Izvorni član Rolling Stonesa, danas 68-godišnji Bill Wyman, 3. listopada će sa svojom grupom The Rhythm Kings drugi put posjetiti Zagreb. Poznat kao najtiši i najmirniji Rolling Stone - nepomičan i neatraktivan na pozornici te nesklon uočljivom rock-ludovanju izvan nje, medijima nije bio pretjerano zanimljiv. Bill je, prema vlastitim riječima koje ostali momci iz grupe nisu opovrgli, bio najuspješniji ženskar.
"Najveću rocknroll grupu na svijetu" službeno je napustio 1993. godine, iako je momcima rekao da odlazi još 1991. Nadajući se da će se predomisliti, dvije godine neaktivnosti Stonesi su iskoristili kako bi mogućnost Billova povratka ostavili otvorenom, no basistovo Ne bilo je konačno. Dvanaest godina od tada do danas Bill smatra naljepšim razdobljem života u koje se svojim ljubavima - obitelji, glazbi, arheologiji, astronomiji, pisanju knjiga, vođenju restorana - mogao posvetiti u ritmu koji mu odgovara.
Ekskluzivno za "Ekran" Bill Wyman je razgovarao dok se s obitelji - trećom suprugom, 25 godina mlađom Suzanne Accosta, i njihove tri kćeri (10, 9, i 7 godina) - odmarao u svojoj vili u Francuskoj, dan prije nego što će se vratiti u Englesku kako bi počeo pripreme za europsku turneju Rhythm Kingsa.
Ugodan i ljubazan sugovornik razgovor je, uz isprike, prekinuo dva puta kako bi utišao, odnosno otjerao kćerkice koje su se nestašno i glasno igrale, a kada je isteklo 30 minuta službeno predviđenih za razgovor, nije pokazao ni najmanji znak uznemirenosti nego je nastavio opširno odgovarati na pitanja.
EKRAN: Je li vam fizički naporno ići na turneje s obzirom na to što imate 68 godina?
- (Smijeh) Ne. Vrlo sam zdrav. Neki dan sam bio na sistematskom pregledu kod vrlo ozbiljnog doktora i zaključeno je da sam 100% u redu. Pušač sam 51 godinu, no to mi nije naškodilo. Očito imam i puno sreće.
EKRAN: Rekli ste kako Rhythm Kingsi ne zarađuju mnogo ni s albumima ni s turnejama, jer grupa ima puno članova a putovanja su skupa, te zbog toga ne nastupate u zemljama poput Poljske, Rusije, Austrije, Švicarske... Ipak, dolazite u Hrvatsku, i to već drugi put.
- Tu doista nema velike zarade, a obično sviramo u manjim dvoranama pa prihodi od koncerata nisu veliki. No, grupa je sastavljena od glazbenika koji tijekom godine sviraju s drugim poznatim izvođačima, a onda se skupimo kako bismo šest tjedana išli na turneju po Europi i šest tjedana po Engleskoj. Sve to radimo zbog ljubavi prema zajedničkom sviranju, iz užitka i osjećaja drugarstva koji vlada među nama. Dolasku u Zagreb se stvarno veselim. Tamo nisam bio, čini mi se od srpnja 1976. godine.
EKRAN: Ali, bili ste s Rhythm Kingsima 2001. godine.
- Da, bili smo jednom, ali nisam imao vremena razgledati grad. Kad sam bio u Zagrebu sa Stonesima u 1970-ima, obišao sam dio grada i jako mi se svidio. Snimio sam mnoge fotografije. Nadam se da ću ovom zgodom opet imati vremena za šetnju i fotografiranje te da ću saznati još nešto o Zagrebu.
EKRAN: Koliko dugo ćete ostati u Zagrebu?
- Vjerojatno već sljedeće večeri negdje sviramo, ali nadam se da ću imati nekoliko sati vremena za kruženje gradom, ako me puste.
EKRAN: Kažete da je zarada s Rhythm Kingsima slaba. Jeste li s Rolling Stonesima privredili dovoljno novca da ne morate više zarađivati?
