koji se u Jugoslaviji pričao potajice: “Komunisti kažu da prije 1941. nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uništili nam sve.” Ni mi, eto, u socijalizmu nismo imali ništa, a onda smo u kapitalizmu rasprodali sve.

Lako je, međutim, dokazati da je SDP stranka ideološkoga, političkog i organizacijskog diskontinuiteta u odnosu prema SKH-u. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina SKH je ušao u proces posvemašnje transformacije u kojemu se odrekao stare ideologije, politike i organizacije. Odbacio je marksizam kao svoju stranačku, ali i službenu državnu ideologiju, i prihvatio socijaldemokratsku koncepciju koja se, okvirno rečeno, temelji na zauzimanju za socijalnu državu i socijalnu tržišnu privredu, a što su ortodoksni marksisti oduvijek smatrali nedopustivim revizionizmom i renegatstvom. Odustao je od zauzimanja za opstanak jugoslavenske zajednice i podupro nastanak samostalne hrvatske države. Odbacio je koncept “samoupravne diktature proletarijata” i prihvatio predstavničku demokraciju zasnovanu na kompetitivnim izborima i višestranačkom sustavu, mirno prihvatio poraz na izborima i otišao u dugogodišnju opoziciju. Organizacijski, odustao je od penetracije stranke u sve pore društva, koje se očitovalo u takozvanome funkcionalnom načelu organiziranja prema kojemu su stranačke organizacije osnivane u poduzećima, poljoprivrednim zadrugama, školama, državnoj upravi i drugdje, te se ograničio na teritorijalno organiziranje kao i sve moderne demokratske političke stranke.

Kako je te činjenice teško osporavati, Karamarko često svoju tezu zasniva na “nekretninskom kontinuitetu”: SDP je naslijedio imovinu SKH, što zorno svjedoči o tome da je riječ o jednoj te istoj stranci. Uz to, riječ je o imovini koja je nastala pljačkom hrvatskog naroda. Činjenice pak govore da je SKH imao više članova od HDZ-a te da je to mnogobrojno članstvo plaćalo velike i obvezatne mjesečne članarine iz kojih se lako mogla financirati imovina partije. Ako je HDZ brzo stekao vlasništvo nad velikom i lijepom zgradom u prestižnoj rezidencijalnoj četvrti Donjeg grada, kako SKH nije mogao izgraditi nelijepu zgradu na Prisavlju za kojom se danas, kako vidimo, nitko ne trga? Čak se i neugledna Planinska ulica HDZ-ovim ministrima činila privlačnijom od prisavske Kockice.

Foto: Dušan Mirković/PIXSELL/Ilustracija

Karamarko nije nastavljač Tuđmanove ideologije i politike

I dok razvlači svoje teze o zločinačkom kontinuitetu između SDP-a i SKH kako bi kriminalizirao vladajuću hrvatsku stranku, Karamarko poriče bilo kakav kontinuitet između svoga i Sanaderova HDZ-a. Posve mirno tvrdi da je on čelnik “novog HDZ-a” koji nema ništa zajedničkoga sa starim Sanaderovim HDZ-om koji je nepravomoćno osuđen zato što je kao čelnik te stranke i njezine vlade, u kojoj je sjedio i Karamarko, stvorio zločinačko udruženje koje je pljačkalo Hrvatsku. Pritom je potpuno očit politički, organizacijski, personalni i nekretninski kontinuitet između Sanaderova i Karamarkova HDZ-a. Moglo bi se samo raspravljati o ideološkom diskontinuitetu između Karamarkova, Sanaderova i Tuđmanova HDZ-a. Dok je Tuđman promicao ideje o nacionalnom pomirenju i nastojao premostiti rovove nastale u hrvatskome građanskom ratu unutar Drugoga svjetskog rata, Karamarko ih nanovo otkopava kako bi u njima bilo mjesta za komunističku i jugoslavensku “đubrad” koja je umaknula osveti i kazni.

On nije nastavljač Tuđmanove ideologije i politike, nego njihov radikalni revizionist. Iz njegove intrasigentne desničarske perspektive Tuđman je bio naivan kada se devedesetih godina zauzimao za nacionalno pomirenje. Umjesto toga, bivše je komuniste trebalo – što? Ekskomunicirati iz javnog života ili baciti u jame? I tko bi to trebao i smio učiniti? Ako Tuđman nije ni pomišljao na takvo što, otkuda povijesna, politička i moralna legitimnost Karamarku da javno govori o tome? Tko je, zaboga, on? Znani protukomunistički disident, dugogodišnji politički uznik, emigrantski stradalnik ili mirni građanin komunističkog režima koji se unutar njega uredno školovao, stekao akademski status i živio kao milijuni drugih? Je li on heroj Domovinskog rata ili anonimni politički aktivist i visoki sivi birokrat u poslijeratnome obavještajnom i policijskom aparatu?

Još su opsjednuti Jugoslavijom

Nema trenutačno u hrvatskoj visokoj politici osobe koja s tako malo legitimnosti može govoriti o političkoj dosljednosti od Karamarka. Nije li aktivno podržavao Tuđmana, potom se priklonio Mesiću koji je htio detuđmanizirati Hrvatsku, onda ušao u vladu Ive Sanadera koji je htio napraviti otklon i od Tuđmana i od Mesića, da bi završio u vladi Jadranke Kosor koja je htjela desanadizirati HDZ? Bio je, dakle, politički pristaša i suradnik Tuđmana, Mesića, Manolića, Sanadera i Kosor i svima im je okrenuo leđa. Nije li upravo on otjelovljenje kontinuirane nedosljednosti u suvremenoj hrvatskoj politici? Nije li cilj njegove anakrone i zastrašujuće retorike ponajprije prikriti velike osobne, ali i stranačke političke deficite i praznine? Zar Karamarko i njegov novi HDZ ne misle da bi njihova najvažnija zadaća trebala biti izrada i promocija provediva programa kojim bi se nanovo i dodatno legitimirao cijeli politički projekt koji su pokrenuli početkom devedesetih godina i za čije su ostvarenje dobili neprekinuti desetogodišnji izborni mandat?

