Naslovnica

Baština za opstanak sela i vrhunski dizajn

28. lipnja 2006. u 19:00 187 prikaza
vrt-3-txt.jpg
Foto: import

Svjetsko nogometno prvenstvo što je u navijačkom ludilu ujedinilo cijeli svijet, a u vlastitu promociju upregnulo sve, ne samo lopte i navijačke šalove, nije zaobišlo ni narodne nošnje. Nijemci su iskoristili reinterpretiranu svoju dindrlicu i sliku mladica s obveznom loptom ponudili svijetu. A njihovi, kao i austrijski, ministri(ce) i u najsvečanijim prilikama odijevaju odjeću izraslu iz narodne nošnje.

Što je s nama, koliko posežemo u baštinu, koliko se narodnom nošnjom naših krajeva nadahnjuju naši dizajneri, a koliko obični ljudi na selu, koji žele produljiti život narodnoj nošnji, čime im se otvara prilika i za vlastiti opstanak, pokušali su odgovoriti sudionici okrugloga stola koji je održan 10. lipnja uz 5. sajam "Proizvodi hrvatskoga sela".

Moderatorica Božica Brkan, urednica Vrta, podsjetila je na posezanje u škrinju s blagom, koje se svodilo na reinterpretacije u odijevanju, obući i frizurama, ali i na doslovno preuzimanje narodne nošnje. Za primjer je navela HTV-ovu novinarku Branku Šeparović, koja se često odijevala u narodnu nošnju dok joj je suprug bio ministar vanjskih poslova. Elemente narodne nošnje u nas je aplicirao modni kreator Rikard Gumzej, posebice na opremi misica na svjetskim natjecanjima, a za tradicijskim su, prema riječima Božice Brkan, posezali i rockeri i uopće estradnjaci. Za svoj nastup na Pjesmi Europe Kićo Slabinac odjenuo je sako u duhu narodne nošnje, a elementima baštine u svom odijevanju nadahnjuje se grupa Let 3.

No da nipošto nije dovoljno posegnuti za nečim iz bakine škrinje pa da to samim time bude i lijepo i uspjelo, pokazalo se za nedavna važnog nacionalnog izbora, kada su se na opravama triju djevojka združili točkice s autohtone pasmine psa dalmatinca i stilizirani vez iz jednog od naših krajeva. S druge strane, Zlatni dukati pretvorili su narodnu nošnju u tamburašku radnu odjeću, a bilo je i posezanja za svjetskim folklornim motivima. Već su naznake teme kojima se pokušalo odgovoriti što znači reinterpretacija narodne nošnje, u usporedbi s reinterpretiranim jelima npr., pokazale da je modno interpretiranje vrlo sklizak teren na kojem rijetki mogu opstati.

Kako je polazište za raspravu bio tekst Ane Lendvaj, ugledne Večernjakove modne kritičarke, objavljen u Vrtu 8. lipnja (Narodna nošnja i moda), njegova je autorica istaknula kako je osnovno pitanje kada narodna nošnja primijenjena s namjerom da postane moda jest moda, kada ostaje narodna nošnja, a kada je zapravo upropaštena. Uloga onoga koji zadire u etnosvijet, odjevnu tradiciju, prije svega je odgovornost jer, kad netko rasklapa klasično i sklapa na nov način, mora biti likovno i modno obrazovan.

Prema mišljenju Ane Lendvaj, teži je put preuzeti etnopoticaj i pretvoriti ga u dizajn, u hibrid koji jest moda, a nije više narodna nošnja. To koristi i modi i tradiciji i modni su kritičari uvijek više cijenili takav postupak nego puko preuzimanje elemenata narodne nošnje. A. Lendvaj pritom je podsjetila na Rikarda Gumzeja, koji bi "nalijepio" zlatovez na svoje kreacije, što je davalo neobičan model, ali ne i novi dizajn. Etnonaslijeđe klizi nerijetko i u kič i u dopušteni kič, a poželjna je nova kvaliteta jake i obrazovane dizajnerske osobnosti.

Dizajnerica Sanja Tomašinec Korica, koja se na otvaranju sajma predstavila autorskim revijama Posavska ruža, U susret lanu, Kako diše san te Rubača, cabajka, poculica, na kojima su modele nosile učenice Obrtničke škole iz Siska, istaknula je da je to malo prestrog pristup jer je presudno očuvanje baštine. U Sisku je, prema njezinim riječima, etno in, a ona gaca i u zadnje selo tražeći donacije za tkalačke stanove kako naslijeđe ne bi bilo samo uspomena nego i prilika za sam opstanak ruralnog. Učenici iz Siska od tradicijskih elemenata preuzeli su npr. izradu rubaca i od toga zarađuju lijep džeparac, a u nastanku modela s temom svečana odjeća, koja je 2002. nagrađena, sudjelovala je cijela škola. A. Lendvaj na to je dodala da nitko ne zamjera ljubav prema tradiciji, ali da krajnji rezultat uvijek mora biti vrhunski dizajn.

Za razliku od razvijena svijeta koji se, zasićen industrijskim proizvodima, vraća svojim nošnjama, mi koji imamo predivnu baštinu, prema mišljenju dizajnerice Ruže Hodak, još se nismo zasitili industrijskih proizvoda pa se neki pomalo i srame nošnje. Ljudi se, smatra dizajnerica Ruža Hodak, nekako moraju zasititi velikih trgovačkih centara pa zasad u nas nema masovne zainteresiranosti za narodnu nošnju.