- Kad sam otišao iz Rolling Stonesa nisam baš imao puno novaca. Nisam bio siromašan, ali nisam baš mogao otići u mirovinu i prestati raditi. Zapravo sam mogao, ali bih morao promijeniti način života koji, doduše, nije odviše ekstravagantan, ali košta. Morao sam se nastaviti baviti nečim što donosi novac i omogućuje održavanje životnog stila na koji smo moja obitelj i ja navikli.
Ne mogu otići u mirovinu, jer kada bih to učinio morao bih ozbiljno smanjiti troškove (smijeh). U Rolling Stonesima sam bio 31 godinu, a nakon što sam ih napustio, oni su u dvanaest godina zaradili deset puta više negoli u tri prethodna desetljeća. No zbog toga ne žalim, ne poželim da sam ostao u grupi, jer nije sve u novcu. Novac je važan, ali ima i drugih važnih stvari.
EKRAN: Jesu li vam Stonesi još uvijek dosadni kao što ste govorili prije nekoliko godina?
- Jedan od razloga mog odlaska bio je što smo dvadeset godina na pozornici svirali iste pjesme i nisam htio ostati u grupi koja će isto raditi sljedećih dvadeset godina. Htio sam krenuti dalje i raditi nešto drugo, nešto različito. Npr. svirati raznovrsnu glazbu iz zabave i užitka, što i činim s Rhythm Kingsima koje sam osnovao dvije godine nakon odlaska iz Stonesa. Sviramo jazz, blues, rocknroll, soul, rockabilly, country, boogie woogie... sve.
EKRAN: Na početku karijere sa Stonesima mislili ste da će grupa trajati najviše dvije tri-godine. Kada ste napustili Stonese, jeste li vjerovali da će oni uspješno djelovati do danas?
- Znao sam da će nastaviti, ali uvijek se malo iznenadim što još uvijek sviraju. (Smijeh) Mislim da to rade jer nikoga od njih zapravo ništa drugo ne zanima toliko kao Rolling Stonesi. A mene zanima štošta, imam razne hobije i htio sam se njima baviti. Tako da mi se ovih posljednjih deset godina bez Stonesa čine najboljim godinama života.
Kada sam otišao znao sam da će se nešto promijeniti, jer kada grupa ima pet članova i jedan ode, onda se stil ipak malo promijeni. No, znao sam da to neće biti nerješiv problem za grupu - ja sam basist, nisam pisao pjesme, nisam pjevao i kada sam otišao iz Stonesa, znao sam da me mogu zamijeniti, kao što je bilo moguće zamijeniti Briana Jonesa ili Micka Taylora. Charlieja se ne bi moglo zamijeniti, kao ni Micka ili Keitha, ali kada bi recimo Ronnie Wood sad otišao iz Stonesa, i njega bi mogli zamijeniti drugim gitaristom.
EKRAN: Poznati ste i kao jedini glazbenik iz 1960-ih koji je marljivo bilježio povijest svoje grupe i skupljao kojekakve "drangulije". Gdje držite svoju dragocjenu zbirku?
- Neću vam reći. (smijeh)
EKRAN: Kolika je ta vaša arhivska zbirka o Stonesima?
- Pa, rekao bih da u njoj ima oko 12.000 predmeta. U knjizi "Rolling with the Stones" iskorišteno je oko 3000 fotografija. Zapravo smo mogli napraviti tri-četiri knjige, ali to se ne radi - objaviš jednu, i to je to. Oko 500 predmeta izloženo je u mojem restoranu "Sticky Fingers" u Londonu. Ponekad me netko pita može li nešto posuditi za neku svoju knjigu o 1960-ima ili o rocknrollu, tako da se pomalo i time bavimo.
EKRAN: Skupljate li stvarčice vezane uz Stonese i nakon što ste ih napustili.
