Koliko je poimanje vlasništva nad nekretninama varljivo i ne ocrtava stvarno stanje standarda, najbolje se vidi po činjenici da su hrvatski građani odmah iza Rumunja po udjelu vlasništva nad stambenim prostorom. Prema statistici Eurostata, u vlastitoj nekretnini živi 95,6 posto Rumunja, a odmah iza smo mi s 89,9 posto, u društvu s Litvom. Najmanje je vlasnika u najbogatijoj Švicarskoj – tek 47,9 posto. No što u hrvatskom kontekstu uopće znači „vlasništvo“?
Osim stanova iz fundusa otkupljenih „društvenih stanova“ bivše Jugoslavije u kojima još živi po nekoliko generacija ili je te, već stare nekretnine, netom naslijedila druga generacija, ostali vlasnici zapravo su podstanari kod banaka – uživatelji su tih nekretnina dok plaćaju. Gubitak posla, teška bolest ili neka druga osobna havarija i nekoliko neplaćenih rata dijeli svakog korisnika stambenog kredita od – beskućništva.
– Rješavanje stambenih potreba zaduživanjem uz hipoteku inherentno je rizično. Dovoljno se prisjetiti ovrha i deložacija u razdoblju krize, kako u Hrvatskoj tako i u mnogim drugim zemljama, od čega je međunarodno najzapaženiji slučaj bio onaj s tzv. „subprime“ kreditima u SAD-u. Nekretnina pod hipotekom, makar ona bila u zemljišnim knjigama upisana kao vaša, samo je uvjetno vaša. A taj uvjet jest namjera i obećanje da ćete dva ili tri desetljeća redovito otplaćivati dug. Brojni su razlozi zbog kojih netko možda neće biti u stanju održati to obećanje: otkaz, bolest, razvod braka, financijske krize… – ističe sociologinja Petra Rodik, koja je na ovu temu nedavno objavila knjigu “(Pre)zaduženi – društveni aspekti zaduženosti kućanstava u Hrvatskoj”.
Ovrha nekretnina
Istražila je uzroke eskalacije kredita u Hrvatskoj, ponajprije stambenih, i to onih „toksičnih“ u švicarskim francima koje je sad već i europsko pravosuđe proglasilo nepoštenima i – ništetnima te njihove posljedice za društvo.
– Postoje bolji i gori uvjeti stambenog kreditiranja te sama vrsta kredita može doprinijeti rizičnosti zaduživanja. Ono što se dogodilo s CHF kreditima u Hrvatskoj eklatantan je primjer. Bilo bi posebno interesantno u perspektivi detaljnije istražiti što se događa s ljudima koji dožive ovrhe nekretnina pod hipotekom. Fragmentarni podaci koje imamo upućuju na to kako se oni mahom oslanjaju na obiteljske, a ne javne modalitete socijalne podrške i stambenog zbrinjavanja. Oni koji takvu obiteljsku podršku nemaju, rekla bih, u velikom su riziku da postanu beskućnici – otkriva sociologinja koja je, potaknuta upravo pitanjem kako hrvatski građani rješavaju svoje stambeno pitanje, sa suradnicima pokrenula istraživački projekt 2016. koji je pokazao kako u Hrvatskoj dominiraju „obiteljski“ načini rješavanja stambenog pitanja, slijede ih tržišni, a najmanje su zastupljeni oni koje su u istraživanju nazvali „socijaliziranima“ – javno, odnosno društveno organizirano stanovanje.
Istraživanje pokazuje da je u razdoblju od 1971. do 2016. godine trećina hrvatskih građana najčešće cijeli život kontinuirano provela u roditeljskom domu, najprije živeći s roditeljima, a potom naslijedivši nekretninu. Oni koji su mijenjali svoje stambene statuse najčešće su stambeno pitanje rješavali useljavanjem supružniku ili kupnjom stana ili kuće – i to na kredit.
– Nakon devedesetih, stambene politike potiču kupnju stana ili kuće putem zaduživanja. Uzroci zaduživanja leže u činjenici da je to jedina mogućnost za pripadnike mlađih generacija koji ne žele ili ne mogu ostati u suživotu s roditeljima, još nisu ili nikada neće naslijediti stambeni prostor te u Hrvatskoj nemaju dostupno sigurno, pristupačno i adekvatno podstanarstvo – ističe P. Rodik te dodaje da se u Hrvatskoj otprilike polovina duga kućanstava odnosi na stambene kredite, a u razdoblju ulaska u krizu udio kredita u CHF u ukupnim stambenim kreditima bio je veći od 40 posto te se krizu zbog švicarskih franaka može stoga promatrati i kao krizu stambenog kreditiranja.
– Glavni izvori rizika proizišli su iz kreditne ekspanzije financirane stranim kapitalom, a prednjačili su stambeni krediti vezani za strane valute čiji rizici nisu bili vidljivi odmah, već su se pokazali tek u okolnostima recesije, porasta nezaposlenosti i pada prihoda te smanjenja vrijednosti nekretnina – objašnjava.
Povećan teret otplate duga stvara, kaže, tzv. nevidljivo siromaštvo stavljajući u situaciju materijalne deprivacije i kućanstva koja, gledano samo prema visini prihoda, ne bi bila evidentirana kao siromašna. Budući da ih sustav ne prepoznaje kao socijalno ugroženu kategoriju, zasad se ne može govoriti o povećanim troškovima socijalne skrbi u Hrvatskoj, objašnjava sociologinja u knjizi, posebno se referirajući na one koji su zbog ovrha nad nekretninama deložirani.
– Budući da je tek izmjenama i dopunama Ovršnog zakona 2017. usvojena mjera koja će donekle osigurati privremenu stambenu sigurnost deložiranim kućanstvima, namjensko izdvajanje u okviru sustava socijalne skrbi možemo ocijeniti zanemarivim. To znači da su sav teret podnijeli deložirani i njihove obiteljske i prijateljske mreže – kaže.
Financijska pismenost
Upozorava i na javni diskurs u kojem su se iskristalizirale dvije pozicije o zaduženima u CHF-u; prva, koja je naglašavala da je riječ o društvenom problemu i dala legitimitet jačim zakonskim intervencijama, uključujući onu koja je omogućila konverziju kredita te druga, dominantna, u kojoj se problem dužnika individualizira, a dužnici negativno karakteriziraju kao špekulanti i neodgovorni. Ova druga otvorila je vrata promoviranju financijske pismenosti kao ključnog faktora u sprečavanju prezaduženosti.
– A dugoročno, način na koji se artikuliraju sadržaji financijske pismenosti učvrstit će individualističku paradigmu, što, prema mojem sudu, budućim dužnicima neće dati adekvatne alate za nošenje s nekim budućim izazovima dužničkih kriza – zaključuje sociologinja.
U vrijeme Juge je drzava gradila jeftine stanove. Zemljiste free, kvaliteta nekretnine je ispala osrednja ali si dobio stan za 300-500e/m2. U ondasnje vrijeme se to lako dalo platiti. Dok god opet drzava ne krene s jeftinom stanogradnjom gdje ce m2 opet toliko kostati mladi ce odlaziti van. Nitko ne zeli zivjeti sa roditeljima i to je prirodni tijek. Isto tako platiti 100.000e stancic jer je to kao cijena na trzistu je isto tako financijsko samoubojstvo. Sve drzava moze rijesiti ali ne zeli.