Naslovnica

Arhivski sadržaji

Gledajući Arsena Dedića 
u emisiji iz 70-ih, vidjela sam, da je nešto u ljudima bilo drugačije
21. listopada 2012. u 12:00 18 prikaza
Arsen Dedić
Foto: arhiva VL

Neočekivani sadržaji iz arhive HRT-a. Tako je u rasporedu TV programa najavljena emisija koja je prikazana prošle nedjelje oko sedam sati navečer na Trećem programu HRT-a dok se zahuktavaju puste informativne emisije na javnoj i privatnim televizijama. Nikakvog dodatnog objašnjenja, imena autora, naziva emisije (ako ste propustili početak), žanra, godine snimanja, gostiju, bilo čega od čvrstih koordinata koje će vam kazati što i koga gledate. Zalijepivši se za konkretnu emisiju, kojoj nisam uspjela vidjeti ni početak ni kraj, samo dobar dio sredine, a dan kasnije pokušavajući bez uspjeha saznati o čemu se radilo, “Neočekivani sadržaji iz arhive HRT-a”, postalo mi je jasno, jedina je njezina prava i potrebna odrednica. Kada bih sada pokušala objasniti što je to točno s tim sadržajem bilo neočekivano, pretpostavljam, pomogla bi mi jedino poezija, nešto suvišno, iščezlo iz javno relevantnog prostora, što zapravo živi jedino u arhivi, a potencijalno posve nezanimljivo današnjoj logici televizijskih emisija, površnosti njihovih autora, beznačajnosti gostiju, specijalnih efekata i buke, općenito, duhu vremena.

Zabavni, a bave se umjetnošću

Dakle, u tom studiju koji, po mojoj procjeni, datira iz sredine sedamdesetih, diskretne i ne specijalno efektne scenografije sjede voditeljica i glavni gost. Atmosfera je sasvim opuštena, voditeljica zainteresirana i upućena, a glavni gost mladi Arsen Dedić, koji još nije postao tolika legenda da mora glumiti Arsena Dedića, nego je baš u nastajanju, i razgovor koji se vodi o njegovoj poeziji. Razgovor je živ, pun sadržaja i smisla, a svako toliko biva prekidan glazbenim brojevima, pjesmama koje je Arsen napisao a koje izvode razni izvođači koji se pojavljuju u studiju na samo po tri ili pet minuta. Između ostalih tu su Kemal Monteno, Željko Bebek, Gabi Novak. Dobro, što je tu čudno? Ništa posebno, sve su to ljudi koji su prisutni u našim životima više ili manje desetljećima, ali u konkretnom vremenu nastanka te emisije čudno je najviše to što su oni estrada. Razgovor o poeziji, o tome kako je spajala ljude, o upoznavanju Arsena Dedića i Rade Šerbedžije na kinoblagajni u Vinkovcima, o nastanku “Ne daj se, Ines”, o tome kako polako i s puno pažnje nastaje pjesma, vodi se razgovor na estradi. To nisu ljudi koji u tom trenutku pripadaju visokoj i hermetičnoj kulturnoumjetničkoj zajednici, nisu ni neki neshvaćeni boemi čije se pjesme recitiraju na neposjećenim pjesničkim večerima u malim bistroima, oni su mainstream i oni govore o poeziji. I sve ostale “glavne estradnjake” nije nikakav problem dovesti u emisiju da se pokažu samo na tri minute iako emisija nije novogodišnja, ona je i zabavnog karaktera, ali bavi se umjetnošću.

Odgovor na to što njezinu atmosferu čini toliko opuštenom i privlačnom jest apsolutna upućenost voditeljice, neisforsirana i neumjetna važnost gostiju, izgleda, u tom studiju, svima je stalo do toga o čemu pričaju. Pa onda legendarna izvedba “Ne daj se, Ines, ne daj se, mladosti moja”, nekoliko predugih televizijskih minuta rezerviranih samo za govorenje poezije. Nema tog scenarija u kojem bi danas bilo zamislivo da sat vremena u večernjem terminu traje emisija u kojoj se pojavljuju suvremeni hrvatski pjesnici, koju autor i voditelj rade posvećeno i dulje od tjedan dana, u kojem se pridaje značenje nastanku pjesme, u kojem su, ne čak ni odsvirani, nego samo izgovoreni, stihovi vrhunac emisije. Stihovi koji govore o raspolaganju s milijun nježnih i bezobraznih podataka jedne mladosti, o generaciji u prosjeku 1938., o vremenu u kojem se dogodilo nešto da bismo došli do ovoga danas.

Osobno, bilo mi je i teško i lako prebaciti na drugi program. Teško zato što je u tom studiju uza sve nabrojeno najviše pogađala sigurnost u sutra kojom je raspolagala ta generacija, nešto je bilo u njihovim riječima, pokretima i gestama što je nepogrešivo govorilo kako sigurno i naivno računaju na svijet koji misle da poznaju, na nepromjenjivost važnih stvari i vrijednosti, na povjerenje koje postoji među ljudima. Ukratko, sve ono što je moja generacija mogla vidjeti samo u neočekivanim emisijama iz arhive HRT-a. Teško mi je bilo i zato što sam se na trenutak prepustila toj zaraznoj atmosferi, vremenu prije devedesetih koje, ako pažljivo pogledate emisije snimane prije tih godina, vidjet ćete, nešto je u ljudima bilo drugačije. Neka vrsta nevinosti i naivnosti koja te navodi da pomisliš kako je svijet, ili barem tvoj svijet, siguran. I nije se tome, koliko god iluzorno bilo, lako othrvati. A opet, u tom pokretu prebacivanja s iluzije na neki normalan program bilo je i nekakvog olakšanja.

Je li to isti svijet?

Generacija 1938. i još mnoge nakon nje mislile su da o sebi znaju više, da znaju bolje. Mi koji smo rasli u njihovoj sjeni bez ostatka smo im vjerovali dok su tako prirodno i lako pisali o “zelenom autobusu koji se ruši, tjeran jesenjim vjetrom kao list, niz jednu beogradsku padinu”, pa onda u istoj toj pjesmi, o “sobi obješenoj u zraku kao naranči, kao narančastoj svjetiljci, nad zelenom i modrom vodom Zagreba”. Sve je to zajedno živjelo s generacijom iz pjesme, a onda najednom, kao da se nitko nije bunio, umrlo zauvijek, a generaciju rođenu pedesetak godina kasnije isporučilo današnjim emisijama u kojima više nema ni poezije, kulture vrlo malo, a najmanje opuštenosti i relevantnosti u isto vrijeme. Kako je bilo moguće da se sve to dogodi, je li to i dalje jedan te isti svijet, je li opravdano kad takvo gledanje u prošlost kod onih rođenih nakon osamdesetih godina izazove i divljenje i podsmijeh, i prezir i osjećaj da su ih prevarili “odrasli” ,zbog kojeg biva neobično lako prebaciti se s takvog sadržaja na neki grozan Škorin TV show u kojem nastupa aktualna estrada. Jest grozan, ali zbog toga stvaran i nimalo nas ne mulja da postoji nešto bolje od toga, da oni koji ga rade znaju više, da im je stalo do generacija koje dolaze nakon njih i onoga što će im ostaviti. Sve i da žele, ne mogu nas iznevjeriti jer ne stvaraju nikakvu iluziju o dobrom i lijepom. Banalni su i nakaradni, taman toliko koliko je i svijet u koji smo se uvjerili, koji je nastajao u isto doba kada i Ines, koja je izgubila svoju mladost. Što se dogodilo sa svim tim ljudima koji su pričali o poeziji jer, ispada, nekada ih nije bilo tako malo. Ali jedino što su ostavili iza sebe jest zavodljiva slika naranče koja se ljulja u zraku i neočekivani sadržaj za današnje vrijeme.