Tata, strgao sam dva štapa :(
Zamislite da vas ta poruka probudi u subotu ujutro, na “the subotu”, jedinu subotu u mjesecu kad pošaljete klinca s djedom i stricem i mislite da ćete imati mirno jutro, baš kao one subote prije 14-15 godina kada ste mogli biti u piđami do 12 sati, a za ručak jesti ostatke od petka. Dobro, od četvrtka.
Dakle, 8:30 u subotu ujutro, moj sin, pasionirani ribolovac i štovatelj jezera punih komaraca i bjelouški, je na ribičkom natjecanju s djedom i stricem, a poruka mi govori da subota ipak neće proći kako sam planirao. Ništa, slijedi ustajanje i hvatanje za slamku. Nazvati ću, možda i nije tako gadna situacija, možda mu je samo žao što neće moći pecati pa se mogu vratiti u krevet i nadati se da će ga deda oraspoložiti dobrim fišom i ribičkim pričama s ostalom “penzionerskom” ekipom. Štapovi su ionako stari, mislio sam mu kupiti novi jer se rođendan bliži, a zaslužio je i zbog ocjena. Ma da, sigurno nije takav problem kao što sam na prvu pomislio.
10 sekundi i jedan telefonski poziv kasnije daju mi do znanja da povratak u krevet pada u zaborav, mali na telefon priča u slogovima kako mu je “ja-ko-ža-o-da-ni-je-hti-o” i plače kao kišna godina, stari moli da dođem po njega jer je neutješan, a buraz moli da dođem po njega jer plaši ribe. Tipično za njega.
Dio mene ipak nije bio mrzovoljan, htio sam isprobati novi obiteljski autić na nekom off roadu, a i buraz se stalno hvali kako njegov dizel troši toliko malo da se mijenjaju vlade između posjeta benzinskoj. Od kad smo uzeli novog Captura E-TECH nekako se zaredalo posla i smanjio broj slobodnih vikenda pa je ovo bila idealna prilika za isprobavanje nove igračke. A i Captur ima više konja nego njegov auto, na to je osjetljiv.
Sredstvo protiv komaraca u jednu ruku, ključ odnosno kartica u drugu i hajdemo na ribičiju. Ovo mi je prvi hibrid i doticaj s elektrikom, ali Captur je cijelu obitelj osvojio na prvu. Žena se napokon ne boji voziti po Zagrebu s njim, čak i ne izbjegava zeleni val, a meni je i dalje fascinantno kako su daleko auti otišli. U usporedbi s Cliom kojeg smo do sada imali, a i nekim službenim koje sam vozio, ovo je svemirski brod. Pametan sustav koji se prilagođava vozaču, plug-in hybrid koji se može voziti samo na struju, automatsko nadopunjavanje baterije u vožnji, sve zvuči tako komplicirano (ok, vjerujem da je za inženjere koji su to izmislili i bilo), međutim u praksi se svodi na odabir muzike i vozikanje s nevjerojatnom lakoćom. 159 konja također pomaže da ne bude dosadno, a najbolji feature je parkirna kamera koja snima 360 stupnjeva oko auta, svi misle da se napamet parkiram savršeno baš svaki put.
Po putu do jezera stajem po pivu za starog i buraza, za trud što su mi pokvarili vikend i stavljam bateriju da se Captur dopuni. Pošto baterija nije velika, a 50% se napuni u vožnji, čak i kratko punjenje na nekom chargeru daje dovoljan električni domet u Pure načinu vožnje, pogotovo za kraće relacije do dućana ili posla. Ubrzo stižem do jezera gdje je natjecanje, sad ih treba naći, pogotovo uz upute mog tate koje otprilike glase “ideš do drugog jezera i nakon velike lipe skreneš lijevo i tu smo odmah kod malog brda, ne možeš fulati”. Kada mi netko kaže ne možeš fulati to je uglavnom signal da ću promašiti pa zovem buraza da mi sharea lokaciju preko Google mapsa i spajam mobitel na 10 inchni zaslon putem R-linka. Kako smo živjeli prije bluetootha, ja stvarno ne znam, ali plava točkica na zaslonu mi pokazuje da sam blizu njih pa prebacujem u Pure mod i vozim samo na struju, da ne smetam drugim ribičima, a i da ih malo iznenadim kad se odjednom stvorim. Ironično da se baš svi okreću za bešumnim autom kao da je američki V8 muscle. Još uvijek je egzotika na našim cestama vidjeti auto kako vozi, a ne čuti ga. Inače ga držim 90% vremena u My Sense načinu jer se brzo adaptira načinu vožnje i sam nudi koja kombinacija snage elektro i benzinskog motora je potrebna te koji je stupanj prijenosa odgovarajući. Nalazim ih, putem ne vidim niti jednu lipu no dobro, navigacija spašava dan još jednom.