Taj se projekt reklamirao kao stvaranje gospodarski razvijene, socijalno pravedne i politički demokratske hrvatske države – neke vrste male gospodarske Švicarske, male socijalne Švedske i male pravne Njemačke u jednome. Je li Hrvatska u kojoj živimo i kojom je osamnaest godina vladao HDZ gospodarski razvijena, socijalno pravedna i demokratska pravna država? Zar Karamarko i njegov novi HDZ doista ne shvaćaju da stanje u kojemu živi većina građana ove zemlje – koji se sve više dijele na one koji su napustili zemlju, one koji se pripremaju da je napuste i one koji bi je željeli napustiti, ali nemaju kamo otići – potkopava legitimnost cijeloga tog projekta? I što rade da bi se zaustavila erozija te legitimnosti? Na tome ne rade ništa i o tome nisu izustili ni riječi, ali zato svakodnevno kopaju rovove za nove ideološke ratove i “konsolidiraju” organizaciju koja bi ih predvodila. Nakon gotovo četvrt stoljeća postojanja hrvatske države oni su još uvijek opsjednuti Jugoslavijom i komunizmom – državom i režimom koji su postojali samo dvadesetak godina dulje od dosadašnjega životnog vijeka hrvatske države.

Iz takva ideološkog rova u koji se ukopava najveća oporbena stranka teško je politički poantirati čak i kada joj se to nudi na dlanu. Ako, primjerice, Karamarko ne dolazi na svoje radno mjesto u Sabor, zašto bi Milanović dolazio na posao u Vladu? A kada je tako, onda opozicija i njezin vođa ne znaju izvući politički profit ni iz dvotjednoga Milanovićeva boravka u Australiji i na Novom Zelandu. A taj je događaj uistinu toliko nevjerojatan da se čini gotovo bizarnim. Ni britanskim monarsima u 19. stoljeću nije trebalo toliko vremena za posjet svojim bivšim kolonijama u Novom svijetu, makar u njih putovali parobrodom. I oni su valjda imali sadržajniji i važniji program višednevnog boravka u dalekim zemljama od klatarenja po prigradskim općinama, posjeta privatnima slikarskim atelijerima i promatranja klokana. Teško ovoj zemlji s takvom vlašću i takvom opozicijom.

>>'Srbija se u svojoj obrani služi nedopuštenim sredstvima!'

>>'Stranku ne možemo proglašavati lopovskom. Žalit ćemo se'

Komentara 43

ĆA
ćaćaća
12:20 15.03.2014.

mirjana je odabrala krive novine..spremana za yu list..

ZA
zagrepcaninb
14:34 15.03.2014.

Što reći na ovaj jadni i bijedni tekst drugarice Kasapović? Iako ne bi trebao, počet ću od analize toga tko i što piše. Drugarica Kasapović, danas profesorica na FFu, svoju uspješnu karijeru počela je kao komunistički aparatčik u SFRJ. Doktoriralaala je na marksizmu i samoupravnom socijalizmu, dakle na omiljenom vođi DruguTitu i Partiji. Bila je miljenica i pulen političkih struktura ondašnjeg režima. Kad se u svjetlu te činjenice pogleda što piše, sve postaje jasno. Kad se pak secira što piše i vrapcu na grani je jasno da je njena pisanija naručena od strane Partije koju vodi Drug Milanović jer ... Što je Zokiju dozvoljeno i normalno, drugima nije. Ma nemojte! Podsjeća me to na Orwela i njegovu o "životinjama koje su sve ravnopravne n neke, naravno Svinje, su ravnopravnije". Dakle, quod licet ... non licet ... da prasneš od smijeha na takvo budalast stanovište. Ne pada mi na pamet ovdje braniti ni Karamarka koga ona tako zdušno napada, plaćena valjda od Partije. On kao i HDZ neka se brane sami. Jednako vrije i za Partiju drugarice Ksapović i njenu nasljednicu gdje, zanimljivo, sjede sve sama djeca nekdašnjih udbaša i likvidatora po Jazovkama i Golim otocima. Zanimljivo, zar ne? Ono što upada u oči jest Kasapovičkino iskrivljavanje činjenica. Jedino razumno tumačenje tkve nakaradnosti je u obrana jugokomunističkih predaka Partije kao i predaka, da ne velim roditelja i familije, gospođe Kasapović. Jer njihova djeca jš i danas zastupaju iste danas ideale predaka. Zato, neka drugarica kasapović zdušno brani svje ideale jer time brani svoje pretke i sva njihova sranja a što pokazuje da ona u sve to još duboko vjeruje i tako misli. Sve u svemu, zanimljiva je ta Ideologija koja napada Vjeru i Crkvu dok istovremeno generira jednako i isto, Postji i ona o idealima i budalama pa tko se nađe, nađe, uključujući tu i autoricu teksta kao i mene samog.

AJ
ajmo
12:23 15.03.2014.

Pa ni Milanoviča nije bilo u Saboru dok je bio u oporbi.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije