Navijanjem za “elitni turizam” ove se godine kao nikad prije udarilo na goste zaljubljene u hrvatsku obalu na čijim su posjetima geniji hrvatskog turizma proteklih godina skupljali političke poene na kraju uspješnih sezona.
Do jučer dobrodošle, te iste goste odjednom se žigoše zbog omraženih konzervi, ruksaka i šatora, a dobar dio javnosti spremno je zagrizao u bačeni mamac, u najmanju ruku kao da svaki Hrvat koji se zaputi u obilazak svjetskih ili domaćih turističkih meka, noći isključivo u hotelima s pet zvjezdica, a ne po vlakovima ili autobusima kako bi na putu uštedio za koje noćenje više.
Iako će cinici reći da je u Hrvatskoj sve manje onih koje poslodavci milostivo puštaju na godišnji odmor, domaći gosti ljetima uredno pohode našu obalu. Ali, kako većina građana ima ispodprosječne prihode, svima koji spadaju u hrvatski socijalni prosjek odmor na na obali posvećenoj isključivo skupom elitnom turizmu, u vlastitoj domovini, postao bi nemoguć.
Unatoč tome, takva turistička vizija predstavlja nam se kao nešto što bi imalo koristiti cijelom društvu. Koliko se inače vodi računa o općoj koristi vidi se primjerice po tome što se urbanistički projekti prilagođavaju kapitalu tajkuna i stranih tvrtki, mahom na štetu građana, a ne jednom svjedočili smo da je na mjestu gdje je do jučer stajala kakva kavana, kino ili čak i tiskara, privatizacijskom kuhinjom osvanuo ekskluzivni poslovni prostor.
Ako se prostor posvećen hrvatskom društvu iz godine u godinu drastično smanjuje u korist krupnog kapitala, u čijem onda interesu rade sve vlade redom koje su to provodile u djelo?
Sad nas se uvjerava da je elitni turizam profitabilniji te bi dao jači zamah gospodarstvu, a zanemaruje se da se takav turizam odvija u prostorima i s uslugama potpuno izdvojenima iz društva. To znači da skupi gost u luksuznom kompleksu spava, jede, pije, zabavlja se te konačno i kupuje, sve unutar sustava s jednim, vrlo često stranim vlasnikom koji jedini zarađuje. Sušta suprotnost masi gostiju koji dolaze ravno u naša mjesta te se koriste uslugama na kojima su angažirani i zarađuju gotovo svi mještani, a zarađeno ostaje u zemlji.
Kako bilo, sve turističke sile na Sredozemlju trude se privući i bogate i manje bogate goste. Jedino u zemlji poput Hrvatske, gdje se elitnim turizmom smatra puko nabijanje cijena preko noći i gdje bi se bez rada za ništa htjelo ugrabiti što više, jedino tu može ispasti da problem s turističkom stagnacijom nije primjerice u paušalnoj naplati poreza malim iznajmljivačima ili lošoj infrastrukturi nego je nesumnjivo – u lošim gostima!? Ma, neće baš biti da je tako.