- Da, svakako. Kad idu na turneju pošalju mi razne materijale. Charlie je tu najredovitiji. Uvijek mi pošalje veliku kutiju nakrcanu posterima, majicama, zastavicama, ulaznicama, ovim, onim... I uz to priloži pisamce u kojem kaže: "Evo nešto za tvoju zbirku, pozdrav Charlie", a u maloj zagradi doda "bubnjar Rolling Stonesa". (smijeh) Charlie i ja smo odlični prijatelji već četrdesetak godina. Kada smo obojica u Londonu, s njim se viđam jednom-dvaput tjedno. Zapravo sam u dobrim odnosima sa svim članovima grupe. Naš rastanak nije bio poput lošeg razvoda. Viđamo se redovito, ali isključivo u prijateljskom smislu a ne više u poslovnom.
EKRAN: Kada bi vas Rolling Stonesi pozvali da zasvirate s njima, biste li prihvatili?
- To me jednostavno ne zanima. Odlični smo prijatelji, ali ti su dani prošli. Kada bih zasvirao s njima to bi bilo samo zbog novca, a to ne želim. Dobivam puno e-mailova u kojima me pitaju zašto sam otišao iz Rolling Stonesa i hoću li ikada više svirati snjima, te govore da bih se trebao vratiti jer bez mene više ne zvuče isto itd. Ali to nije moj problem. Oni to danas rade drukčije negoli prije. Čini mi se da cijeli posao rade nekako mehanički.
Na pozornici sviraju s metronomima - klik-klik-klik za tempo. U moje vrijeme mi smo jednostavno svirali - nekada brže, nekada sporije, ali je bilo zanimljivije. Rekao bih, bilo je malo opasnije svirati i u tome je bio dio čarolije - katkad se činilo da će se sve raspasti sljedeće sekunde, ali se to nikada nije dogodilo. Katkad bismo uletjeli u neku nevjerojatno dobru zonu, a to se nikada ne može predvidjeti. Sada je to drukčije. Naravno, bio sam na nekim njihovim koncertima i oni su uistinu sjajni, nema u tome ništa loše - razglas je odličan, pozornice su impresivne, svi odlično sviraju...
Ali sve zvuči nekako jednako, pa nakon nekog vremena postane nezanimljivo, jer se ponavlja jedno te isto. Mislim, ne bih smio govoriti ružne stvari o njima i nastojim to izbjegavati. Dobro, recimo kada bi priredili posljednji koncert koji bi označio kraj i snimao se za televiziju, DVD, i pozvali me da im se pridružim, onda bih rekao: "Da". Sigurno bi i Mick Taylor rekao isto. Pretpostavljam da bi to bi bilo u redu za jedan, posljednji, jedinstveni, veliki, završni, oproštajni koncert.
EKRAN: Smeta li vam kada i 12 godina nakon što ste ih napustili, o vama uvijek pišu i govore kao o "bivšem Rolling Stoneu", a ne kao o, primjerice, "sadašnjem Rhythm Kingu"?
- Ne smeta me. Iznimno sam ponosan na to što sam bio u Stonesima, ali bih volio kada bi me zvali Bill Wyman a ne "bivši Rolling Stone". Zapravo me više smeta što mnogi misle da sam još uvijek u Rolling Stonesima. Recimo, u taksiju me pitaju jesam li na turneji s grupom i ja pomislim da me pitaju o Rhythm Kingsima, a zapravo me pitaju o Rolling Stonesima. Kad im kažem da već 12 godina nisam u Stonesima, silno se začude.
Ljudi ne poklanjaju puno pažnje takvim stvarima. A ja se bavim raznim aktivnostima. Imam divnu obitelj, tri krasne kćeri s kojima, hvala Bogu, provodim puno vremena. Imam restoran, bavim se fotografijom, pišem knjige. "Rolling with the Stones" prevedena je na 12 jezika i izvan Engleske je prodana u gotovo pola milijuna primjeraka. Sudjelujem u mnogim događajima vezanima uz arheologiju, zanimam se za astronomiju i putujem uokolo kako bih gledao zvijezde.
EKRAN: Imate lijepu, bogatu i dobro organiziranu web-stranicu.
