Presuda Međunarodnog suda pravde o hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije te do danas neriješena pitanja ratnih zločina, povod su za razgovor s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor u čijem su se mandatu na čelu Vlade sve te teme otvorile, ali su do danas neriješene.
Je li pritisak koji Vlada radi na Srbiju da povuče Zakon o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine pravi put da se riješe optužnice koje je Vojno tužiteljstvo u Beogradu paušalno podizalo protiv naših političara i branitelja, među kojima je i Veljko Marić?
Bitne su činjenice, pravne i političke. Ako Srbija želi postati članica Europske unije, mora prihvatiti i teret rješavanja teškog naslijeđa rata. Tako da ispunjava kriterije, ali da se ne postavlja prema Hrvatskoj kao mali Haag. Za Hrvatsku je osobito nepodnošljivo što je Srbija poduprla i pravni učinak akata neprijateljske JNA koja je razarala Hrvatsku. U postupku otvaranja i zatvaranja 23. poglavlja ta se pitanja moraju riješiti. Bez ucjena, ali odlučno. Mjerila za Srbiju moraju biti jednaka kao što su bila i za Hrvatsku.
Lako je danas pametovati
Sporne optužnice došle su u vrijeme dok ste bili premijerka. Kada ste i kako za njih saznali?
Za paket optužnica koje su stigle početkom kolovoza 2011. saznala sam slučajno, zahvaljujući obraćanju novinarima g. Vekića u rujnu te godine, koji je bio jedan od optuženih. Tadašnji ministar pravosuđa Bošnjaković rekao je novinarima da me nije obavijestio o optužnicama jer nije smatrao da je to nešto važno što bih kao premijerka trebala znati. Burno je tada, s pravom, reagirao i Šeks jer je ministrov postupak bio neobjašnjiv i štetan.
Morali smo reći dosta Srbiji. Sjetite se, njihovi su dužnosnici tražili da prestanemo slaviti Dan pobjede
Kakvu su ulogu u tome imali ministri pravosuđa Dražen Bošnjaković i unutarnjih poslova Tomislav Karamarko?
Imali su mehanizme za otvaranje dijaloga i postizanje dogovora s nadležnim institucijama Srbije, vodeći računa i o koordinaciji s DORH-om, u skladu s ovlastima. Veljko Marić uhićen je, naime, u travnju 2010., nije bio na Interpolovoj tjeralici i nije bio na popisu za ratne zločine koji su izmjenjivani između Hrvatske i Srbije. U tim podacima leži i odgovor o nadležnostima, o činjenju i nečinjenju. Karamarko danas krivo govori, primjerice, o tome da je Zakon o ništetnosti izglasan 2010.!
Zašto ste popustili Vladimiru Šeksu pa je Vlada predložila, a Sabor izglasao Zakon o ništetnosti?
U strašnim okolnostima, kad Srbija šalje optužnice za 44 hrvatska državljanina, nakon uhićenja Tomislava Purde, presude Veljku Mariću, u ozračju presuda Gotovini i Markaču, morali smo reći dosta Srbiji. Sjetite se, njihovi su dužnosnici tražili da prestanemo slaviti Dan pobjede. Lako je pametovati iz današnje perspektive zemlje članice EU. Tada je malo tko pomogao, a Šeks me nije morao posebno nagovarati. On to nije činio samo zbog sebe, pokušavao je predlagati rješenja. Oni koji nisu poduzimali ništa danas uzdišu nad sudbinom branitelja.
Kronološke netočnosti
Bi li, da nije bilo utjecaja dnevne politike, državna odvjetništva Srbije i Hrvatske riješila problem tih optužnica međusobnim ustupanjem predmeta?
Ponavljam, od uhićenja Veljka Marića u travnju 2010. do 26. listopada 2011., kad je Sabor donio Zakon o ništetnosti, sve su se institucije mogle iskazati inicijativom i postignutim dogovorima. Uključujući i predsjednika Republike koji je odlično surađivao s Borisom Tadićem. Zato Josipovićeve ocjene da je Zakon o ništetnosti naštetio Mariću nisu čak ni kronološki, a kamoli pravno, točne. Marić je osuđen u rujnu 2011.
Kakva je bila uloga predsjednika na odlasku Ive Josipovića?
Predsjednik RH nema ovlasti potpisivati sporazume ili konkretno dogovarati bilo kakva postupanja vezana uz pravosuđe. Zato je tužno slušati obećanja njegove nasljednice dana u šatoru vezana uz Marića.
Josipović je najavio povlačenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o ništetnosti jer Ustavni sud tri godine nije ništa poduzeo u vezi s tim. Dajete li mu za pravo?
Zakon o ništetnosti ima, zapravo, tri stvarna članka. Da je Ustavni sud svake godine odlučivao o jednom, mogli su davno donijeti odluku. Međutim, taj zakon štiti najviše vrijednosti ustavnog poretka, vladavinu prava i suverenitet pa osporava drugoj državi da donosi akte koji su u nadležnosti hrvatskih vlasti. Može li to biti protivno Ustavu? Ne može. Možda je tu i odgovor zašto Ustavni sud do sada nije donio odluku.
Da se prestane slaviti Oluja po srpskim napucima u Čavoglavama se ne bi okupilo 100 000 već 300 000 Hrvata i Hrvatica