Iz auta mi je vidljivo da je zastava na pola koplja, ni ne pitam što se dogodilo jer “report” kreće automatski, jedan štap je nastradao u zabacivanju feedera, što god to bilo, jer nije primijetio da je blizu krošnje drveta, a drugi je stradao u panici oko lomljenja prvog štapa jer je stao na njega na podu. Za štapove mi je svejedno, to su moji stari štapovi koje mi je stari od nekud nabavio dok sam ja još bio klinac, valjda su 40 godina stari, pa nije velika šteta. Ipak, drago mi je da ima osjećaj odgovornosti i zna da novac ne raste na drveću pa se kao otac osjećam malo bolje na ovakvo subotnje jutro. Uz još pokoju suzu i dosta curenja nosa smirujem situaciju i kažem da ćemo navečer preko interneta naručiti novi štap za rođendan kojeg mora bolje paziti, a mali prevarant još žica i novu rolu. Gledam njega, gledam tatu i sjećam se milijun takvih situacija dok sam ja bio klinac i zaključujem da je bolje pristati odmah na rolu nego slušati o njoj sljedećih mjesec dana.
Pošto je natjecanje već pri kraju mičemo se u hlad, ribiči se hidriraju uz pivu, mali ribič tamani sladoled kao da mu je zadnji, a ja držim coffee to go i još uvijek pokušavam doći k sebi. Tata i buraz obilaze auto i ide klasičan set pitanja i odgovora na koje nitko ne vjeruje: koliko konja ima, kako ubrzava, koliko troši? Ne vjeruju da je ubrzanje instant, da troši kao skuter, da ima puno konja. Prvo radimo đir oko jezera da se uvjere kakav je iznutra, a onda pakiramo stvari, zajedno izlazimo s jezera i idemo na još jednu kavu/sok/pivu/sladoled. Gledam starog i buraza u retrovizoru kako se drmaju u autu iza nas. Dok mi prolazimo preko rupa bez problema oni izbjegavaju rupe kao ja odlazak punici. Pri tome trošimo samo struju jer se pri malim brzinama benzinac uglavnom niti ne pali. Stajemo ispred malog dućana i u obližnjem parkiću zauzimamo dvije klupe kao da smo u osnovnoj školi. Buraz i ja komentiramo aute, ja branim boje hibrida, on brani boje dizela, iako zna da gubi, a stari gleda svoja dva klinca od prije 20ak godina kako se raspravljaju čiji je bicikl brži i bolji. Na kraju dolazimo do kompromisnog zaključka da hibridni Captur predstavlja najbolje od oba svijeta.
Pozdravljamo se uz zaključak da ćemo ponoviti ribičiju čim dođu novi štap i rola, usput stajemo u McDonaldsu i uzimamo klopu za doma. Auto je nov pa će sigurno proći još par mjeseci prije nego netko krene mrvit po sicevima.
Na kraju subota ipak nije ispala tako loša, od početne drame na kraju smo proveli jutro zajedno, uz dobru zezanciju i par suza, i na kraju je ipak sve završilo u smijehu. Tko zna, sad kad mogu bilo gdje s ovakvim autom, možda i sebi naručim koji štap za pecanje.
Sadržaj omogućio Renault Nissan Hrvatska.