- Trudim se da na njoj uvijek ima novih i zanimljivih informacija. Mislim da je to najveća web-stranica nekog glazbenika. Tako su mi rekli. Vodi je moj sin Stephen koji je imao osam mjeseci kada sam počeo svirati sa Stonesima.
EKRAN: Rekli ste da ste zapravo arheolog u svemu čime se bavite - glazbi, knjigama...
- Jednostavno sam lud za povijesti. Uvijek nešto čitam, učim, proučavam o prošlosti jer mislim da se ona ne smije zaboraviti. Primjerice, na albumima Rhythm Kingsa uvijek volim ponuditi neke prastare pjesme. Izvučem neku zaboravljenu pjesmu nekog zaboravljenog izvođača, a godinu dana kasnije vidim da se prodaje kompilacija 24 najbolje pjesme tog istog izvođača. Znači, uspjevam ponovno skrenuti pažnju na takve ljude.
EKRAN: Planirate li novu knjigu?
- U proljeće ću objaviti knjigu sa stripovima o Rolling Stonesima objavljenima u novinama i časopisima koje sam skupio tijekom desetljeća, a na jesen ću objaviti knjigu o povijesti moje kuće i kraja u kojem se nalazi. Glavna tema će biti ljudi koji su živjeli i gostovali u mojoj kući prije mene. To su bili Rudyard Kipling, Peter Ustinov, braća Kray, obitelji Chamberlain i Buckingham... U srednjem vijeku u njoj su živjeli vitezovi, grofovi, šerifi. Ta se knjiga neće odlično prodavati i puno zaraditi, ali mislim da će biti zanimljiva istraživačima, arhivistima i povjesničarima.
EKRAN: Nekako uspijevate sve svoje hobije pretvoriti u posao i od toga dobro živjeti. Smatrate li se darovitim poslovnim čovjekom?
- Točno je da ne moram raditi ono što ne volim i ne želim, ali o sebi volim razmišljati kao o jedan posto najvećeg i najsvestranijeg čovjeka koji je ikada živio na svijetu, a to je Leonardo da Vinci. Ako sam samo jedan posto od onoga što je on bio, onda mogu smatrati da sam nešto postigao u životu.
EKRAN: Prije tri godine imali ste pravni spor s američkim novinarom koji se zove Bill Wyman. Pisalo se kako ste mu htjeli zabraniti da se koristi tim imenom. On je odgovorio kako biste vi trebali promijeniti ime jer se on zvao Bill Wyman prije negoli vi, jer vaše je pravo ime William Perks, a Bill Wyman postali ste 1964. godine. Kako je završio taj slučaj?
- Ne znam što se s tim dogodilo u pravnom smislu. Problem je bio što je on pisao ružne stvari o Rolling Stonesima, a ispod tih članaka je stajao potpis Bill Wyman. Svi su, naravno, mislili da sam to ja, pa sam pokušao nešto poduzeti da to spriječim. Zapravo me nije smetalo njegovo ime, nego su me smetali njegovi članci. Ne znam što se dogodilo sa svim tim, to se sve nekako raspršilo.
EKRAN: U posljednjih desetak godina niste štedjeli riječi kudeći pop-rock i rep-zvijezde poput Eminema, Oasis ili Britney Spears. Ima li koji suvremeniji izvođač koji vam se sviđa?
- Ako ne znaš igrati nogomet ne možeš biti nogometaš, no na žalost u glazbenoj industriji možeš biti na visokoj poziciji i svi misle da si talentiran i da vrijediš iako ne znaš ni svirati, ni pjevati, ni skladati. Bilo je puno takvih u posljednjih desetak godina i to me je jako razočaralo, jer sam imao osjećaj da takvi sprječavaju druge uistinu talentirane glazbenike da se probiju.