Dizajnerica Željka Kolaković iz Novoselca iznijela je pak vlastiti primjer u kojem se njezino zanimanje za tradiciju najprije očitovalo u projektu lan, koji su poduprli i zagrebački Agronomski fakultet i Ministarstvo znanosti, a proizvodi, laneni ručnici, dospjeli su i na britanski dvor pa se njima briše i princ Charles. Lan sa svojim nitima nejednake debljine Željki Kolaković nadahnuće je za modele u kojima suvremeno i tradicijsko spaja i uporabom jeansa za mlade. Lan joj je u malom mjestu poput Novoselca omogućio pristojan život, a posao je narastao već toliko da mora zaposliti nove ljude. Kad je pak riječ o dizajnu, najavio joj se riječki dizajner koji za vlastitu svadbu želi njezine kreacije.

Pomalo zatečena strogom podjelom na vrhunski dizajn i na nadahnuće tradicijom u bilo kojem od predstavljenih oblika (ivanečki vez na bocama meda, otvaranje prve tvornice narodne nošnje, nadstolnjaci iz Dalja), provokativno je donijela pred kolegice po struci, sestre Josipu i Marijanu Bronić te Ružu Hodak, modnu kritičarku Anu Lendvaj i Andreu Pavetić, s kolegija kreiranje tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, lanenu torbicu s molbom da dadu svoj sud, no odgovor nije dobila. To je bio najbolji pokazatelj podvojenosti u posezanju za etnoelementima, a negdje između bio je stav prof. dr. sc. Damira Kovačića s Agronomskoga fakulteta, kako i u tradicijskim elementima današnje selo koje nudi različite proizvode treba tražiti priliku za opstanak i bolji život. Jer, dometnuo je D. Kovačić, kad bi neka ozbiljnija konfekcija željela intervenirati, i te kako bi bilo interesa za narodnu nošnju.

Da selo ide svojim putem, što nipošto ne daje loš rezultat, na primjeru izrade lanenih nadstolnjaka pokazala je Jelka Brojević iz Dalja, u kojem 80 posto radno sposobnog stanovništva ne radi. Uz pomoć različitih donacija, žene su polazile tečajeve iz osnova tkanja, a prema idolu iz 14. st. pr. Kr. otkale su haljine. UNESCO ih je odabrao da u Grčkoj od 28. kolovoza do 4. rujna lanenim nadstolnjacima predstavljaju Hrvatsku.

Očit je to primjer kako baština ljudima na selu otvara prozor u svijet, a svojim primjerom o tom je posvjedočio i Miroslav Čvangić iz Zagreba, vlasnik krojačkoga obrta MA LA. On se zauzeo za samoinicijativu, pa tako već tri godine organiziraju tečajeve vezenja i šivanja. Spremaju se otvoriti prvu hrvatsku tvornicu narodnih nošnji, a posla on i supruga imaju za šest mjeseci unaprijed. Zanimanje je toliko da uopće ne mogu primati nove narudžbe. Vlastiti primjer očito je pravi pokazatelj kako posegnuti u baštinu, o čemu je svjedočila i Katarina Vrban iz Koprivničkog Ivanca (Podravina). Prva pratilja u jednom od natjecanja za najuzorniju hrvatsku seosku ženu svoje proizvode od meda ukrašava ivanečkim vezom, kojim se bavi više od 20 godina. Taj med od 2002. ima oznaku Izvorno hrvatsko, a preko njega i različitih uporabnih predmeta održava se tradicija ivanečkoga veza.

Katarina Vrban radi na domaćem tkanom platnu kojega još ima u Podravini, a kako se bavi ivanečkom narodnom nošnjom, zapazila je da je, što se ide dalje, do druge polovice 19. st. vez kompliciraniji nego, npr., u prvoj polovici 20. st., dokad je narodna nošnja u tom dijelu Podravine bila uobičajena. Premda mladi baš nisu previše zainteresirani, K. Vrban vlastitim iskustvom svjedoči da se od baštine može i živjeti.

Kako pak pomiriti ekonomiju i vrhunski dizajn, na zanimljivu okruglom stolu nije odgovoreno. Tema je toliko izazovna da su se o tradiciji tek čula mišljenja. Dizajnerice Bronić misle da je u osmišljavanju vrhunskoga projekta kao što je lan potrebna veća pomoć države da bi se uopće projekt održao jer nije logično, prema njihovu mišljenju, da laneni ručnik, u koji je utkano toliko truda i znanja svih, stoji samo 140 kuna. Ž. Kolaković dodala je da nam uzor može biti Škotska, u kojoj se ručna izrada posebnog tvida održala već 300 godina. Andrea Pavetić s Tekstilno-tehnološkoga fakulteta smatra pak da svatko mora naći svoj segment u posezanju za tradicijskim, a studenti se s baštinom upoznaju preko kolegija etnologija. Rezultati njihova shvaćanja baštine vrlo su različiti od kiča do izvrsnosti. Za recept izvrsnosti očito su nužni novi okrugli stolovi jer je protekli, izuzetno zanimljiv, bio samo prilika da sudionici jedni druge čuju.