Meni osobno to nije bilo važno jer je moja karijera već dobro utvrđena, i to zato jer sam se ozbiljno posvetio sviranju. Kada sam počeo, nisam čak imao novca da kupim glazbalo, pa sam svoju prvu bas-gitaru, pojačalo i zvučnik napravio sam, vlastoručno. A onda sam doznao da su tako počeli i drugi prije mene - John Lee Hooker, Chuck Berry... jer ni oni nisu imali novca da kupe instrumente. Stoga sam se počeo osjećati članom toga društva. (smijeh) Unazad nekoliko godina situacija se dosta popravila u odnosu na devedesete.
To mi je jako drago. Sada ima više grupa koje su organizirane tako da njihovi članovi doista sviraju. Nije mi se sviđalo da ljudi koje su proglašavani zvijezdama zapravo nisu uopće bili talentirani i nisu znali svirati, nisu pjevali na svojim snimkama, a na koncertima su otvarali usta na play back. Nije mi se sviđalo to što varaju publiku. U posljednje vrijeme ima dosta izvođača, osobito djevojaka, vrlo kompetentnih glazbenica i vrhunskih pjevačica koje se bave glazbom koja u sebi ima i jazza i bluesa. Primjerice, Joss Stone. Zatim ima dobrih pijanista s odličnim albumima oslonjenima na glazbenu tradiciju. Primjerice, Jamie Cullum s kojim sam čak jednom svirao u društvu s Georgiejem Fameom.
EKRAN: Što će Rhythm Kingsi ponuditi zagrebačkoj publici?
- Naši koncerti traju dulje od dva sata i sviramo pjesme svih stilova i razdoblja, a publika, čini se, voli tu raznolikost koju im nudimo. Bio sam na koncertima grupa koje obožavam, ali nakon tridesetak minuta bilo mi je dosadno. Svaka pjesma zvuči poput one prije. S mojom grupom nije tako. Na svakoj pjesmi mijenjamo pjevača, gitaristu...
Tako da stalno osvježavamo doživljaj. Osim grupe, iz Amerike na ovu Europsku turneju dovodimo i posebnog gosta, soul pjevača Eddieja Floyda. Tako da na kraju imamo petero pjevača. Čak i ja moram otpjevati jednu-dvije pjesme. Nevoljko, ali se čini da je neophodno, jer i grupa i publika žele čuti te pjesme.
EKRAN: Zašto ne pjevate više? Voljeli bismo vas vidjeti više u prvom planu, a i dobar ste pjevač.
- Jako mi je teško pjevati i svirati istovremeno. U studiju, kad snimam, to mogu činiti zasebno, ali na koncertu jednostavno ne ide, pa moram pažljivo birati koje ću pjesme pjevati. (smijeh)
Kako sam počeo tražiti metale
EKRAN: Vaša najnovija knjiga "Treasure Islands" proizašla je iz vašeg hobija traženja metala. Kako ste se zainteresirali za tu naizgled dosadnu i neatraktivnu djelatnost?
- Uvijek me je zanimala povijest. Još sam u mladosti volio čitati o Inkama, Egipćanima, Aboridžinima, Polinežanima... Godine 1968. kupio sam kuću u pokrajini Suffolk sagrađenu 1480. godine, prije vremena Henrika VIII. To je mali dvorac s opkopom i vodom okolo njega, mostićem pred ulazom... Tada sam počeo istraživati povijest te kuće i tijekom godina otkrio tko je sve u njoj živio, od 12. st. naovamo, jer na istom mjestu je prije bila druga kuća, vjerojatno drvena. Onda sam počeo pretraživati svoj vrt, jer ljudi su u njemu počeli pronalaziti predmete kad su sadili cvijeće. Prvo smo našli zdjelu i lonac iz 16. st, a onda smo otkrili tridesetak zidova ispod zemlje. Pozvao sam arheologe koji su sve to istražili, premjerili zidove, napravili mape, a zatim sam počeo pretraživati okolna polja. No nisam mogao kopati duboko, pa sam kupio detektor metala. Ubrzo sam pored sela našao rimska nalazišta iz 3. i 4. st. sa stotinama novčića, broševa, posuđa i rukotvorina. Nakon toga otkrio sam i nalazište iz željeznog doba, pa čak sjekiru i oruđe iz brončanog doba, i tako sam postao sve zainteresiraniji. Sada imam puno prijatelja među arheolozima u cijeloj zemlji i često me pozivaju da otvaram događaje, npr. izložbe u British Museumu, Londonskom muzeju, u Cambridgeu, Norwichu, Dorchesteru... Vrlo sam se ozbiljno uključio u taj posao. To je bilo negdje sredinom 1990-ih, a takvim arheološkim istraživanjima bavim se oko 15 godina.
Najveca životna greška - ljubav sa 13-godišnjakinjom
EKRAN: Vaša najstarija kći Katie ima deset godina.
- Jedanaest. U nedjelju joj je rođendan.
EKRAN: Kako biste reagirali da, kada navrši trinaest godina, počne izlaziti s muškarcem 40 godina starijim od nje, kao što je bio slučaj s vama i Mandy Smith u osamdesetima?
- Bio bih vrlo... zbunjen (smijeh). Svi mi imamo neko prljavo rublje. Siguran sam da ga i vi imate. Nažalost, kada ste slavni, novinari iskopaju to prljavo rublje. Nažalost, to je nesretan dio moga života i s tim moram živjeti. Ali, nikada me nisu uhitili zbog droge, pljačke, ili nekog zlodjela, primjerice zlostavljanja djevojke ili nečeg sličnog, jer nikada nisam tako nešto napravio. Svatko od nas ima nešto što bi poželio da se nije dogodilo, a to je jedino što bih volio da se nije dogodilo u mojem životu.
Nisam čuo novi album Stonesa
EKRAN: Jeste li čuli novi album Stonesa?
- Ne. Uvijek pošalju novi album, ali ovaj nisam dobio. Zapravo, možda i jesam, ali me već mjesec dana nema kod kuće pa ni ne znam. Možda me čeka kad se vratim. Na radiju sam čuo pjesmu-dvije koje su zazvučale malo zanimljivije od onoga što rade posljednjih desetak godina. Sve što sam čuo u tom razdoblju zvučalo je nekako "sigurno", neizazovno, daleko od uzbudljivosti pjesama koje su Mick i Keith radili u vrijeme dok sam bio u grupi, primjerice, "Jumping Jack Flash" ili "Start Me Up". To me malo razočaralo. Mislim, glazba je u redu, ali uvijek je nekako ista.
EKRAN: Jeste li čuli novi album Stonesa?
- Ne. Uvijek pošalju novi album, ali ovaj nisam dobio. Zapravo, možda i jesam, ali me već mjesec dana nema kod kuće pa ni ne znam. Možda me čeka kad se vratim. Na radiju sam čuo pjesmu-dvije koje su zazvučale malo zanimljivije od onoga što rade posljednjih desetak godina. Sve što sam čuo u tom razdoblju zvučalo je nekako "sigurno", neizazovno, daleko od uzbudljivosti pjesama koje su Mick i Keith radili u vrijeme dok sam bio u grupi, primjerice, "Jumping Jack Flash" ili "Start Me Up". To me malo razočaralo. Mislim, glazba je u redu, ali uvijek je nekako ista.
Koliko ih je imao dosad?
EKRAN: U autobiografiji "Stone Alone" napisali ste kako ste do 1965. spavali sa 278 žena. Brojite li još uvijek žene s kojima odlazite u krevet?
WYMAN: - (Smijeh) Brojim, zato jer vodim dnevnik. Pišem dnevnik od malih nogu i to činim i danas. Ali, sad sam u braku već trinaest godina i dobar sam dečko, jer je to važno. To je moj posljednji brak i moja posljednja obitelj, i ne želim učiniti nešto što bi poremetilo sklad.
EKRAN: A koliko ste žena izbrojali prije nego što ste se oženili?
WYMAN: - (Smijeh) Ehm, ehm. Ajmo reći da je to neki četveroznamenkasti broj.
Otvori KEKS Pay
